Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Severnokorejski nuklearni program - ulog u "tihom ratu" Kine i SAD
Savremeni svet

Severnokorejski nuklearni program - ulog u "tihom ratu" Kine i SAD

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
petak, 04. maj 2012.

Indija je 19. 4. lansirala interkontinentalni balistički projektil “Agni pet” dometa 5 000 km.[1] Projektili ovog tipa mogu kao korisni teret da nose atomsko oružje i oni čine okosnicu indijskog nuklearnog programa. Indijski zvaničnik S.P. Deš saopštio je agenciji Rojters da su: “ispunjeni svi ciljevi misije i da je projektil pogodio metu sa veoma dobrom preciznošću“. Pakistan ne želeći da zaostaje za Indijom 24. 4. lansirao je svoj projektil srednjeg dometa koji može takođe da ponese nuklearnu bojevu glavu i da pogodi bilo koju tačku u Indiji. General Halid Ahmed Kidvaj koji je zadužen za pakistanski nuklearni program izjavio je da će: “ unapređena verzija Šahin 1-A dodatno učvrstiti pakistansku sposobnost odvraćanja (protivnika).[2]

Oba testiranja raketa nosača i od strane Indije i od strane Pakistana protekli su gotovo nezapaženo u medijima i u zapadnim sredstvima informisanja. Međunarodna agencija za kontrolu nuklearnog naoružanja nije se protivila ovim lansiranjima niti je uložen bilo koji zvanični protest iako je opšte poznato da i Indija i Pakistan raspolažu sa nuklearnim oružjem. Probe lansiranja raketa nosača će samo unaprediti njihovu sposobnost lansiranja atomskog naoružanja ali to izgleda ne dotiče svetsku javnost u onoj meri u kojoj ona prati razvoj severnokorejskih balističkih projektila.

Rezolucijom UN Severnoj Koreji je zabranjen razvoj balističkih projektila koji bi takođe mogli da se iskoriste za lansiranje atomskog oružja. Pjongjang je ovog meseca izveo neuspešno lansiranje svog satelita u Zemljinu orbitu koje je na Zapadu propraćeno sa ogromnom pažnjom.[3] Pjongjang je želeo da simbolično lansira satelit u okviru proslave stogodišnjice rođenja osnivača države Kim Il-Sunga, međutim, lansiranje nije bilo uspešno jer se raketa raspala u vremenskom intervalu između 90 sekundi i dva minuta što sugeriše da je došlo do problema sa prvim stepenom rakete. Ovo je svojevrsno nazadovanje u severnokorejskom raketnom programu jer je balistička raketa koja je lansirana 2009. i čija misija takođe nije uspela, pretrpela neuspeh na poslednjem trećem stepenu odnosno u završnoj fazi leta.[4]

Severna Koreja je želela da u orbitu lansira satelit u okviru njenog svemirskog programa. Sada se postavlja sledeće pitanje, naime zašto se plašiti svemirskog programa koji podrazumeva lansiranje satelita u Zemaljsku orbitu. Mnoge zemlje poseduju sopstveni svemirski program i lansiraju svoje satelite u orbitu. Lansiranje satelita služi u naučne svrhe, međutim da li je zaista tako? Svako naučno-tehnološko dostignuće može biti primenjeno i u vojne svrhe. To se odnosi i na severnokorejski svemirski program. Ono čega se Sjedinjene Države najviše “plaše“ je mogućnost da Severna Koreja razvije rakete koje bi, kao što smo pomenuli, mogle da se iskoriste za lansiranje atomskih bombi i koje bi mogle da dosegnu ciljeve u SAD, (to je barem zvaničan stav američke administracije jer je potpuno besmisleno očekivati da će Severna Koreja lansirati nuklearne projektile ka Americi jer je svesna odmazde koja bi usledila). Poznato je da Peking prećutno sarađuje sa Pjongjangom kada je u pitanju vojna tehnologija. Zato su na adresu Pekinga nedavno stigle optužbe da je Severnoj Koreji isporučeno vozilo nosač balističkih projektila koje je viđeno na paradi koja je upriličena povodom stogodišnjice rođenja Kim Il-Sunga. Naravno, Peking je negirao ove optužbe ali malo ko od ozbiljnijih analitičara veruje da Kina prikriveno ne sarađuje sa Severnom Korejom.

Severnokorejska raketa nosač pod imenom “Unha-3” poseduje domet preko 6 000 km. i u stanju je da ponese koristan teret od 650 kg. Njena dužina iznosi 30 metara a satelit koji je trebalo da bude lansiran u Zemljinu orbitu bio je težak oko 100 kilograma. Visina orbite satelita trebalo je da iznosi 500 km.[5] Raketa poseduje tri pogonska stepena zajedno sa korisnim teretom koji bi mogao da bude satelit ili nuklearna bomba.[6] To je upravo razlog za zabrinutost SAD, Južne Koreje i Japana. Međutim, bez obzira na ovaj neuspeh, severnokorejski stručnjaci će nastaviti sa razvojem svog svemirskog programa odnosno raketnog programa koji bi se mogao iskoristiti i u vojne svrhe. “Glas Rusije” navodi da se na lansirnoj rampi već nalazi druga raketa. Kako izveštava južnokorejska agencija “Kiodo” na rampi je primećen još jedan projektil istog tipa. “Još jedan balistički projektil je primećen na poligonu, na severozapadnoj obali Severne Koreje, odakle je 13. aprila bila neuspešno lansirana Unha-3 navode izvori u vladi Južne Koreje. Očigledno, oni se pozivaju na podatke iz američkih svemirskih istraživanja”.[7] Pod “američkim svemirskim istraživanjem”, podrazumevaju se snimci iz satelita koji prate određenu oblast u kojoj se nalazi poligon za lansiranje raketa.[8]

Međutim, iz vida ne smemo da ispustimo jednu činjenicu, a to su očigledni dupli standardi koji se primenjuju kada je u pitanju zabrinutost zbog razvoja nuklearnog programa. Naime, kao što smo pomenuli Indija i Pakistan nesmetano mogu da lansiraju svoje balističke projektile nosače ali se to ne odnosi i na Severnu Koreju u koju su uprte sve oči zapada. Stiče se utisak da u senci indijsko-pakistanskih balističkih proba SAD vrše pritisak na Severnu Koreju a posredno i na Kinu koja s druge strane bez sumnje tesno sarađuje sa Pjongjangom, što je rivalitet koji traje još od podele Koreje. SAD istovremeno vršeći pritisak na režim u Pjongjangu bezuslovno podržavaju režim u Seulu što još više donosi nestabilnost Korejskom poluostrvu i zaoštrava odnose između severa i juga. Osim toga, SAD imaju oko 30 000 vojnika stacioniranih na Korejskom poluostrvu koji predstavljaju izvesnu predstražu prema Kini.

Dakle, severnokorejski nuklearni i balistički program koji izaziva toliku zabrinutost nije sam po sebi problem koliko su to odnosi između glavnih igrača Pekinga i Vašingtona. Američki ministar odbrane Leon Paneta neprestano svojom agresivnom retorikom najavljuje rat sa Severnom Korejom,[9] ponavljajući kako su SAD svakim danom “na pedalj od rata sa Severnom Korejom”. Leon Paneta takođe otvoreno optužuje Kinu da aktivno pomaže Severnoj Koreji u razvoju programa raketa nosača. Naravno iza ove besmislene retorike o ratu, koga Amerika nije u stanju da vodi i koji bi imao nesagledive posledice, krije se prava istina i suština svetske odnosno Zapadne zabrinutosti zbog severnokorejskog svemirskog programa a to je upravo Kina koja sa svoje strane pomažući sever testira spremnost Amerike i njen uticaj u regionu. Svemirski program Severne Koreje bi mogao savršeno nesmetano da se razvija a Amerika ne poseduje ni diplomatska a ni vojna sredstva kojim bi ga zaustavila. Situacija je slična kao i sa Iranom sa kojim Amerika ne želi rat. SAD ne žele rat ni sa Severnom Korejom to je sasvim sigurno a izjave Leona Panete služe jedino kao psihološki pritisak na Kinu i za cilj imaju da pokažu kako je Amerika i te kako zainteresovana za region Korejskog poluostrva. Iako su sudeći po izjavama Leona Panete SAD spremne da napadnu Severnu Koreju one sa druge strane sigurno nisu spremne da svoje baze i vojnike prepuste odmazdi Severne Koreje koja ima oko 1 200 000 vojnika. Ne smemo izgubiti iz vida činjenicu da Amerika uslovljava Severnu Koreju kada je u pitanju pomoć u hrani. Severna Koreja bi, da budemo potpuno objektivni, teško opstala da nije kineske pomoći ali pitanje severnokorejskog nuklearnog programa nikada nije bilo centralno, pa ni sada kada ona pokušava, bezuspešno doduše, da u orbitu lansira svoj prvi satelit. Da je zapadni svet na čelu sa SAD iskreno zabrinut zbog povećanja tenzija usled nuklearnog naoružanja on bi reagovao na indijske i pakistanske probe, a ne smemo da zaboravimo da su obe ove zemlje nuklearne sile koje već poseduju impresivni potencijal nuklearnih bombi.

“Mi smo na pedalj od rata skoro svakoga dana u tom delu sveta, i trebamo da budemo veoma pažljivi u vezi toga šta govorimo i činimo”,[10] rekao je Paneta u svojoj izjavi koju je preneo CNN. Ova izjava je, ukoliko se dublje analizira, upućena Pekingu a ne Pjongjangu koji će bez sumnje nastaviti sa razvojem svojih raketa dugog dometa koji čine okosnicu njegovog svemirskog programa. Peking i Vašington prefinjeno i suptilno odmeravaju snage preko Severne Koreje koja je obični posrednik u tihom ratu između dve velike sile.

Dakle, iako se svemirski program Severne Koreje, pod uslovom da bude uspešan, može iskoristiti za vojne svrhe, Pjongjang ne poseduje dovoljno raketa nosača da predstavlja stvarnu pretnju po SAD. Amerika uprkos zvaničnim izjavama u kojima navodi da Severna Koreja predstavlja konstantan faktor destabilizacije u regionu, sve više zapravo strahuje od Kine i njenog uticaja na Pjongjang, što sve dodatno relativizuje problem severnokorejskog nuklearnog naoružanja.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner