Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Propusti ruske spoljne politike u 21. veku
Savremeni svet

Propusti ruske spoljne politike u 21. veku

PDF Štampa El. pošta
Sava Tasić   
utorak, 05. jul 2022.

Ukrajinska kriza doživela je najnoviju eskalaciju 21. odnosno 24. februara 2022. godine. Mnogi, a među njima je i autor ovih redova, nisu verovali da do direktnog napada ruske vojske na čitavu Ukrajinu može doći. Takvo mišljenje, koje je opstajalo sve do 21. februara, odnosno do trenutka priznavanja nezavisnosti DNR-a i LNR-a od strane RF i zahteva predsednika RF da mu Savet Federacije dozvoli upotrebu vojske u inostranstvu, nalazilo je svoje uporište u dosadašnjem, neverovatno pasivnom držanju Rusije u međunarodnoj areni.

Ovo se odnosi na rusko činjenje, odnosno nečinjenje kada je u pitanju širenje EU i posebno NATO pakta na istok, kako u centralnoj i jugoistočnoj Evropi, tako i na bivšem sovjetskom prostoru. Primeri angažovanja Rusije u Gruziji 2008. godine, na Krimu 2014. godine, ili Siriji 2015. godine, samo su izuzeci (neki bi rekli „anomalije“) koji potvrđuju pravilo o opštem pasivnom držanju Rusije u međunarodnoj areni u prethodnih dvadeset i nekoliko godina, odnosno od dolaska Putina na mesto predsednika RF.

Iako se sa ovakvim mišljenjem autora neće složiti većina proruski nastrojene publike, činjenicama i realnosti se mora pogledati u oči, ma koliko one bile neprijatne, upravo zato da bi se izvukli odgovarajući zaključci i pouke, a samim tim i promenio pristup u vođenju spoljne i unutrašnje politike. Ovo poslednje se ne odnosi samo na Rusiju, već i na Srbiju i njene političke i intelektualne elite.

Elem, sem teritorija bivše Istočne Nemačke, koja je integrisana u Zapadnu Nemačku pa samim tim i NATO 1989. godine, kao i Poljske, Češke i Mađarske, koje su ovoj alijansi pristupile 1999. godine, sve ostale zemlje nekadašnjeg socijalističkog bloka ušle su u NATO pakt  u vreme kada je u Kremlju uveliko sedeo gospodin Putin. Slovenija, Slovačka, Rumunija, Bugarska, ali i bivše sovjetske republike, Litvanija, Letonija i Estonija ušle su u NATO pakt 2004. godine. Tako se NATO pakt našao na manje od 130 kilometara od severne prestonice Rusije – Sankt Peterburga. Vladimir Putin je dužnost predsednika Rusije počeo vršiti 1. januara 2000. godine.

Sledeći talas širenja NATO-a dogodio se 2009. godine kada su u članstvo Alijanse primljene Hrvatska i Albanija, zatim 2017. godine, kada je NATO-u pristupila bratska (Srbiji ali i Rusiji) Crna Gora, a 2020. godine i Severna Makedonija. Godine 2009. Vladimir Vladimirovič Putin je u kreslu predsednika RF sedeo skoro čitavu deceniju, a 2020. godine pune dve decenije, a po pitanju zaustavljanja širenja NATO-a, ili bar zauzimanja jasnog stava da se to smatra neprijateljskim aktom, zvanična Moskva skoro da nije radila ništa. Radoš Bajić bi rekao: selo gori, a baba se češlja!

Još jednom valja istaći da se u ovom tekstu ne analiziraju propusti u vođenju ruske spoljne politike u vreme predsednikovanja Borisa Jeljcina, za koga u javnosti s pravom vlada uverenje da je bio čovek potpuno nedostojan položaja na kome se nalazio i u čije vreme je Rusija prolazila kroz opštu državnu i društvenu dekadenciju. Ovaj tekst je jedna vrsta (verovatno neuspešnog) pokušaja da se objektivno analiziraju geopolitički propusti  Vladimira Putina, kojeg u dominantnom delu našeg javnog prostora krasi oreol nepogrešivosti.

Dakle, ako se na Jeljcina gleda kao na manje-više tragičnu figuru, koja u mnogo čemu liči na poslednje vladare Zapadnog ili Istočnog rimskog carstva, poput, recimo, Romula Avgustula ili Jovana Kantakuzina i Konstantina XI Dragaša, onda se na Putina gleda kao na velikog reformatora, koji je, ako ne u potpunosti, onda bar najvećim delom povratio nekadašnju moć države, pa mu u klasičnoj istoriji pandani mogu biti samo Oktavijan Avgust, Dioklecijan ili Justinijan. Činjenice govore da je nekadašnji SSSR tokom čitavog svog postojanja imao više stanovnika nego SAD, da je sovjetski bruto društveni proizvod meren po paritetu kupovne moći bio oko polovine američkog, sovjetska armija nalazila se u sred Berlina, spremna da sa svojim saveznicima za par nedelja izbije na obalu La Manša. Veoma bitna činjenica koju veliki deo javnosti zanemaruje, jeste ta što je zvanična ideologija SSSR-a, komunizam, na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj meri, u svojim različitim varijantama, bio atraktivan kao forma organizovanja društava i država širom sveta, od Azije i Afrike do Latinske Amerike, te se crvena zastava vijorila nad polovinom Zemlje. Nasuprot tome, savremena Rusije je za trećinu teritorijalno manja od nekadašnjeg SSSR-a, stanovništvo, koje u najboljem slučaju stagnira, ne čini ni polovinu stanovništva kako  Sjedinjenih Američkih Država tako i SSSR-a 1991. godine, ruska ekonomija, mereno paritetom kupovne moći, ne čini ni petinu američke, a vojni budžet Ruske Federacije ne čini ni 10% vojnog budžeta SAD.

Za one koji nisu posebno upućeni u antičku istoriju, posebno za žitelje zemalja tzv. trećeg sveta, Putin je klasična pop-ikona, sa kojom se u popularnosti ne mogu takmičiti ni najveći holivudski glumci, pevači ili sportisti. Situacija se, kada je Putinov imidž u pitanju, ne razlikuje mnogo ni u zemljama tzv. prvog sveta, odnosno zemljama Severne Amerike i zapadne Evrope. Za običnog čoveka, Putin je mačo-men koji nežniji pol ostavlja bez daha, ali ni jači pol nije imun na šarm prvog čoveka Kremlja, kada ovaj recimo, sedne za volan različitih prevoznih sredstava, počev od čuvene ruske „lade“, preko čuvenijih ruskih  tenkova, do najčuvenijih podmornica. Putina voze skupi, blindirani automobili, luksuzni predsednički avioni, on jaše, ide u lov, peca, vežba u teretani, kupa se u ledenoj vodi za Bogojavljenje. Ako bi u stvarnom životu morali da nađu ličnost koja je najsličnija  DŽemsu Bondu, onda bi ljudima širom sveta prva asocijacija bio njegov poznati ruski kolega iz KGB-a.

Realna snaga Rusije, na žalost pre svega po Srbiju i njene interese na Balkanu, danas je obrnuto proporcionalna popularnosti njenog predsednika, ali je utoliko teže prosečnog čoveka navesti na takav zaključak. Zahvaljujući medijima, u velikoj meri i zapadnim, mejnstrim medijima, stiče se utisak da se Rusija nalazi na samim američkim granicama, da Putin kuca na vrata Amerike, da je to ličnost koje se treba plašiti, dok je realna situaciju upravo suprotna.

Vladimir Vladimirovič Putin – to je danas jedini proizvod ruske meke moći koji je moguće plasirati u čitav svet. Pravoslavlje i religioznost uopšte, kao i „proizvodi visoke kulture“ kao što su ruska književnost, umetnost, arhitektura, isuviše su prosečnim „konzumentima kulture“ u drugim delovima sveta komplikovani za uživanje i podražavanje.

Na prvom mestu treba postaviti pitanje, kako je Rusija, ili čak kako je Putin lično ( s obzirom na imidž koji uživa) sebi mogao dopustiti da ne insistira na poštovanju obećanja koje je Gorbačovu na Malti dao DŽordž Buš Stariji, da se NATO neće širiti na istok, pa makar to obećanje bilo i usmeno. Zašto se nije insistiralo na striktnom sprovođenju sporazuma, ovoga puta pismenog, iz 1997. godine, između Rusije i NATO-a, o neširenju NATO instalacija na istok. Ako to nije uspeo da isposluje pijani Jeljcin, zašto snažan i borbeni Putin nije to učinio na ovaj ili onaj način? Rusija je na to imala sasvim legitimno pravo! Ako se tako čvrst stav nije mogao zauzeti 2000. godine, zašto se nije zauzeo 2004. ili 2009. godine? Konačno, zašto se takav stav nije zauzeo ni 2017. niti 2020. godine kada Rusija ništa nije bila jača od Rusije 2022. godine? Sve su to pitanja koja treba postaviti javnosti, kako domaćoj, tako i stranoj.

Već čujem odgovore poput onih kako je Rusija sve do danas bila i suviše zavisna od Zapada, i kako je Putin, kao i uvek, strpljivo, poput predatora čekao najbolji trenutak, da se neprijatelj približi i potpuno opusti, da bi tek onda krenuo u protivnapad. U daljem delu ove analize, pokušaću da dokažem sve nedostatke takvog razmišljanja.

Naime, taktika čekanja koja traje godinu, dve ili tri, može se smatrati primerom velikog političkog dara, visokog umeća i dobro promšljene strategije. Upravo zato se nekada potezi političara upoređuju sa potezima iskusnog šahiste, koji neće protivniku odneti nebranjenog pešaka, ne bi li mu u naredna tri savršeno isplanirana i realizovana poteza odneo, recimo, konja, topa i pešaka (ovako bi se moglo obrazložiti držanje Putina po pitanju državnog udara u Turskoj 2016. godine i spašavanja Erdogana, koji je u tom trenutku bio u nemilosti Kremlja). Međutim, strategija čekanja koja traje punih 20 godina, dok vas neprijatelj sistematski lišava jedne po jedne figure, ne može se, čak ni kod najdobronamernijih posmatrača, smatrati promišljenom, a još manje se zemlja koja na međunarodnoj sceni sprovodi takvu politiku, može smatrati prvorazrednom svetskom silom. Upravo se može tvrditi suprotno – da je Rusija demonstrirala veliku servilnost, neangažovanost, naivnost, pa zašto ne reći i glupost, posebno u kontekstu stavljanja pojedinih zemalja pod geopolitičku kapu Zapada, i to onih zemalja u kojima je Rusija istorijski, do pre samo 30 godina, imala dominantan uticaj.

Javno mnjenje naklonjeno Rusiji zanemaruje neprijatnu činjenicu, pod uslovom da za nju uopšte zna, da je savremena ruska sfera uticaja, sa izuztekom Belorusije, u Evropi svedena na granice ruske države, a te granice Rusiju vraćaju u vreme Petra Velikog, skoro 300 godina u prošlost i oko 1000 kilometara na istok.

Sa druge strane, svetska sila prvog reda, kakve su nesumnjivo SAD, čitavu Latinsku Ameriku smatra zonom isključivo svog političkog, a posebno vojno-bezbednosnog uticaja. Ako se u tom delu sveta i mogu naći zemlje koje politički, s vremena na vreme, uspevaju da se izvuku iz američkog gvozdenog zagrljaja, onda je svako instaliranje vojnih snaga od strane zemalja koje su neprijateljski nastrojene Sjedinjenim Američkim Državama potpuno nezamislivo.

Dovoljno je samo podsetiti se razmeštanja sovjetskih raketa na Kubi 1962. godine, na 100 milja od američke obale, što je tadašnjeg predsednika SAD, DŽona Kenedija, nateralo da objavi potpunu blokadu Kube, da od SSSR-a zahteva hitno povlačenje raketa, uz otvorenu pretnju ratom. Rakete su posle mesec dana povučene, uz kompromisno rešenje da isto učine SAD sa svojim raketama u Turskoj i Italiji, a svetski termonuklearni rat izbegnut za dlaku. Da ne govorimo o tome da da su SAD od potencijalnih pretnji odvojena dvema ogromnim vodenim površinama, Atlantskim i Tihim okeanom, koji su sami po sebi respektabilna zaštita.

Takav položaj prirodne izolovanosti od rivala, dovodi do toga da ne morate preterano razmišljati o odbrani, već svoje glavne resurse možete angažovati na razvijanje snaga čija je funkcija projekcija vojne moći, a to su razvijene pomorske snage (pre svega nosači aviona), razvijeno vazduhoplovstvo i razvijena mreža vojni, pomorskih i vazduhoplovnih baza širom sveta. Upravo u ovim komponentama vojne moći SAD države su neprikosnoveni prvak. Ako im se neko u narednim decenijama u tome i približi ili ih pretekne, to svakako neće biti Rusija, već je jedino moguće da to bude Kina. Uprkos takvoj moći samih SAD, nikome ni na Istoku ni na Zapadu nije moguće zamisliti da Rusija ili Kina instaliraju svoje vojne baze u, recimo, Kanadi ili Meksiku, dok vidimo da se suprotno dešava. Ko je tu u boljoj, a ko u lošijoj poziciji neka izvuku čitaoci, ali se on jasno nameće.

Toliko o propustima isključivo u sferi globalne bezbednosti. Kada je reč o propustima spoljne politike Rusije u isključivo političkim temama, njihov spisak je, kao i u slučaju globalne bezbednosti, podugačak. Na našim prostorima se to najbolje može sagledati na primeru Crne Gore. Naime, rukovodstvo Crne Gore, koje je u proteklih 30 godina, u ovoj ili onoj formi, bilo oličeno u Milu Đukanoviću, još je u drugoj polovini 90-ih godina zauzelo jasan kurs ka zapadnim političkim i vojnim strukturama, kao i kurs na rasturanje zajedničke države sa Srbijom. Uprkos tome, baš sa početkom Putinove vladavine, Rusija je započela proces ulaganja stotina miliona ili čak milijardi dolara u malenu crnogorsku ekonomiju, i na taj način, makar i indirektno, finansirala antinarnodni i (ispostaviće se) antiruski režim Mila Đukanovića i ocepljenje Crne Gore od Srbije.

Radilo se, očigledno, o pogrešno proceni Rusije da će u Crnoj Gori, relativno malim sredstvima, zadobiti prijateljsku državu u srcu Mediterana, koju je usled njenih veoma malih teritorijalnih i populacionih gabarita, lako kontrolisati. Da nesreća bude veća, ulaganje, ulaganje ruskog kapitala u Crnu Goru nastavilo se sve do 2014. godine, kada se Crna Gora pridružila zemljama Zapada i uvela sankcije Rusiji, a 2017. godine postala i članica NATO. Crna Gora danas prednjači u antiruskoj histeriji na Balkanu, sve po onoj narodnoj da poturica mora biti gori od Turčina. Crna Gora je pre par dana stavljena na zvaničnu listu neprijateljskih zemalja Rusije, pa je to kolika je greška bila podržavati njeno rukovodstvo ogromnim količinama svežeg novca danas, nadam se, jasno i samom ruskom rukovodstvu. Nasuprot tome, zvanični Beograd, u kome je Rusija upravo mogla da ostvaeuje dominantan politički i svaki drugi uticaj minimalnim sredstvima, izgubio je ocepljenjem Crne Gore izlaz na more, a na taj način postao i izolovan od Rusije. Upravo je to i bila svrha ocepljenja Crna Gore od Srbije, i to je osnovni faktor koji Crnu Goru drži na političkoj karti Evrope kao nezavisnu državu.

Isto se može reći za povlačenje ruskog kontigenta KFOR-a sa teritorije KiM, bez obzira na objektivne teškoće sa kojima se suočavao taj kontigent, kao što je neprijateljsko držanje Albanaca na terenu, neiskren odnos tzv. Zapadnih partnera, kao i opstrukcija vlasti iz Beograda koje, pod pritiskom Zapada, nisu ni same ulagale dovoljno napora da ruske mirovnjake zadrže u srpskim enklavama i oko najznačajnijih crkava i manastira. Rusija je time sama sebe lišila uticaja na jednom području, na kome se sve sile, pa i one drugorazredne, utrkuju oko toga koja će od njih ostvariti veći uticaj. Ponovo treba naglasiti, da posebno treba žaliti za tim, usred spoznaje sa koliko je malo ljudskih i materijalnih sredstava u Srbiji i srpskim zemljama Rusija to mogla da ostvari.

Tema istiskivanja ruskog uticaja, ne samo političkog, već i kulturnog, zahtevala bi ceo jedan poseban tekst. Zato ću ovde pomenuti samo najreprezentatvnije primere. Gotovo je neprimećeno, čak i u stručnoj javnosti, prošla vest da je Kazahstan, zvanično jedan od najvećih ruskih saveznika, ukino ćirilicu kao pismo za svoj jezik i da se od pre par godina kazaški jezik može pisati isključivo latiničnim pismom. Da je tema jezika i pesma od prvorazrednog značaja kada je u pitanju meka moć i njena projekcija, izlišno je i govoriti. Kao što je izlišno govoriti o statusu koji poseduje, recimo, francuski jezik u frankofonskim zemljama - bivšim francuskim kolonijama, od kojih mnoge ni danas nemaju dobre političke odnose sa Francuskom. To da vam jedan od najvećih saveznika izbacuje ćirilicu i prelazi na pismo geopolitičkog suparnika, latinicu, nikako se ne može smatrati prijateljskim gestom, pa ni gestom preko koga treba preći zarad mira u kući. Kao što se ne bi moglo nazvati prijateljskim ni ponašanje Kazahstana prema pripadnicima ruske manjine, u kome su etnički Rusi 60-ih godina prošlog veka činili dvotrećinsku većinu, dok, prema poslednjem popisu iz, sada već daleke 2009. godine, čine tek oko 24% stanovništva. Za one koji Kazahstan smatraju, u geopolitičkom smislu, beznačajnom zemljom, treba reći da ta zemlja spada u 10 teritorijalno najvećih zemalja sveta, dok se procenjuje da je broj stanovnika prevalio preko 19 miliona. Kazahstan je član ODKB-a i Evroazijskog ekonomskog saveza.

Ćirilicu je, kao pismo domicilnog jezika, 2020. godine iz upotebe izbacio i Uzbekistan. Za neupućeni deo javnosti. Uzbekistan je danas po realnom broju stanovnika, verovatno druga i posle Rusije najmnogoljudnija zemlja bivšeg SSSR-a, s obzirom da se procenjuje daima oko 35 miliona stanovnika. To je za 50% više od ukupnog stanovništva SFRJ uoči njenog raspada.

O tretmanu koji ruski jezik uživa u tri pribaltičke države nije ni potrebno trošiti reči, budući da je tamo na delu tipična etnička segregacija ruskog stanovništva, a procenjuje se da u svakoj od ovih država Rusi čine oko trećine od ukupnog broja žitelja. Dakle, Rusa u pribaltičkim državama, srazmerno broju stanovnika, ima onoliko koliko ima Srba u Crnoj Gori, a status koji oni uživaju je verovatno i gori od statusa Srba u pomenutoj zemlji. Na delu je, dakle, čisti aparthejd u sred Evrope (i Evropske unije) i to u trećoj deceniji 21. veka.

Slično stoje stvari i sa Azerbejdžanom, Moldavijom i Jermenijom, koja je danas etnički najčistija republika bivšeg SSSR-a u kojoj Jermeni čine oko 99% stanovništva.

Iz ove analize je namerno izostavljena Ukrajina, koja je za Rusiju i njen status velike sile, objektivno zemlja od najvećeg geopolitičkog prioriteta, i kompleksnost probelama Rusije i Ukrajine zaslužuje najmanje jedan poseban tekst.

Na kraju treba prokomentarisati problem, koji je, reklo bi se, unutarpolitičko pitanje Rusije, te nije tema koja bi se trebala obrađivati u tekstovima koji se bave spoljnopolitičkim pitanjima. Međutim, to pitanje nema spoljnopolitički kontekst samo na prvi pogled. Činjenica je da je ruska ekonomija potpuno nediverzifikovana, spoljna politika gotovo isključivo je zasnovana na nafti i gasu, a jaka indrustrijska i naučno-tehnološka baza zemlja nasleđena iz vremena SSSR-a, gotovo potpuno neiskorišćene. Još gore, nema nikakvih naznaka da se stvari poslednjih godina menjaju.

U našoj javnosti vlada fama po kojoj su Rusiji, tobože, sankcije pomogle da razvije sopstvenu privredu, a posebno poljoprivredu. Ako se za poljoprivredu to i nekako može reći, mada i to isključivo na polju ekstenzivne proizvodnje žitarica, onda se za privredu u celini to nikako ne može reći. Rusija je 2013. godine, dakle pre uvođenja sankcija, imala nominalni bruto društeni proizvod (BDP) od 2000 milijardi američkih dolara i u ukupnom svetskom BDP-u učestvovala sa 2,6%. Tri godine nakon uvođenja zapadnih sankcija,  2017. godine, ruski BDP je oko 1500 milijardi dolara i u svetskom BDP-u učestvovao sa 1,88%. Godine 2019. ukupan BDP Rusije iznosio je 1600 milijardi dolara, što je činilo 1,84% BDP-a planete. Prošle, 2021. godine, BDP Rusije je i dalje iznosio 1600 milijardi dolara i u svetskom BDP-u učestvovao sa 1,7%. Iz ovih brojki vidimo da je nominalni ruski BDP proteklih 8 godina u najboljem slučaju stagnirao, kada su u pitanju apsolutni iznosi, dok je u relativnom smislu konstantno opadao. Rusija je 2013. godine, na spisku zemalja po nominalnom BDP-u zauzimala 8. mesto. Danas i prethodnih nekoliko godina ona zauzima tek 11. mesto, a listu prvih 10 zemalja na tom spisku zatvara Južna Koreja.

Kada je u pitanju BDP meren paritetom kupovne moći, za koji najveći svetski ekonomisti smatraju da je svakako relevantniji metod izračunavanja apsolutne ekonomoske moći jedne zemlje, tu za Rusiju stvari stoje bolje, međutim, ne toliko bolje da ne bi razočaralo onaj deo javnosti koji zagovara bezrezervno oslanjanje na Rusiju, ne samo u političkim, nego i u ekonomskim odnosima. Rusija se, dakle, na listi zemalja po BDP-u po paritetu kupovne moći nalazi na utešnom 6. mestu. Lidersku poziciju na toj listi zauzima NR Kina, čiji je BDP meren na isti način skoro 6 puta veći od ruskog,a druge su SAD. Treća je Indija, koja ima BDP tri puta veći od ruskog, zatim Japan, pa Nemačka. Tik iza Rusije nalazi se, Srbiji geopolitički i ekonomski zanemarljiva Indonezija, zatim Brazil, Francuska i Velika Britanija. Treba istaći da Rusija od Nemačke, Francuske i Velike Britanije ima oko 2 puta više stanovnika, a da je po površini oko 50 puta veća od jedne Nemačke, što za sobom povlači i ogromne prirodne resurse na tako velikom a slabo naseljenom području.

Kada se radi o BDP-u po glavi stanovnika (per capita), Rusija tu, u najboljem slučaju, spada u drugorazredne zemlje, pošto se na toj listi, mereno nominalno, nalazi na veoma niskom 85. mestu na svetu, a ispred nje su, recimo, zemlje poput Kine ili Bugarske, dok su osetno ispred nje, recimo Hrvatska ili Rumunija. Orijentacije radi, Srbija je na ovoj listi na 99. mestu.

Kada je u pitanju BDP po glavi stanovnika po paritetu kupovne moći, za koji možemo reći da je jedan od relevantnijih pokazatelja životnog standarda prosečnog stanovnika jedne zemlje, situacija izgleda tako da prosečan Rus godišnje proizvede robe i usluga za nešto više od 29 000 dolara i zauzima 74. mesto na spisku zemalja i zavisnih teritorija sveta.  SAD zazimaju 15. mesto na toj listi, sa 68 000 dolara, Nemačka je 26, a tik ispred Rusije su Hrvatska, koja je 71. i Grčka i Turska, kao 69. i 68. na spisku respektivno. Za Rusijom ne zaostaje previše ni nama susedna Bugarska, koja je na 81. mestu sa 25 000 dolara po glavi stanovnika. Srbija je na ovoj listi 92. i generiše nešto više od 20 000 dolara po glavi stanovnika godišnje. Rusija se, dakle, ni ovim parametrom ne može podičiti. Naprotiv, ima ozbiljne razloge da se stidi svoje ekonomske pozicije.

Kada je reč o nafti i gasu, treba istaći da su katastrofalni ekonomski pokazatelji Jeljcinove epohe, pored unutrašnjih faktora, poput pljačkaške privatizacije, prekida kooperantskih lanaca u bivšim sovjetskim republikama kao i promeni celokupnog pravnog okvira u kome se odvija privredni život, a koji je generacijama vaspitanim u komunizmu bio potpuno nepoznat, dakle pored svih tih faktora kumulativno, bili uslovljeni i jednim značajnim spoljnim faktorom. Taj faktor je istorijski niska cena nafte na svetskim tržištima krajem 80-ih i tokom čitavih 90-ih godina. Nasuprot tome, tokom Putinovog mandata, cene nafte ne samo da su se potpuno opravile, već su dostigle opet istorijske, ali ovoga puta istorijski visoke vrednosti, usled napada SAD na Avganistan 2001. godine, a posebno invazije SAD i njenih saveznika na Irak 2003. godine.

Cenu nafte je dodatno „pogurala“ na gore i velika ekonomska kriza iz 2008. godine kao i „Arapsko proleće“ 2011. godine, pa je tako uoči ruskog pripajanja Krima, cena barela iznosila oko 100 američkih dolara. Poređenja radi, cena barela je 1990. godine iznosila 22,22 dolara, 1995. godine tek 17,23 dolara, a 2000. godine 28,26 dolara. Već 2005. godine barel nafte se kupovao za 50,24 zelenih novčanica, da bi u narednih 5 godina porastao za dodatnih 50% i 2010. godine bredeo 76,69 dolara. Kao što je već napomenuto, do 2013. godine, cena nafte dostigla je vrednost od preko 100 dolara za baler, što je poskupljenje od preko 300% u odnosu na 2000. godinu. Nema sumnje da je poboljšanju opšte ekonomske situacije tokom prva dva Putinova mandata, kao i na početku trećeg mandata, kumovala ovako povoljna (iz ruske perspektive) situacija na svetskim berzama.

Ali, čak i takvo poskupljenje nafte i drugih energenata sporo se odražava na poskupljenje životnog standrada prosečnog građanina Rusije, usled činjenice da je dominantan deo prirodnih bogatstava i industrijskih kapaciteta skoncentrisan u rukama malog broja oligarha, a da je nacionalno bogatstvo daleko neravnomernije raspoređeno nego što je to slučaj sa zemljama zapadne Evrope. Neravnopravnost je, zapravo, veća nego u zemljama centralne i istočne Evrope, koje imaju slične ekonomske pokazatelje per capita, ali je nacionalno bogatstvo kod ovih drugih daleko ravnomernije raspoređeno, usled postojanja kakvih-takvih institucija, kao i postojanje prerađivačke industrije, makar u začetku, koja nije oslonjena na pukom izvozu sirovina i poluproizvoda. Rusija se, sa druge strane, potpno okrenula upravo izvozu sirovina i poluproizvodima, indrustrijskim zemljama zapadne i srednje Evrope, kao i jugoistočne Azije. To se odnosi na energente, metale, drvo, žitarice...

S toga se ekonomska struktura Rusije s pravom može porediti sa ekonomskom strukturom Saudijske Arabije, Irana ili Južnoafričke Republike. Da se čitaoci mogu lako uveriti da Rusija nema proizvod široke potrošnje ( sem vodke) koji je dovoljno konkukrentan da može da se plasira na svetsko tržište, dovoljno je da se okrenu i oko sebe pokušaju pronaći bilo šta proizvedeno u Rusiji. Za to će im sigurno biti potrebno dosta vremena, ako im se uopšte posreći da takav proizvod imaju u svojoj blizini. Sasvim suprotno stvari stoje sa proizvodima iz zemalja na koje srpsko javno mnjenje ne gleda kao na zemlje sa prvorazrednim geopolitičkim uticajem, NR Kinom i SR Nemačkom.

Zašto je ovako opširna analiza ruske ekonomije uopšte potrebna u jednom tekstu koji se bavi spoljnopolitičkim plusevima i minusima? Upravo zato što su ekonomija i ekonomski odnosi verni pratioci politike i političkih procesa. Zemlje Zapada su , u svojoj agendi širenja u svim pravcima, uspele da sebe nametnu koa poželjan politički blok, upravo nudeći ono od čega se živi i što je prosečnom čoveku, zaokupljenom svakodnevnim problemima, mnogo važnije od visoke politike i ideoloških pitanja,a to je životni standard. Rusija je, između ostalog, upravo i odsustvom jake ekonomije prepustila svojim geopolitičkim takmacima i one regione sveta u kojima je mogla da ostvaruje dominantan uticaj, i to, kako je već više puta istaknuto, minimalnim angažovanim snagama.

Činjenično stanje, koje je u tekstu opisano, ne može se nikako odnositi na državu koja proživljava političku, ekonomsku, geopolitičku i kulturnu renesansu. Zbignjev Bžežinski smatrao je da su četiri ključna kriterijuma parametri kojima se može meriti ukupna moć jedne zemlje. To su vojna sila, prosperitetna ekonomija, avangardna ideologija i model života koji je privlačan žiteljima drugih zemalja. Autor se, lično, ne bi složio sa tim da se u današnjem svetu ideologija u najširem smislu može smatrati bitnim faktorom moći zemlje, a još manje da je ono što su današnje političke elite Zapada izabrale kao svoju ideološku agendu na bilo koji način avangardno (u duhovnom i biološkom smislu je čak potpuno dekadentno). Međutim, ostalim faktorima koje je ovaj Zapadni geopolitičar i veliki poznavalac Rusije nabrojao, nema se šta zameriti.

Problem je u tome što savremena Rusija, osim vojne sile, ne poseduje ni jedan drugi od ova tri parametara. U tekstu je, dakle, pokazano da ruska ekonomska moć u apsolutnom smislu stagnira, dok u relativnom odnosu opada. Postavlja se zbog toga pitanje, kako će se i postojeća vojna moć, održati u svetlu činjenice da su ruska izdvanja za odbranu 4 puta manja od kineskih, a čak 12 puta manja od američkih. Vojni budžet Rusije je, s vremena na vreme, manji i od vojnog budžeta Francuske, Indije ili Saudijske Arabije, a navedene zemlje se, najblaže rečeno, ne smatraju prvorazrednim vojnim silama. Ako se ima u vidu sve navedeno o ruskoj ekonomskoj snazi, postavlja se pitanje kako će se održati korak u razvoju visokih tehnologija, u kojima Rusija dosta zaostaje, samo 30 godina od raspada SSSR-a, koji je u mnogim tehnologijama bio pionir. Čak i ako se zanemari model života privlačan za žitelje drugih zemalja, i ako se politički uticaj shvati kao proizvod pre svega ekonomske i vojne moći jedne zemlje, dolazi se do toga da Rusije svoju vojnu moć jednostavno nema sa čime pomnožiti.

I poslednje, ali ne i najmanje važno, odnosi se na opadanje i stagniranje ruskog stanovništva, unutar kojeg etnički Rusi imaju posebno negativnu demografsku strukturu.

Sve navedeno dovodi u pitanje mudrost i proračunatost ruskog rukovodstva, u koje se dobar deo domaće ali i svetske javnosti toliko uzda. Narodskim rečnikom rečeno: car (ruski, naravno) je go!

Ako se računalo da će Zapad prihvatiti Rusiju kao sebi ravnog partnera, pokazao se zavidan stepen nepoznavanja svega i svačega, a posebno istorije, kako svetske, tako i nacionalne, ruske. Ako nije u pitanju teorijsko neznanje, onda je u pitanju odsustvo elementarne političke umešnosti i verovanje u sopstvene zablude. Ako se čekalo da Rusija ojača – previše se dugo na to čekalo. A rezultat je krajnje upitan.

Bilo kako bilo, Rusija je svojim napadom na Ukrajinu (čini se) shvatila svoje greške, bar kada je njena sopstven bezbednost u pitanju. Na nama ostaje samo da se nadamo da će se koliko danas krenuti i u reviziju celokupne unutrašnje, posebno ekonomske, ali i spoljne politike. Dovoljno će biti u tome imati pred očima primer Kine.