Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Privatizacija rata
Savremeni svet

Privatizacija rata

PDF Štampa El. pošta
Pol Laverti   
nedelja, 01. januar 2012.

Svi znamo kako izgleda ritual povratka tela vojnika poginulog u inostranstvu; pogrebna muzika, nacionalna zastava, pratnja i pozdravi, a sve do detalja prenose mediji. Političari i generali imaju reči utehe za članove ožalošćene porodice, od kojih su neki tako mladi da često nose bebe u rukama.

Ali to nije bilo ono što je doživela Dili, sestra Roberta, bivšeg padobranca koji je poginuo u jednoj zasedi u Iraku, i čiji je leš iz Kuvajta bio prebačen na aerodrom u Glazgovu. Službenik iz pogrebnog preduzeća je objasnio Dili da je avionom stiglo 10 leševa, od kojih dva nije moguće identifikovati. Robertov kovčeg je izgledao kao „velika narandžasta kutija“. Nije bilo nikakve svečanosti, nijedne britanske zastave, ni jednog novinara, ni jednog pitanja. Njegova smrt, da se zna, ne upisuje se ni u kakvu listu. Razlog za to je veoma jednostavan; Robert je prestao da bude padobranac, i u času smrti je bio „privatno angažovan“. Neki ih zovu vojnicima firme, ili savetnicima za bezbednost. Iračani ih zovu plaćenicima.

Rat se malo-pomalo privatizuje, i to na smišljen način pred našim nosom. Narandžasta kutija koja je poslužila kao Robertov kovčeg, to nam pokazuje jednako kao i statistika. Patrik Kokburn, ugledni komentator specijalizovan za situaciju u Iraku, računa da je na vrhuncu okupacije bilo oko 160.000 privatno angažovanih, od kojih je možda čak 50.000 bilo jako naoružanih ljudi za bezbednost. Rat i kasnija okupacija, bili bi nemogući bez njihovog doprinosa.

Zahvaljujući Polu Bremeru, šefu koga su SAD odredile da vodi Privremene vlasti Koalicije, svi ti pod ugovorom su uživali u imunitetu pred iračkim zakonima, a prema Naređenju 17, koje je Irački parlament bio primoran da usvoji (koje je bilo na snazi od 2003. do početka 2009).

Nikoga ne zanima da izbroji koliko je iračkih civila bilo ranjeno ili mrtvo od ruku privatno angažovanih, ali postoje brojni dokazi koji ukazuju da je bilo opštih zloupotreba. Pokolj 17 civila koji su izveli pripadnici Blekvotera u samom centru Bagdada bio je najpoznatiji događaj, ali ih je bilo još mnogo o kojima se ne govori. Jedan veteran od ovih pod ugovorom mi je pričao, ali pod uslovom da ostane anoniman, da je razgovarao sa jednim Južnoafrikancem, i da mu je taj rekao da je ubiti Iračanina isto što i „ubiti jednog kaffir“ (pežorativan naziva za crnce u Južnoj Africi). Ponosni na svoju profesinalnost, drugi su mi pričali o odvratnosti koju im je izazivalo nasilje „kauboja“. Ako bi neki pod ugovorom upao u incident koji je izazvao gužvu, firma bi ga smesta izvela iz zemlje. To je imunitet po dekretu.

Dok su obični vojnici pod ugovorom rizikovali svoj život i fizički integritet na Route Irish, šefovi njihovih firmi su zarađivali bogatstva. Dejvid Laser, direktor Halibartona (predhodno je to bio Dik Čejni), zaradio je u 2004. nešto manje od 43 milona dolara. Gejn Rej, iz Titana, zaradio je više od 47 miliona između 2004. i 2005. godine, a J. P. Lonodon, iz firme CACI, primio je 22 milona dolara. A važni su uvek detalji. Privatne firme su od Armije SAD primale 100 dolara po vojniku za pranje veša. U jednom zvaničnom izveštaju iz januara 2005. godine, specijalni glavni inspektor za Rekonstrukciju Iraka, Stjuart Boven, otkrio je da je nestalo 9 milijardi zbog prevara i korupcije, i to samo u veoma ograničenom periodu za vreme Privremene vlasti. Takođe je postojao i ekonomski imunitet.

Kao što mi je rekao jedan od vojnika pod ugovorom, „to mesto je smrdelo od para“. Nije čudno što su mnogi loše plaćeni vojnici i članovi Specijalnih snaga tražili posao po ovim privatnim frimama, u kojima su videli jedinstvenu mogućnost da se nahvataju para.

Ali, nisu se nahvatali samo novca.

Već smo se navikli da gledamo slike kasapnica i pokolja tamo. Navikli smo se na priče o nestalim milijardama, o pohlepi firmi, zloupotrebama, torturi i tajnim zatvorima. Detaljni proračun koji je napravio časopis The Lancet samo do juna 2006. godine, govori o 654.965 mrtvih, što je teško da se shvati. Sada sve to izgleda pristojno daleko, kako u vremenu tako i u prostoru. Kako kažu, zahvatio nas je zamor od Iraka.

Ali, ono tamo se vraća kući. Irak je u svesti naših momaka.

Zapanjen sam ostao kad sam saznao, od organizacije Combat Stress, koja brine o vojnicima koji doživljavaju posttraumatični stres, da se on javlja tek posle prosečno 17 godina. Sada se pripremaju (kao i Armija SAD), za ogromnu lavinu u narednim godinama.

Norma, ljubazna bolničarka pred penzijom, koja je godine provela sa bivšim vojnicima, otvorila mi je put ka ovoj priči kada mi je rekla da „mnogi od tih ljudi su u žalosti za svojim nekadašnjim identitetom“. Jedan bivši vojnik mi je pokazao sliku koje je naslikao o samom sebi; „Hoću samo da povratim moje nekadašnje ja“, rekao je.

Naređenje 17 je povučeno u Iraku, ali njegov duh i dalje dominira; smrad nekažnjivosti, laži, potcenjivanje međunarodnog prava, bojkota Ženevskih konvencija, tajnih zatvora, mučenja, ubistava, stotine hiljada mrtvih. Kad zamislim intelektualne autore svega pomenutog, Buš, Bler i društvo, sa Asnarom u pozadini, kako zarađuju sve te milione posle svojih govora i svojih večera i svojih međunarodnih fondacija, ne mogu da prestanem da ne mislim na bolničarke iz Faludže koje danas prisustvuju rađanju dece sa dve glave i deformisanim telima, zahvaljujući hemijskim bombama bačenim na grad. To je poklon koji smo ostavili za budućnost.

U sramnom govoru vojnicima u Fort Bragu od 14. decembra 2011. godine, da bi se obeležio kraj američke vojne okupacije, Obama je rekao oduševljenim trupama da odlaze „uzdignutog čela“. Uz uobičejenu mešavinu sentimentalizma i hipokrizije koja im tako dobro ide, oplakali su svoje mrtve a zaboravili su pokolje nad Iračanima. U nekom dostojnijem svetu, povili bi glavu posramljeni, zatražili bi oproštaj, i počeli bi da plaćaju nadoknade za milione uništenih života u toku generacija.

(Autor je scenarista filma Route Irish, u režiji Kena Louča.)

Prevod iz El Paisa: Branislav Đorđević