Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Samo je u Španiji izbio građanski rat
Savremeni svet

Samo je u Španiji izbio građanski rat

PDF Štampa El. pošta
Hulian Kasanova   
utorak, 04. oktobar 2011.

U prvim mesecima 1936. špansko društvo je bilo veoma podeljeno, sa prilično narušenim saživotom, i kao što se događalo u svim evropskim zemljama, uz mogući izuzetak Velike Britanije, odbojnost prema liberalnoj demokratiji u korist autoritarizma, rasla je gigantskim koracima. Ali, ništa od toga nije obavezno vodilo u građanski rat. On je počeo zato što je jedna vojna pobuna protiv Republike, skršila sposobnost države i republikanske vlade da održe poredak. Armija i snage bezbednosti sprečili su pobedu pobune, ostvarivanje njenog glavnog cilja; brzo osvajanje vlasti. Ali, pošto je bitno smanjena sposobnost Vlade da održi poredak, državni udar je utro put otvorenom nasilju bez presedana grupa koje su ga podržavale i grupa koje su mu se suprotstavile. Bio je jul 1936. i tako je otpočeo Španski građanski rat.

Nije to bila najavljena hronika stoletne frustracije, koja je obavezno morala da završi u eksploziji kolektivnog nasilja. Istorija Španije tih godina nije bila na margini od evropske istorije, nisu joj bile strane socijalne, ekonomske, političke i kulturne promene koje je doživljavao ostatak kontinenta. A skoro nijedna evropska zemlja nije svoje konflikte tada rešila mirnim putem.

Između 1910. i 1931. u Evropi je nastalo više republika, demokratskih režima ili sa demokratskim aspiracijama, i smenile su nasledne monarhije koje su u tim zemljama postojale stolećima. Većina njih, a neke veoma značajne kao nemačka, austrijska i češka, nastale su kao posledica poraza u I svetskom ratu. Niz je počeo u Portugalu sa rušenjem monarhije 1910. a poslednja uspostavljena bila je španska republika. Jedina koje je iz tih godina kao demokratija trajala sve do II svetskog rata bila je Irska, uspostavljena 1922. godine. Sve ostale su bile srušene vojnim antirevolucionarnim pobunama, autoritarnim ili fašističkim. Ali, vojni udar iz jula 1936. bio je jedini koji je izazvao građanski rat. I to je razlika koju treba objasniti; zašto je u Evropi došlo do jednog građanskog rata.

Skoro nijedna evropska zemlja nije svoje konflikte tada rešila mirnim putem.

Treba početi od jedne jasne tvrdnje; bez vojne pobune iz jula 1936. ne bi bilo građanskog rata. Gledajući istoriju Evrope iz tih godina, i drugih republika koje nisu mogle da se održe kao demokratski režimi, normalno bi bilo da ne preživi ni španska republika. Ali, to nikada nećemo saznati sa sigurnošću, jer je vojna pobuna imala svoju posebnost u izazivanju rascepa u samoj armiji i snagama bezbednosti. I pošto je to izazvala, otvorila je mogućnost da se različite naoružane grupe bore za održavanje vlasti ili za njeno osvajanje.

Do građanskog rata je došlo zato što vojni državni udar nije odmah postigao svoj osnovni cilj, osvojiti vlast i srušiti republikanski režim, i zato što je, za razliku od onoga što se dogodilo u drugim republikama iz tog perioda, ovde došlo do značajnog i širokog vojnog i civilnog otpora naspram pokušaja da se uvede jedan autoritarni režim. Bez te kombinacije državnog udara, podele u oružanim snagama i otpora, nikada ne bi došlo do građanskog rata.

Prema tome, građanski rat je bio proizvod vojne pobune, koja može da se objasni intervencionističkom tradicijom armije u politici, i privilegovanim mestom koje je ona zauzimala u državi, a što je dovedeno u pitanje novim republikanskim zakonodavstvom, na šta je ona i reagovala. Državni udar je naišao na otpor, jer špansko društvo iz 1936. nije bilo isto kao ono iz 1923. kada su pobuni iz septembra te godine generala Migel Primo de Rivere išli u prilog opšta uzdržanost u armiji, slabost vlade, pasivnost javnog mnjenja koje se nije oduprlo, i iznad svega, saglasnost kralja Alfonsa XIII.

Godine 1936. u Španiji je postojala republika, čiji su zakoni i delovanje otvorili istorijsku mogućnost da se reše nerešeni problemi, ali su takođe i izazvali bitne činioce nestabilnosti, naspram kojih njene vlade nisu znale, ili nisu mogle da pokrenu odgovarajuće resurse kako bi ih umanjili. Naspram tako visokog nivoa političke i društvene angažovanosti kakav je republikanski režim uveo i stvorio, državni udar nije mogao da završi onako kako je to uspevao toliko puta u istoriji Španije, kao prosti povratak izgubljenog reda, oslonjen na tradicionalne vrednosti. Ako je htela da se sruši Republika, bila je potrebna nova verzija, nasilna, antidemokratska i antisocijalistička, kakvu je fašizam već bio stvorio na drugim mestima u Evropi, koja će zatvoriti krizu i zaista poništiti sve otvorene raskide, ili one uvećane republikanskim periodom.

Do građanskog rata je došlo zato što vojni državni udar nije odmah postigao svoj osnovni cilj, osvojiti vlast i srušiti republikanski režim, i zato što je, za razliku od onoga što se dogodilo u drugim republikama iz tog perioda, ovde došlo do značajnog i širokog vojnog i civilnog otpora naspram pokušaja da se uvede jedan autoritarni režim.

Sve do uvođenja Druge republike u aprilu 1931. špansko društvo se držalo prilično na margini od teškoća i poremećaja koji su od 1914. potresali većinu evropskih zemalja. Španija nije učestvovala u I svetskom ratu, i prema tome, nije pretrpela snažan potres koji je izazvao taj rat sa padom Imperija i njihovih slugu, sa demobilizacijom miliona boraca, i sa zaduživanjem radi plaćanja ogromnih suma potrošenih u ratnim naporima.

Posle I svetskog rata, u Evropi su pad monarhija, ekonomska kriza, avet revolucije i širenje političkih prava u masama, učinili da važni sektori posedničke klase shvate demokratiju kao ulazna vrata za vladu proletarijata i siromašnih klasa. Uplašeni komunizmom, priklonili su se autoritarnim rešenjima.

Osim toga, ti novi parlamentarni i ustavni režimi od početka su se suočili sa fragmentacijom političke lojalnosti nacionalnog, lingvističkog, verskog, etničkog ili klasnog tipa, što je odvelo u u politički sistema sa mnogo malih i slabih partija. Stvaranje Vlada jer bivalo sve teže, sa nestabilnim i promenjivim koalicijama. Nijedna partija u Nemačkoj nije ostvarila solidnu većinu u proporcionalnom reprezentativnom sistemu uvedenom Vajmarskim ustavom, a isto se može reći i za Bugarsku, Austriju, Čehoslovačku, Poljsku ili Španiju u toku dve poslednje godine Republike. Opozicija je retko kada priznavala rezultate izbora, a videći te godine nestabilnosti i sukoba, poverenje u parlementarnu politiku se gubilo i vodilo velike delove tih slojeva u potragu za politikom koja bi zamenila demokratiju.

Fašizam i komunizam, dva velika pokreta nastala iz I svetskog rata, i koji će dve decenije kasnije izazvati i II svetski rat, jedva da su imali korena u španskom društvu u toku godina Republike, i nisu dostigli stvarnu i bitnu ulogu sve dok nije otpočeo Građanski rat.

Fašizam se u Španiji javio kasnije nego u drugim zamljama, posebno ako su reference Italija i Nemačka, i bio je jako slab kao politički pokret sve do proleća 1936. godine. U toku prvih godina Republike, jedva je nalazio mesto na sceni koju su zauzimali krajnja monarhistička desnica i politički katolicizam koji je išao sve više u desno. Ali, pobeda Hitlera u Nemačkoj privukla je interes mnogih krajnjih desničara, koji su, ne znajući još uvek mnogo o fašizmu, videli u primeru nacista dobar model da bi se srušila Republika. Ona koje će postati glavna fašistička partija u Španiji, Španske Falange, osnovana je 29. oktobra 1933. od Hose Antonia Primo de Rivere, sina bivšeg diktatora.

U španskom društvu tih godina nije bilo ni komunizma, druge velike ideologije i političkog pokreta nastalog iz I svetskog rata. Španska komunistička partija (org. PCE), osnovana početkom 20-ih godina sledeći esnecijalne principe Komunističke internacionale, javila se u Republici sa kratkom istorijom u poređenju sa socijalizmom i anarhizmom, i sa organizacijom koja je okupljala nekoliko stotina članova. Na izborima održanim 1931. i onim iz 1933. nije osvojila nijedno poslaničko mesto, i prisustvo u španskom društvu je prvi put najavila 1934. kada je Kominterna promenila politiku „klasa protiv klase“, kritiku buržoaske demokratije fromiranjem antifašističkih frontova. Na izborima u februaru 1936. integrisana u Narodni front, PCE je osvojila 17 poslaničkih mesta (od 470 koliko ih je parlament imao). Još uvek nije bila partija masa, ali je izašla iz izolacije.

Dakle, samo zahvaljujući Građanskom ratu, komunizam i fašizam su stekli istaknuti uticaj na politiku i na špansko društvo 30-ih godina. Pre vojne pobune iz jula 1936. ni fašizam ni komunizam nisu imali snage da destabilizuju Republiku. U proleće te godine, posle izbora na kojima je pobedio Narodni front, javilo se nasilje kroz atentate na neke poznate ličnosti, a direktni sudari oružani političkih grupa sa levice i desnice postali su praksa, ponekad i sa krvavim rezultatima, uz retorička preterivanja i verbalnu agresivnost nekih lidera. Dva najveće parlamentarne partije, socijalisti i CEDA (Španska kofenderacija desničarskih partija, prim. prev), u tim prvim mesecima 1936. nisu doprinele političkoj stabilnosti demokratije i same Republike. Politika i špansko društvo su pokazivali jasne znake krize, što obavezno ne znači da je jedini izlaz bio građanski rat.

Sve do uvođenja Druge republike u aprilu 1931. špansko društvo se držalo prilično na margini od teškoća i poremećaja koji su od 1914. potresali većinu evropskih zemalja.

U svemu, nema jednostavnog odgovora na pitanje zašto je klima euforije i nade iz 1931. prešla u surov i istrebljivački rat 1936/39. godine. Pretnje društvenom redu i raskid odnosa klasa, uočavaju se mnogo više u 1936. nego u prvim godinama Republike. Politička stabilnost režima je takođe bila više ugrožena. Jezik klase, sa retorikom o socijalnim podelama i sa podsticanjem da se napadne protivnik, postepeno su natapali atmosferu u Španiji. Republika je pokušala da reformiše previše stvari odjednom; poljoprivredu, Crkvu, Armiju, obrazovanje, radne odnose. Podstakla je velike nade koje nije mogla da zadovolji, i ubrzo je sebi stvorila mnogo moćnih neprijatelja.

Nikakav konflikt, socijalni protest ili nemir koji se dogodio u toku Druge republike, pre vojne pobune iz 1936. godine, nije imao organizacioni i oružani kapacitet da bi pokrenuo održivu akciju protiv uspostavljene vlasti. U istoriji, građanski ratovi se ne javljaju obavezno kao rezultat haotičnih situacija, kako to pobunjenici iz jula 1936. i neofrankistička aktuelna viđenja, nameravaju da dokažu da je to tako bilo u Španiji u proleće te godine.

Dok su oružane snage branile Republiku i slušale naređenja vlasti, poredak je mogao da se održava, a vojno-desničarski ili revolucionarni pokušaji da ga sruše su propali, makar je to bilo, kao i u toku revolucije u Asturiji u oktobru 1934. sa visokom cenom u krvi. Smrtni udarac Republici je zadat iznutra, iz samog njenog odbrambenog mehanizma, od strane samih oficira koji su u julu 1936. prekršili zakletvu datu tom režimu.

Od tog trenutka, počela je nasilna borba za osvajanje vlasti. Sudbina Španije je bila odlučena oružjem. Rezultat znamo. Nemirni politički i socijalni život Republike bio je zamenjen istorijom degradacije i masovnih ubistava. Koliko god da se govori o nasilju koje je prethodilo Građanskom ratu u pokušaju da se opravda njegovo izbijanje, jasno je da je u istoriji Španije u XX veku sve bilo drugačije posle jula 1936. godine. Bile su dovoljne tri godine, pa da društvo pretrpi talas nasilja i podcenjivanja života bez presedana. I iz toga je nastao mir Franka, država terora, nastavak ratnog stanja, režim zločina i zastrašivanja.

Preveo iz El Pais-a Branislav Đorđević