Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > „Peta kolona“ u Rusiji: propagandni mit ili realnost?
Savremeni svet

„Peta kolona“ u Rusiji: propagandni mit ili realnost?

PDF Štampa El. pošta
Jevgenij Ljutvajtes   
sreda, 01. februar 2012.

U kontekstu diskusija povodom decembarskih akcija protesta u Moskvi, na prospektu Saharova i takođe na trgu Balotnaja, iz krugova bliskih vlastodršcima, čule su se aluzije na spoljne sile, koje se oslanjaju na „petu kolonu“ unutar Rusije.

Doista, inostrani pokušaji slabljenja Rusije kao geopolitičkog suparnika na svetskoj sceni ili njeno uklanjanje kao glavnog igrača na evroazijskom, a takođe svetskom geopolitičkom prostoru, opažaju se celim tokom tragične istorije ruske države. Sa tim je teško prepirati se.

Tako je, na primer, još Krimski rat (1853-1856), po sastavu učesnika antiruske koalicije (Velika Britanija, Francuska, Turska i Sardinija), a takođe po obuhvatu teatra vojnih akcija, bio, suštinski, nepriznati Prvi svetski rat protiv Rusije za dominaciju – na kraju krajeva – na Bliskom istoku. Uostalom, ako želimo biti precizni, 1854. godine, bio je preduzet bezuspešan pokušaj osvajanja nadmoćnim snagama i Kamčatke.

Uzgred, interesantnu ulogu u raspirivanju tog rata i uvlačenju Rusije u njega, odigrao je tadašnji ministar inostranih poslova Ruske imperije Karl Robert (kasnije „Vasiljevič“) Neselrode, koji se rodio u Lisabonu, od majke Jevrejke i oca Vilhelma Nemca, u tom trenutku u službi ruskog imperatora, koji je, suštinski, bio međunarodni avanturista, služivši takođe u Austriji, Holandiji, Francuskoj, Prusiji i postavši, najzad, ruski poslanik u Lisabonu. Karl Neselrode tokom 40 godina je rukovodio spoljnom politikom Rusije i nije našao slobodnog vremena da nauči da jasno govori ruski.

Sva njegova diplomatska delatnost protivrečila je nacionalnim i geopolitičkim interesima Rusije. On je, po svoj prilici, jedan od prvih i upadljivih primera infiltracije subverzivnih elemenata geopolitičkih protivnika Rusije u više slojeve ruske elite. Sumnjiva je bila njegova uloga i u pripremi ubistva Aleksandra Puškina – sitnog činovnika svog ministarstva, ali velikog pesnika Rusije, čije je stvaralaštvo pridobijalo sve više poštovalaca, i koji je ubuduće mogao da ozbiljno utiče na duševna stanja publike, ne samo svojom poezijom.

Rusko-japanski rat (1904-1905), koji su nekompetentno vodili ruski generalitet, admiralitet i namesnik cara na Dalekom istoku, admiral Jevgenij Aleksejev, na neiznenađujući način se podudario sa raspirivanjem revolucije iz 1905. godine, koja je bila iskorišćena zarad demoralizacije ljudstva armije i flote, a takođe zarad dezorganizacije pozadine i komunikacija. Zahvaljujući aktivnim dejstvima japanske vojne agenture i potpunom odsustvu kontraobaveštajne delatnosti u ruskoj vojci i floti (zaštitno odeljenje koncentrisalo se uglavnom na političku istragu), Japanci su uspeli relativno brzo da uklone admirala Stepana Makarova (stradao od mina), koji je bio kadar da organizuje makar i nekakvo efikasno suprotstavljanje japanskoj floti. Odbrana Port-Artura, u principu za borbu sposobne tvrđave i važne strategijske baze vojno-pomorske flote na Tihom okeanu, bila je nestručno upropaštena, a sama tvrđava izdajnički predana protivniku od strane generala Anatolija Steselja, koji je „rukovodio“ odbranom.

To što se Prvi svetski rat (1914-1918), podudario sa dva državna udara u Rusiji (revolutia na latinskom znači prevrat), februarskim i oktobarskim, već ne treba da izaziva čuđenje. Korišćenje opravdanog nezadovoljstva naroda od strane organizacije međunarodnih „profesionalnih revolucionara“, u interesu finansijske internacionale, a takođe Velike Britanije i nemačkog generalštaba (i od njihovih para), imalo je za središnji cilj – slabljenje pozadine, dezorganizaciju upravljanja državom, rasparčavanje državne teritorije na odvojene slabe formacije i docnije njihov sudar u građanskom ratu. Poznati princip – podeli, nahuškaj i vladaj!

Staljin se dobro orijentisao u istoriji, i o „profesionalnim revolucionarima“ je znao ne po čuvenju. To što se desilo sa zemljom u rusko-japanskom ratu, a takođe i u Prvom svetskom ratu, pokazalo se nemogućim za vreme njegovog rukovođenja državom, u godinama Velikog otadžbinskog rata. Naprotiv, unutrašnji politički protivnici bili su ozbiljno oslabljeni, narod je bio ujedinjen na patriotskim principima, pozadina, bez obzira na sve teškoće, bila je brzo i efikasno organizovana, mogla je ojačati armiju, flotu i obezbediti pobedu nad agresorom, koji je osvojio praktično celu Evropu, i zamahnuo na Severnu Afriku i Bliski istok. Pokušaji spoljnih sila da razlabave u svesti većine ljudi veru u legitimitet političkog režima u SSSR-u nisu bili krunisani uspehom, uprkos svim oskudicama koje je narod morao da trpi.

Svoje pouke iz Drugog svetskog rata izvukli su i međunarodni geopolitički protivnici Sovjetskog Saveza – modernizovane projekcije dorevolucionarne Rusije. Iz tih pouka rodio se Harvardski projekat, a 18 avgusta 1948. godine, takođe se pojavila famozna direktiva No. 20/1 Saveta za nacionalnu bezbednost SAD, „Ciljevi SAD u ratu protiv Rusije“. Dati dokument treba smatrati početkom informativnog (suštinski, psihološkog) rata SAD protiv SSSR-a (Rusije).

Valja priznati da se ta direktiva (poznata još kao metod „drop shot“, nešto poput gađanja kartečom), usmerena na uništenje Sovjetskog Saveza, uspešno realizovala tokom sledećih 50 godina, i da je krunisana potpunom pobedom nad njim 1986-2000-tih. Ako se za vreme Staljina, nije uspelo u rušenju Sovjetskog Saveza, koji je ekonomski i demografski bio oslabljen u neviđenom ratu, ni ekonomskim, ni političkim, ni vojnim, ni ideološkim, ni psihološkim, ni finansijsko-kreditnim sredstvima, sve je to bilo postignuto za vreme Gorbačova, koji je zaprepašćivao državu odsustvom logike i zdravog smisla u svojim zbrkanim govorima i nejasnim postupcima, koji su konačno dokusurili ostatke legitimiteta (suštinski, pravičnosti) poretka, koji je doveden do stanja „kolosa na glinenim nogama“.

U tom psihološkom ratu, (suštinski – Trećem svetskom ratu), računalo se na elemente, o kojima je naročito pisao Vasilij Dvorcov u svom članku „Peta kolona. Konspirologija revolucije“. Tada, pre pet godina, on je pokrenuo temu koja je bila aktuelna u političkim krugovima, opoziciono nastrojenim prema režimu Gorbačova-Jeljcina, a takođe, delimično, i prema političkom sistemu, koji je izgradio bivši/budući predsednik Putin – upravo problem međunarodne zavere protiv Sovjetskog Saveza u prošlosti, i njegovog međunarodno-pravnog naslednika – savremene Rusije naših dana. Danas je ta tema ponovo aktuelna, ipak, kako je već pokazano gore, ovaj put je aktueliziraju baš vlastodršci.

Dakle, kako piše Dvorcov, u zaveri protiv SSSR-a/Rusije – u suštini, potpuno u skladu sa doktrinom Alena Dalsa – računalo se na ljude sa podlim ljudskim osećanjima, na izopačene, na patološke mrzitelje svoje otadžbine, „obožavatelje tuđeg“ – jer je samo njihovim naporima, a ne delovanjem psihički zdravih i moralnih ljudi, bilo moguće uništavanje duhovnih i moralnih principa, utvrđivanje kulta nasilja, gramzivosti, podlosti i izdaje.

Dovođenje takvih ljudi na ključne položaje u partijskom i državnom rukovodstvu – kao rezultat negativne selekcije – neizbežno je povlačilo za sobom dezorganizaciju svake uprave, stvaranje samim tim haosa u ekonomiji i industriji, spuštanje standarda obrazovanja, potiskivanje svega visokoumetničkog iz literature i umetnosti, torpedovanje perspektivnih projekata u nauci i tehnici, birokratsku samovolju i pokvarenost u odnosu na obične članove društva, što je izazvalo ogorčenost režimom, koji je u njihovim očima izgubio legitimitet, a takođe zbunjenost, i u multietničkoj državi nedopustivo raspaljivanje nacionalizma i separatističkih raspoloženja među drugim narodima Rusije (posebno na Kavkazu, u Zakavkazju, i u Srednjoj Aziji), sa istovremenim gušenjem nacionalne samosvesti Rusa kao državotvornog naroda, i njegovom atomizacijom.

Literatura, sredstva masovnog informisanja i umetnost, u uslovima ukidanja spoljašnje cenzure, a takođe patološkog odsustva savesti u datoj kategoriji lica (to jest unutrašnjeg moralnog cenzora), postali su arena samorealizacije ljudi sa izopačenim ukusima, podlim instinktima i degradaciono-parazitskim potrebama, a dovođenje na ključne državne položaje neskrivenih cinika i rusofoba, stvorilo je solidan i dugoročan zaklon protiv dolaska na upravljačke pozicije državom istinskih patriota, za koje je služenje nacionalnim interesima Rusije – smisao života, viši stepen samorealizacije i moralne satisfakcije.

Govoreći o „urođenom patološkom psihokompleksu mržnje prema svojoj otadžbini“, Dvorcov, u principu, sledi tradiciju kriminalne antropologije (istina, veoma osporavane), čiji je temelj postavio italijanski sudski psihijatar i kriminalista Čezare Lombrozo. On je izveo zaključak o srodstvu zločinca sa divljakom (atavistički pristup), smatrajući, da se ono, osim u otupljenoj osećajnosti, a takođe, na primer, i u ljubavi ka tetoviranju, posebno jasno manifestuje u nerazvijenosti moralnog osećaja, koje uslovljava nesposobnost subjekta za pokajanje, to jest u moralnoj poremećenosti.

Dvorcov je sasvim ispravno postavio pitanje o „lakrdijanju“ kao metodi potkopavanja duhovnih i moralnih osnova društva, ruske samosvesti. „Stvaralaštvo“ „humorista“ svake vrste i „pisaca-satiričara“, koji su popunili etar, kada se ozbiljno analizira, manifestuje u stvari, ismejavanje ruskog duha (u originalu – russkostь, prim. N.V.), a njihova pretenzija na to, da ismejavajući zlo (na primer, korupciju, gramzivost, prostakluk, bestidnost, izdaju, birokratsku ćudljivost i samovolju, razuzdanost kriminala), oni sa tim zlom „vode borbu“, ne može da izdrži nikakvu kritiku, jer zlo, izloženo ismejavanju, prestaje da u očima društva izgleda opasnim – ali ono pri tome ne prestaje da ostaje zlo.

Pri dugoročnom delovanju takvog sarkazma na društvenu svest, otupljuje (slično anesteziji) njegova osetljivost na zlo, što je izuzetno opasno za moralne osnove društva. Uostalom, nisu slučajno reči „satir“ (to jest lukavo, sladostrasno, demonsko stvorenje sa jarećim nogama, bradom i rogovima) i „satira“ istog korena, etimološki i semantički srodne. Demonsko delovanje satiričara, Dvorcov pravično ocenjuje kao subverzivni rad „pete kolone“, koji podlokava pravoslavna načela. U vezi toga, zaprepašćenost izaziva činjenica, da humoristi slične vrste, sistematski produžavaju da dobijaju državne nagrade (!) iz ruku predsednika RF „za doprinos ruskoj umetnosti“.

„Pepsi pokoljenje“ se zaista, naporima sredstava masovnog informisanja, nekih kinematografa i loše nastavne literature, namerno i sa određenim ciljem, otkida od svojih istorijskih korena, i lišava istorijskog sećanja. Budućnošću naroda je prostije manipulisati, ako oni ne znaju svoju istinsku istorijsku prošlost i ne shvataju sadašnjost.

Govoreći o delatnosti različitih „dobrotvornih“ fondova, fondova „za izučavanje...“ i „podršku...“ kao multidimenzionalnom podrivačkom radu „pete kolone“, autor, ipak, ne imenuje još jednu važnu formu manifestovanja „pete kolone“, koja razlaže državu i društvo iznutra. To je korupcija (lat. „kvarenje“, „truljenje“) – verovatno, najopasnija pojava, koja je posebno pogodila Rusiju sa dolaskom na vlast ciničnih „mladih reformatora“, sa stalnim asimetričnim nadmenim podrugljivim osmehom na licu.

Državni organizam, slično organizmu živog bića, jeste kompleks uzajamno povezanih sistema, gde greška u jednom od sistema neizbežno povlači disfunkcije u drugima. Princip virusa je poznati fenomen u psihološkom ratu. On do nekog vremena nije opasan za organizam, ako u njemu stabilno radi imuni sistem. Pri slabljenju imuniteta, virus se aktivira, i pošto je unešen u ćeliju, koristi njenu građu zarad sklapanja sebi sličnih, ponovo programirajući rad ćelija, samim tim slabeći ili uništavajući organizam. Sve one, koji se svesno ili nesvesno nalaze u „petoj koloni“, treba posmatrati upravo kao socijalni virus u organizmu države i društva.

Kada je oslabljen imunitet (to jest društveni moral, organi državne bezbednosti i sistem društvene kontrole), kod takvih „virusa“ pojavljuju se realne šanse da unište organizam, ukorenjujući se u upravljanje procesima životne aktivnosti države. Zato svaka država, a Rusija naročito, nema neprijatelja koji su opasniji od unutrašnjeg. Ako su oni suzbijeni, Rusija je sposobna da izdrži ma koji spoljni pritisak, slično prekaljenom organizmu sa jakim imunitetom. Ali, na tom planu, u državi, kao što vidimo, uvek je bilo problema.

Korupcija, koja čini mogućom kupovinu državnih i drugih ključnih dužnosti, ispita, diploma i naučnih zvanja, dobijanje za mito povoljnih ugovora u ekonomiji, izbegavanje odgovornosti od strane kriminalaca i tako dalje, dovodi do toga, da u upravu dolaze ljudi koji ne umeju znalački da upravljaju ili su hotimični destruktivci, da obučavaju ljudi koji malo šta znaju, da leče doktori koji ne umeju ili ne žele da leče, sa kriminalom „vode borbu“ ljudi koji su sami izvršili povrede zakona, ili su stali na čelo organizovanih kriminalnih grupa. Kao rezultat, spone društva slabe. Korupcija, koju društvo više ne percipira kao zlo, u dugoročnoj perspektivi, razlaže državni i društveni organizam, čineći ga ranjivim na spoljašnje udarce. Vlast sama reže granu na kojoj sedi, gubeći legitimitet, postajući ranjiva (setimo se sudbina Askara Akajeva, Hosni Mubaraka i drugih).

Kada je u pitanju ova tema, pada nam na pamet i film francuskih dokumentarista koji je svojevremeno podigao prašinu – „Revolution.com“, u kojem se otkrivaju mehanizmi pripreme i sprovođenja državnih udara pod maskom demokratskih promena, naglašavajući tehnološku komponentu. Istina, ovde treba napomenuti, da su date tehnologije primenljive samo protiv režima koji su potpuno izgubili svoj legitimitet u očima društva, o čemu smo već govorili.

Tvorci filma težili su da dostave do percepcije gledalaca bezizlaznost situacije, osuđenost na propast šefova država, koji su nepoželjni gazdama Stejt Dipartmenta SAD i CIA-e, neizbežnost političkih prevrata, ako se pravilno pripremaju i umešno sprovode. Nacionalnim elitama daje se na znanje da nijedan državni funkcioner neće uspeti da se sakrije iza nacionalnog suvereniteta kao međunarodnopravnog principa, ako on odustane da se povodi, u kolotečini globalne politike finansijske internacionale i transnacionalnih korporacija, za njihovim izvršnim organima – Međunarodnim tribunalom u Hagu, Stejt Dipartmentom, CIA i oružanim snagama SAD.

Primeri političkog ili/i fizičkog uklanjanja takvih nepoželjnih šefova država kao što su Čaušesku, Živkov, Honeker, Norijega, Gamsahurdija, Milošević, Kučma, Ševarnadze, Akajev, a takođe Sadam Husein, Hosni Mubarak, i Moamer Gadafi, prizvani su da uvere u tome političke elite drugih zemalja, do kojih „još nije došla“ ili do kojih „još nisu došle ruke“ globalnog prediktora (globalni prediktor – termin koji označava subjekta globalne politike, scenaristu-planera globalizacije, prim. N.V) – na primer, političko rukovodstvo Irana.

Pri pregledu „Revolution.com“, na sebe privlače pažnju cinizam i samoljublje nacionalne „narandžaste“ agenture, koji se manifestuju u intervjuu sa francuskim dokumentaristima. To umnogome potvrđuje teze, u kojima spomenuti Dvorcov karakteriše datu kategoriju lica, namerno ili slučajno sledeći tradiciju Lombroza, kao ljude sa moralnom poremećenošću.

Ipak, takve mi ne vidimo samo u krugovima koji su opoziciono raspoloženi prema sadašnjoj vlasti, gde su oni daleko manje opasni za društvo, već i na ključnim upravljačkim pozicijama. Sve u svemu, što se dublje upoznaješ sa istorijom Rusije, tim se više, na žalost, učvršćuješ u mišljenju, da je ona – ta istorija – ne niz pobeda ruskih koncepcija, ruskog oružja, ruskog duha, već pre, lanac propuštenih istorijskih mogućnosti, pogrešnih odluka i čudovišnih izdaja, pri tome, na samom vrhu državne piramide.

Izvor: http://www.evrazia.org/article/1881

Preveo sa ruskog – Nebojša Vuković