Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > O finansiranju ruske opozicije od strane SAD
Savremeni svet

O finansiranju ruske opozicije od strane SAD

PDF Štampa El. pošta
Timofej Kapralov   
četvrtak, 05. jul 2012.

U ruskom društvu manifestuje se zabrinjavajuća tendencija – ono je postalo apsolutno neosetljivo na mnoge realne opasnosti. Najmarkantniji primer u tom pogledu jeste mešanje SAD u ruske političke procese. Fraza “Stejt department finansira vansistemsku opoziciju” već je davno postala nešto poput anegdote, dok je destruktivna aktivnost Stejt departmenta SAD, zajedno sa njegovim kćerinskim NVO, u mnogim državama po celom svetu – realnost.

Početkom aprila, zvanični predstavnik Stejt departmenta Viktorija Nuland izjavila je da SAD produžavaju da podržavaju ruske NVO, ipak podvlačeći da će raditi sa onima koji su toga vredni. Po njenim rečima, Kongres SAD je odobrio stvaranje novog fonda sa budžetom od preko 50 miliona dolara, koji će se baviti “jačanjem građanskog društva u Rusiji, širenjem slobodnog informativnog prostora i razvojem mladog političkog rukovodstva”.

Nije potrebno biti naročito pametan da bi se shvatilo da se pod “mladim političkim rukovodstvom” podrazumevaju predstavnici vansistemske opozicije. Ipak, ono što se dešavalo poslednjih meseci pokazalo je da su svi ti “mladi i perspektivni opozicionari” kadri samo za brbljanje po blogovima, štrajkovanje glađu i klevetanje svih poduhvata postojeće vlasti. Ono što je neobično u toj situaciji jeste to da SAD čak ni ne pokušavaju da sakriju svoje namere, i iz godine u godinu, povećavaju obim investicija u ruske opozicione nevladine organizacije.

Bez obzira na to što je tokom nastupa pred studentima i predavačima Visoke škole ekonomije u Moskvi, ambasador SAD u Rusiji Majkl Makfol izjavio da Stejt department ne finansira i da nikada nije finansirao rusku opoziciju, postoje činjenice koje je teško osporiti.

Američki novac prebacuje se u Rusiju preko nekoliko dosta poznatih kancelarija. Na čelu je organizacija USAID (United States Agency for International Development), koja je odgovorna za nevojnu pomoć SAD drugim državama. USAID dobija novac neposredno iz američkog budžeta uz odobrenje Stejt departmenta. Druga organizacija u tom lancu je NED (National Endowment for Democracy), koja “pomaže stvaranje i razvoj demokratije i slobode u celom svetu” (finansira se od USAID-a). Treći stepen – to je IRI (International Republican Institute). Ovaj institut, kojim rukovodi senator DŽon Mekejn, takođe kao “pomaže razvoj demokratije u celom svetu”, i finansira se po liniji NED-a. Četvrta karika u toj hijerarhiji jeste NDI (National Democratic Institute for International Affairs), kojeg finansira NED, i koji je takođe stvoren zarad “unapređivanja demokratije u zemljama u razvoju”.

Dalje u lancu slede nevladine organizacije, savršeno poznate svima koji se interesuju za svetsku politiku i smatraju sebe naprednim intelektualcima.

Fond “Otvoreno društvo” (Open Society Foundation), bio je stvoren od strane prilično poznatog gospodina DŽordža Sorosa, i od 1970-ih godina, bavio se finansiranjem protestnih pokreta različitih vrsta, po celom svetu. Vredno pažnje jeste toda je 1990-ih godina, po programima Soros Fonda, na Zapad otišlo 1,5 miliona najboljih ruskih stručnjaka. Danas, fond aktivno finansira rusku opoziciju. Istaknutu ulogu fond je igrao u obojenim revolucijama u Jugoslaviji, Gruziji, Ukrajini, Kirgiziji i Libanu.

DŽejmstaun fond (Jamestown foundation) igra ulogu tampona između CIA, Freedom House, drugih NVO po celom svetu (u različitim periodima, sa fondom su bili povezani bivši direktor CIA DŽejms Vulsi, i jedan od ideologa hladnog rata Zbignjev Bžežinski). U sferi interesa DŽejmstaun fonda nalaze se prevashodno ruski Severni Kavkaz i Zakavkazje.

Posebno mesto na toj listi zauzima američki Institut Alberta Ajnštajna. Njegov osnivač DŽin Šarp autor je senzacionalne knjige iz 1993. godine “Od diktature do demokratije”, u kojoj se detaljno pripoveda na koji način treba da deluje opozicija, da bi se izazvala politička nestabilnost, na koji način treba organizovati akcije građanske neposlušnosti i štošta drugo. Upravo su u toj knjizi tražili nadahnuće opozicioni pokreti Jugoslavije, Kirgizije, Gruzije i Ukrajine, za vreme obojenih revolucija.

Fond Evroazije (Eurasia Foundation) besplatno daje grantove za razvoj demokratije u zemljama bivšeg SSSR-a, i finansira se po liniji USAID-a. Fordov fond (Ford Foundation) finansira takve “grantoosvajajuće” ruske nevladine organizacije, kao na primer, moskovsku Helsinšku grupu i “Memorijal”.

Politički aktivna omladina više voli da ne primećuje slične tendencije, i veliku zaslugu za to ima niz javnih radnika, koji su upravo u mejnstrimu i mogu uticati na umove sunarodnika. Borac za ljudska prava Ljudmila Aleksejeva – šef moskovske Helsinške grupe – u više navrata dobijala je grantove od američkih NVO i britanskih diplomata. Javni radnik Lav Ponomarjov spreman je da odustane od interesa Rusije za ljubav zapadnih “prijatelja” (kao primer, dovoljno je setiti se nedavnog skandala, kada je predlagao da se Kurilska ostrva ustupe Japancima).

Advokat Aleksej Navaljni 2010. godine bio je od strane Amerikanaca pozvan na vrlo prestižan univerzitet Jejl, zarad polugodišnje obuke po programu International Fellows. Univerzitet se s pravom smatra za fabriku lidera najrazličitijeg nivoa. Svojevremeno, njega su završili predsednici SAD DŽordž Buš (stariji) i DŽordž Buš (mlađi). Navaljni je tokom dužeg vremena ismejavao sve što je u vezi sa mogućim američkim političkim finansiranjem. Pri tome, on sam nije uopšte tako čist, kako bi hteo da izgleda – Stejt department u liku NED-a zaista je finansirao Navaljnog, premda je ranije, skoro do “provale”, on tu činjenicu tvrdoglavo skrivao.

Karakteristična istorija, koja otkriva osnovne principe finansiranja ruskih političkih aktivista od strane Amerikanaca, desila se u julu 2011. godine. Nakon redovnog skandala u taboru opozicionara, ispostavilo se da IRI vrši finansiranje ruskog fonda “Slika budućnosti”, koji sprovodi konferencije iWikeend, gde mlade opozicionare podučavaju da organizuju “društvene kampanje u blogosferi” i da se “suprotstavljaju samovolji vlasti”.

Još jedan vrlo karakterističan primer jeste asocijacija “Golos” (samo po liniji USAID-a, ona dobija više od 3 miliona dolara godišnje). Njihov je osnovni zadatak emitovati negativne izveštaje i senzacionalne izjave povodom rezultata političkih dešavanja u zemlji, i isticati ih kao geslo na svom sajtu. Nešto poput ovog – “posmatrači saopštavaju da predsednički izbori nisu bili slobodni i pošteni”. I to je to. Novac je osvojen. “Golos” je takođe u januaru 2012. godine, obeležen na federalnom nivou kao ekstremistička organizacija.

Posebno treba istaći “zasluge” opozicionara Gari Kasparova. Istupajući na konferenciji “Rizici restartovanja” u oktobru 2011. godine, u Vašingtonu, on je tradicionalno podvrgao kritici akcije ruskih vlasti, i pozvao Zapad da deluje odlučnijim metodama. “Vi sedite po samitima, vodite pregovore, a Putin ne čini i ne menja ništa. Nikada se ne bojte da se suprotstavite diktatorima, jer oni razumeju samo jezik sile”, rekao je Kasparov publici, podsetivši na “uspešno” iskustvo uspostavljanja demokratije uz pomoć vojnog mešanja u zemljama Bliskog istoka i Afrike.

Ruska primitivna opozicija poseduje nekoliko načina da se oglasi. Mogu se davati oštre izjave na mitinzima, objavljivati štrajkovi glađu, a zatim sedeti 15 dana u KPZ (skraćenica od kamera predvaritelьnogo zaklюčeniя – ćelija istražnog zatvora, prim. N. V.), poput Njemcova, Udaljcova i Navaljnog. Mogu se organizovati susreti sa stranim stručnjacima za narandžaste revolucije i moljakati od njih grantovi, kao Lav Ponomarjov. A mogu se činiti i takve stvari, od čega se diže kosa na glavi, kao Ksenija Sobčak.

Krajem aprila, Ksenija Anatoljevna definitivno je izgubila status “u suštini pametne devojke, čiji je imidž prosto takav”, izjavivši da će se “postarati da bude apsolutno objektivna” kao voditelj gruzijskog televizijskog kanala “Prva informativna kavkaska”. To je, ne opoziciona aktivnost, već tačka bez povratka.

Ne bih želeo da se pomisli da Sobčakova blisko komunicira sa tim ljudima, ali njene esnafske kolege postali su udovica DŽohara Dudajeva – Ala, skandalozno poznati antiruski novinar Oleg Panfilov, progruzijski novinar sa radija “Eho Moskve” Matvej Ganapoljski, i druge ne manje “interesantne” ličnosti. U Gruziji, odnos prema PIK-u je uopšte poseban – Gruzini ga zovu podrugljivo PUK, i bez ustručavanja govore da je to u potpunosti naručen antiruski kanal. A u sredstvima masovnog informisanja, u više su se navrata provlačila saopštenja o tome da je PIK oružje u informativnom ratu Gruzije protiv Rusije.

U principu, Ksenija Anatoljevna prosto nije mogla da ne zna da ovaj televizijski kanal uživa takvu, blago rečeno, sumnjivu reputaciju, i da ima problema sa objektivnošću. Ili je odlučila da se pretvara da ne zna. I sada se čudi zašto joj ne daju da vodi prestižne ceremonije na muzičkim kanalima.

Vraćajući se na finansiranje naše opozicije od strane Amerikanaca, treba imati u vidu sledeće. Delatnost svih inostranih fondova na teritoriji Rusije, treba da se čvrsto reguliše kroz zakonodavstvo, štaviše, ona treba da bude krajnje transparentna za ruske građane. U svakom slučaju, ako bi rusko ministarstvo spoljnih poslova odjednom preko svojih priručnih fondova počelo da finansira američke NVO, one bi odmah potpale pod dejstvo Foreign Agents Registration Act, koji bi obavezao lokalne njemcove i udaljcove da se registruju u ministarstvu pravde kao “agenti koji predstavljaju interese drugih država”, kako bi Amerikanci razumeli ko nastupa na mitinzima. Eto, takvo inostrano iskustvo treba naši zakonodavci da usvoje, a ne da povećavaju kazne za mitinge.

Preveo sa ruskog – Nebojša Vuković

Izvor: http://www.evrazia.org/article/2010