Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Prepreka za mir između Arapa i Izraelaca
Savremeni svet

Prepreka za mir između Arapa i Izraelaca

PDF Štampa El. pošta
Dejvid Haris   
petak, 01. mart 2013.

Da bi se shvatio dubok uzrok arapsko-izraelskog sukoba, dovoljno je samo zasutaviti se i pogledati nekoliko nedavnih događaja.

Na prvom mestu, to su komentari lidera Palestinske vlasti (AP u daljem tekstu). U govoru na televiziji upućenom njegovim pristalicama u Gazi, predsednik AP, Mahmud Abas, podsetio je na imena «mučenika» u pantenonu istorije Palestine. Među pomenutima su se nalazili i uvereni teroristi čije su ruke uprljane krvlju nevinih žrtava, uključujući tu i decu. Ali, tu najviše uznemirava njegovo pominjanje Amin al Huseinija.

Al Huseini je bio muftija Jerusalima u toku Drugog svetskog rata, nažalost poznat po svojoj saradnji sa Adolfom Hitlerom. Istorija je puna dokazanih sastanaka koje su imali, postoje fotografije koje su napravili i planovi koje su izradili. Al Huseini je čak pomagao u regrutovanju Muslimana kao pomoć zloglasnim Waffen-SS nacistima.

Bez daljega, ako je cilj Abasa bio da se poveća razmak koji ga odvaja od Izraela, nije mogao da pomene manje cenjeno ime od Al Huseinija. Osim toga, u istom govoru Abas je opet govorio o «pravu na povratak» Palestinaca. To je stav o kome nema pregovora, kao što to shvata svaki razumni posmatrač sukoba. Povratak bi značio lavinu miliona Palestinaca u Izrael, i kraj jevrejske države. I usput, definicija «izbeglica» u slučaju Palestinaca, različita je od svih ostalih izbeglica na svetu. Ovaj termin obuhvata ne samo prve izbeglice iz rata iz 1948. godine (koji je započeo arapskom invazijom na Izrael), već takođe, koliko god da to zvuči zapanjujuće, i sve njihove potomke, sve i zauvek.

I da to ne bude sve, ministar za verska pitanja AP, Mahmud Al Habas, nedavno je ponovio uobičajenu tvrdnju Palestinaca; jevrejski narod nema nikakvu istorijsku vezu sa Jerusalimom. Pokojni Jaser Arafat je rekao to isto, na zaprepašćenje američkog predsednika Bila Klintona, u toku pregovora o miru u Kemp Dejvidu 2000-2001. godine. Palestinci su tada mogli da dobiju istorijski dogovor da bi se primenila solucija o dve Države, ali kako je to posle rekao Američki predsednik, Arafat nije bio spreman da to učini.

Jerusalim i jevrejski narod su tesno povezani (metoforički, duhovno i geografski), i to doslovno hiljade godina. Poricati tu vezu znači nepoznavati istoriju, to sprečava sticanje poverenja i prava je uvreda za inteligenciju.

Mir u nekom sukobu se ostvari kad sukobljene strane odluče da dođu do dogovora. Četiri uzastopne vlade Izraela su javno podržale rešenje o Dve države. Za razliku od terorističke grupe Hamas, AP bi trebalo da bude jedan od pregovarača u tom procesu.

Ali, kako to može da bude kad njene vođe hvale ostavštinu saradnika sa nacistima, insistiraju na rešenjima koja bi uništila Izrael, i nameravaju da Jevreji više nemaju vezu sa svojom pradavnom zemljom?

Sa druge strane, treba imati u vidi i neke komentare koje je 2010. god. izneo Mohamed Morsi, ali koji do sada nisu izašli na svetlo dana. U jednom govoru i u jednom intervjuu na televiziji, lider Muslimanske braće, koji je 2012. postao predsednik Egipta, grmeo je protiv Izraela, cionista i Jevreja. Prema The New York Times, Morsi je izjavio sledeće: «Braćo, nikada ne bi trebalo da zaboravimo da pothranjujemo mržnju naše dece i naših unuka prema njima; cionistima, Jevrejima». Egipatska deca, rekao je, «treba da se hrane mržnjom; mržnja treba da se nastavi». «Te pijavice», nastavio je; «koje napadaju Palestince, ti izazivači ratova, potomci majmuna i svinja... Oživeli su vatru građanskih sukoba u svim mestima gde su živeli u toku svoje istorije. Oni su neprijatelji po svojoj prirodi».

Nije ovo prvi put da jedan arapski lider održi neku odvratnu antisemitsku govoranciju, mada zapadni informativni mediji posvećuju manje pažnje toj čistoj mržnji nego što bi to trebalo da čine. Ali činjenica da ona potiče od  ličnosti koja danas predvodi najnaseljeniju arapsku zemlju, sa odgovornošću da se drži dogovora o miru sklopljenog 1979. godine između Egipta i Izraela, tome daje posebnu tažinu.

Od kada su objavljeni ovi komentari, više egipatskih portparola je reklo da su navodi izvađeni iz konteksta, ali jesu li oni istiniti ili ne? Ako se poslušaju govor i intervju u svojoj celini, smisao se ne manja ni za dlaku.

Takođe su nam rekli da arapski svet koristi hiperbole, i da prema tome, ne bi trebalo ozbiljno uzeti doslovno značenje izjava. Ali, ono što je Morsi rekao jeste ono što Muslimanska braća, njegova tradicionalna politička baza, propovedaju već decenijama.

Neki Egipćani tvrde da jevrejski lideri iznose istu vrstu uvreda prema Arapima, ali ako takvi i postoje, oni ne zauzimaju mesto predsednika jedne zemlje, a osim toga, odmah se javi neko ko ih poriče.

I na kraju, drugi govore nešto u šta je teško poverovati, kao to da u Egiptu ne postoji antisemitizam. Ukoliko je to istina, zašto su praktični svi egipatski Jevreji napustili tu zemlju, u okviru masovnog egzodusa jevrejskih izbeglica iz arapskih zemalja?

Mir između Arapa i Izraelaca je fundamentalni cilj, ali zahteva klimu koja omogućava stvaranje uzajamnog poverenja. Zapaljiv, uvredljiv jezik i fanatična uverenja, vode region u sasvim suprotonom pravcu – ka tragediji. Zemlje kao Španija, koje žele da imaju glas u mirnodopskom procesu na Bliskom istoku, trebalo bi da na to podsete predsednike Morsija i Abasa, kao i ostale arapske vođe.

(Autor je izvršni direktor Američkog jevrejskog komiteta)

Preveo iz El Paisa: Branislav Đorđević