Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Raspad ili fašizacija EU
Savremeni svet

Raspad ili fašizacija EU

PDF Štampa El. pošta
Branko Pavlović   
nedelja, 04. decembar 2011.

U prošlom tekstu sam rekao da EU ide ili u fašizam ili u raspad. Sada ću da pojasnim tu svoju tvrdnju. U međuvremenu se iskristalisalo pitanje o nadnacionalnim velikim ovlašćenjima ili o nekom modelu koji će imati velika ovlašćenja, ali neće biti nadnacionalan (Sarkozi), pa ću probati i to da pojasnim.

1. Zašto fašizam

1.1. Odmah da istaknem da uopšte ne mislim da je u pitanju neka preovlađujuća, povampirena, fašistička ideologija, koja će skrenuti EU sa demokratskog puta, koristeći pre svega političku ravan. Ne. Ja govorim o tome da će ubeđeni antifašisti nužno izgraditi fašistički sistem, ukoliko im uopšte uspe da održe EU.

1.2. Ako pogledamo tzv. demokratski poredak u razvijenim zemljama, Nemačka, Francuska, za potrebe ove rasprave SAD, svejedno, videćemo da je on takođe opterećen veoma velikim izopačavanjima demokratije. Podela vlasti na zakonodavnu izvršnu i naročito sudsku je pod stalnom prevagom izvršne vlasti. Partijski život je u nedopustivoj meri borba za golu vlast, a ne konkurencija ideja i u još većoj meri pod uticajem interesnih grupa. Civilno društvo nema snage da bitno utiče na odlučivanje. Mediji su pod kontrolom krupnog kapitala i suštinski pate od nedostatka i kontrole vlasti i razmatranja bitnih pitanja za društvo i negovanja kulturnih obrazaca. Ali ipak, nekih granica, makar u unutrašnjoj politici (ako se pomirimo sa time da spoljna politika neizlečivo pati od primene gole sile prema svima slabijima i u svim oblastima, a to jeste fašizam) ima.

Ako se neko baš brutalno okomi na više sudija, društvo ipak reaguje (Sarkozi i Berluskoni "slupaju" ponekog sudiju, ali i to rađa više otpora nego što oni mogu da podnesu), ako neka partija pretera u ličnim koristima, opozicija ipak to iskoristi i kazni. Jesu mediji pod kontrolom, ali ako neki uticajni medij, npr. Špigl, napiše uvodnik protiv Merkelove, onda je to ozbiljan problem. Ljudi se vezuju lancima na ulici (ili skidaju goli), tuku s policijom, blokiraju pruge i ma koliko to bilo u tom trenutku neuspešno, ipak deluje ograničavajuće na onoga ko vrši vlast.

1.3. Svega toga u kontroli Evropske komisije (EK) nema. Izvršna vlast u EU je daleko dominantnija u odnosu na druge grane vlasti nego u bilo kojoj drugoj nacionalnoj državi. O predlozima EK u najvećoj meri odlučuju tela EU koja su i sami izraz izvršne vlasti država članica. Nikakve stvarne opozicije političke tamo nema (neka gluma da se opravdaju ogromne privilegije i bukvalno ništa više do toga). Ne postoji civilni sektor na nivou EU. Ne postoji nijedan medij na kome bi bilo ko moga da iznese bilo šta protiv npr. Baroza i da on bude stvarno uzdrman. Njegov (uopšte položaj svih vodećih predstavnika izvršne vlasti EU) isključivo zavisi od podrške koju imaju od: a) kancelara Nemačke, b) predsednika Francuske i v) premijera Britanije. I tačka.

1.4. EU nema mehanizme ni na nivou uobičajenih mehanizama kontrole vlasti koji postoje u nacionalnim državama. Ni približno tome. A znamo iz istorije da su i ti nacionalni mehanizmi u određenim uslovima nedovoljni da zaustave fašizam.

1.5. Ovaj problem EU manje dolazi do izražaja u situaciji kada je veoma veliki deo suverenosti u odlučivanju ostao u nadležnosti nacionalnih država.

Problem nastaje kada od carinske unije i delimično monetarne unije morate da prerastete u fiskalnu uniju, odnosno da krenete putem uspostavljanja federalnih odnosa (Habermas kaže ne ni konfederacija ni federacija, nego nešto novo, o tome nešto kasnije).

1.6. U stanju u kome je EU, ne samo evrozona, nužno je veoma brzo i veoma obimno povećanje ovlašćenja institucija EU. Pored povećanja ovlašćenja mora se odustati od konsensualnog odlučivanja, odnosno pravo veta se može zadržati samo za glavne države EU (i Sarkozi upravo to hoće da kaže kada insistira da nikakva nadnacionalna tvorevina neće nastati. Neće za Francusku, a za Grčku? O Srbiji da uopšte i ne govorim).

Dakle, EU se nužno kreće, ukoliko hoće da opstane, ka veoma velikim ovlašćenjima sa gotovo nikakvom kontrolom (zakonodavnom, sudskom, političkom, civilnog društva, javnosti, stručnom, sindikalnom itd.), što zakonito, u ogromnoj meri, povećava opasnost od fašizacije.

1.7. Istovremeno to povećanje vlasti u korist EU ima za cilj da brzo i nemilosrdno: a) kontroliše sve bitne ekonomske tokove u zemljama članicama, b) slama otpore na koje nailazi ili može nailaziti u sprovođenju politike.

1.8. Ta neophodna neosetljivost (neophpodna iz ugla potrebe opstanka EU) za ljudske sudbine, sudbine čitavih društvenih slojeva, pa i celih nacija, u sklopu ogromnih ovlašćenja, bez realne kontrole vlasti (koja je ponavljam nedovoljna i na nivou koji „kontgroliše“ izvršnu vlast u npr. Nemačkoj) nužno vodi EU u fašizam. Fašizam neko kratko vreme može biti izbegnut natprirodnom mudrošću i urođenom plemenitošću onoga ko rukovodi tim procesom, ali strukturno, svako upravljanje koje je manje od genijalnog vodi u fašizam.

2. EU ni federacija ni konfederacija nego nešto novo

2.1. Ideja da stabilno utemeljenje, uz poštovanje demokratije, EU može ostvariti samo ukoliko je „nešto novo“ je zaista tačno. Ukoliko se želi izgradnja jednog globalnog građanskog društva sa prenetim ovlašćenjima od pojedinca na celinu, radi obezbeđivanja funkcionalnosti razvoja. Uz izgradnju evropskog identiteta i uz podršku novih sistema komunikacije koji načelno omogućavaju lakšu koordinaciju stavova miliona ljudi.

2.2. Odmah se primećuje da navedena slika EU nema nikakve veze ni sa stvarnom EU ni sa bilo kojom drugom političkom tvorevinom na svetu. Naravno, to što nešto ne postoji nije nikakav argument da ne može biti, a još manje da ne treba biti.

2.3. Ipak, ta činjenica upućuje na oprez, ili bolje rečeno na uvođenje u analizu razloga zbog čega je to tako. Pre svega savremena društva počivaju na pohlepi. Mi to uobičajeno zovemo „tržišna ekonomija“. I EU počiva na pohlepi. Dalje, društva počivaju na strahu. Jedni da neće i dalje moći da pljačkaju druge, a drugi da neće moći da se odbrane. I EU počiva na strahu.

Zadatak politike, u zapadnoj civilizaciji, jeste da obezbedi nesmetani razvoj pohlepe i odagna strah. U krajnjoj liniji, reč je o novcu i oružju.

2.4. Merkelova je u pravu kada kaže da je u pitanju kriza poverenja. Samo što se ta kriza ne može prevazići silom uz poštovanje demokratskih načela i na osnovu koncepta da samo pojedinci imaju prava. Prema tome, nepoverenje se ima ukinuti, tako što će se pravo na postavljanje pitanja ograničiti na sami vrh piramide, a pravo odlučivanja svesti na dva-tri glasa.

2.5. Ideja o izgradnji EU kao nečeg novog, nužno znači da se svi subjekti, pa i najmoćnije države, odreknu dela odlučivanja u korist nekog novog organa ili ovlašćenja EU, verujući da je takvo odricanje na dobrobit svih. U nepoverenju koje postoji, ovakav prenos bi možda mogao biti ostvaren nakon veoma dugih, decenijskih, rasprava i sa brižljivo smišljenim kontrolnim mehanizmima. To vreme se danas realno meri mesecima najviše (da ostavimo po strani anglosaksonsku propagandu koja govori o danima za odluke u EU). Ne ni godina, a kamoli decenija.

Dodatni problem je u tome što bi država koja iskoristi naivnost drugih mogla da maksimalizuje svoju pohlepu, u situaciji kada bi svi drugi partneri bili okrenuti svetloj budućnosti.

2.6. Ideja stvaranja novog bila je teorijski veoma izgrađena u ideologiji SFRJ. U tim okvirima ona je delimično bila i ostvarena. Razlike između država članica i po ekonomskoj snazi i po izgrađenosti institucija su bile male u poređenju sa razlikama u EU. Kulturološki okvir je bio veoma sličan. Jedinstveniji nego što je to recimo danas u SAD, a o EU da i ne govorimo. Sekularnost je bila masovno prihvaćena, tako da verske razlike nisu igrale značajniju ulogu. Informacioni prostor je bio jedinstven. Okvir SFRJ je obezbeđivao bezbednost od spoljnog napada. To „novo“ u SFRJ snažno se oslanjalo na,veoma dostupno najširim slojevima, kvalitetno obrazovanje, zdravstvo i stanovanje. Oko 10% stanovništva se izjašnjavalo kao „Jugosloven“, a još znatno više njih se tako osećalo.

I pored toga, kada je tako nešto i postojalo (a ne u „nastanku“ kao u EU) bilo je potrebno da pet godina na vlasti budu pogrešni ljudi, pa da se sve raspadne.

2.7. A zamislite da tako nešto nastane u EU. Prigovor da je SFRJ imala spoljne protivnike (inače tačan) nema važnosti, zbog toga što EU takođe ima veoma ozbiljne spoljne protivnike. Ta ideja „novog“ u EU ne može da prekorači u operacionalizaciji pitanje o tome „kako se glasda“ a ne nešto sadržajnije od toga (šta raditi, u kom pravcu, šta i kada razvijati i kako itd.).

2.8. Ono što se dodatno često previđa u odbrani demokratije jeste činjenica da taj politički okvir po pravilu nije u stanju da donosi strateške odluke. Nije u stanju da reši krize. Ni na nivou nacionalnih država, a zamislite tek na nivou EU.

To ne znači da demokratske principe treba odbaciti. Prosto moramo biti svesni da su problemi savremenih društava tako složeni i obimni da je četvorogodišnji mandat sasvim neodgovarajući. Ovo naročito zbog toga što on i nije zaista četvorogodišnji, nego dvoipogodišnji. Pola godine dok se instalira nova vlast i poslednja godina je posvećena novim izborima. Dalekosežne odluke se u tim okvirima mogu donositi samo silom ili se od njihovog donošenja mora odustati, da bi se ponovo pobedilo na izborima. I to se upravo događa i u SAD i u zemljama EU.

Još daleko komplikovanije donošenje odluka u konceptu EU kao globalnog građanskog društva nužno vodi ceo sistem u paralizu. Zagovornici ove ideje ne vide sudbonosnu vezu između demokratskih pravila u složenim sistemima i malih ovlašćenja o kojima se odlučuje. Čim se odlučuje o bitnim stvarima, onda se ili odlučivanje izmešta u npr. Evropsku centralnu banku (gde od demokratskog odlučivanja nema ništa), ili se to zadržava na nivou nacionalnih država.

2.9. Ukratko, EU se nužno mora razviti kao zajednica sa velikim ovlašćenjima da bi opstala, ali u tom slučaju ona nikako ne može biti demokratska, odnosno nužno mora biti zasnovana na moći znatno uže strukture unutar EU.

Ili neće opstati.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner