Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Novi savez Turske i Izraela?
Savremeni svet

Novi savez Turske i Izraela?

PDF Štampa El. pošta
Paolo Dionisi   
ponedeljak, 08. februar 2016.

Novi poredak u panorami savezništava na Bliskom istoku. Preteklih nedelja, nedaleko od Ženeve, gde specijalni izaslanik UN za Siriju Stafan de Mistura ovih dana naporno pokušava da posreduje između različitih sirijskih frakcija u ratu, novi šef Mosada, pedesetčetvorogodišnji bivši savetnik za nacionalnu bezbednost Netanjahua Josi Koen, i Josif Čehanover, bivši generalni direktor ministarstva spoljnih poslova u Jerusalimu, susreli su se u velikoj tajnosti sa turskim podsekretarom ministarstva spoljnih poslova Feridunom Sinirliogluom. Dve delegacije su postigle sporazum da zatvore spor oko incidenta sa ,,Flotom slobode” za Gazu iz 2010. godine, i dogovorile niz inicijativa kako bi obnovili tursko-izraelsku saradnju.

Da se podsetimo – 31. maja 2010. godine, komandosi specijalnih izraelskih jedinica napali su u međunarodnim vodama nekoliko turskih civilnih brodova iz tzv. ,,Flote slobode” koji su prevozili humanitarnu pomoć i međunarodne aktiviste u Gazu, pokušavajući da probiju blokadu koju su uspostavile izraelske vlasti.

U napadu na predvodnički brod flote – Mavi Marmara, izbili su okršaji između izraelskih vojnika i posade, i deset turskih mornara bilo je ubijeno, izazivajući tako ozbiljnu diplomatsku krizu između Izraela i Turske. Ankara je lansirala vrlo teške optužbe na račun Izraela, zahtevala zvanično izvinjenje, obeštećenje za žrtve, hitan kraj blokade pojasa Gaze, i proterala izraelskog ambasadora. Vlada Netanjahua odgovorila je na turske optužbe, okrivljujući turske mornare na palubi da su napali sa oružjem  izraelske vojnike.

Ujedinjene nacije su sprovele međunarodnu istragu, koja nije dovela do konkretnih rezultata, i odnosi dve zemlje su ostali veoma hladni sve do 2013. godine, kada je pod pokroviteljstvom Baraka Obame Izrael prihvatio da pokrene razgovore sa Turskom u pogledu kompenzacije žrtava i Netanjahu je uputio zvanično izvinjenje zbog neadekvatnog ponašanja svojih vojnika.

U Švajcarskoj, Koen i Čehanover, koji je predstavljao svoju zemlju u radu istražne komisije UN i Sinirlioglu zapečatili su kraj spora. Sporazum je snažno pozdravljen od samog Erdogana sa ciljem da se brzo ponovo srede odnosi sa Izraelom, možda jedinom zemljom iz komšiluka koja nije neprijateljska prema Ankari.

U poslednje vreme, doista, pogoršanjem situacije u Siriji i Iraku, napredovanjem džihadista iz Islamske države, i stupanjem na scenu krupnih igrača poput Rusije, došlo je izolacije Turske u regionu. Propast strategije Ankare u Siriji, usmerene na obaranje Bašara Asada po svaku cenu, uključujući i prepuštanje prostora još ekstremnijim snagama, naterala je Tursku da ponovo razmotri svoja savezništva.

Tokom nekoliko meseci Ankara se našla opsednuta sa svih strana – na sirijskom i iračkom frontu napredovanjem džihadista i kurdskim otporom; na  evropskom frontu pritiscima iz Brisela i drugih prestonica koje prekorevaju Ankaru zbog ,,blage“ ako ne i saučesničke politike prema Islamskoj državi, i zbog neuspešnog upravljanja protokom hiljada izbeglica iz ratnih zona. I docnije, katastrofa u odnosima sa Rusijom nakon obaranja prošlog novembra jednog "su24" od strane turskog "f16". Putinove optužbe o Erdoganovom ,,nožu u leđa“ i ekonomske odmazde prema  Ankari nisu bile očekivane. Tokom nekoliko grozničavih sati posle obaranja čak je postojao strah od izbijanja oružanog konflikta između dve države.

Ipak, pre  epiloga koji niko nije mogao da zamisli, harmonija između Turske i Rusije, posebno po velikim ekonomskim temama, bila je totalna –  6. avgusta 2009. godine, tada kao premijer, Erdogan je trijumfalno potpisao sa Putinom, u prisustvu italijanskog premijera Berluskonija, velikog prijatelja obojice, sporazum koji je trebao da dovede gasovod ,,Južni tok“ – megaprojekat dostave ruskog gasa sve do srca kontinentalne Evrope – duž turskih teritorijalnih voda u Crnom moru. Kada su u maju 2014. godine, zbog sankcija usled ruske invazije Krima, zaustavljeni radovi na ,,Južnom toku“, i kada je Putin iz inata naredio da se suspenduje na neodređeno vreme ceo projekat, upravo je sa Erdoganom car iz Moskve odlučio 1. decembra 2014. godine, da se realizuje nov gasovod preko Turske. Takođe, i novi projekat ,,Turski tok“ se nasukao na nemirnom moru sirijske krize i obaranja Suhoja.

Eto dakle nužde da se ponovo zagrli stari prijatelj Izrael, sa kojim su odnosi uvek bili srdačni pre incidenta sa brodom Mavi Marmara, za razliku od drugih zemalja sa muslimanskom većinom. Erdogan je brzo zaboravio optužbe upućene na račun Netanjahua, za divljaštvo tokom leta 2014. godine zbog  događaja u Gazi. Sada govori turskim novinama ,,da Izraelu treba jedna zemlja u regionu poput Turske“ i da Turska treba da ,,prihvati činjenicu da joj je potreban Izrael“. Iza volje da se stavi tačka na spor sa komšilukom, očigledno stoje i ekonomski zasnovani razlozi – sa napetostima koje su izbile sa Moskvom, ruski gas na koji je Turska računala postao je ozbiljan problem i Ankara nema drugi izbor nego da se obrati Izraelu. Otkriće debelih naslaga gasa na otvorenom moru jevrejske države nudi zaista najbolju alternativu na duži rok.

Ali, obnovljeni zagrljaj sa Izraelom zahteva određene ustupke, jer Izraelci znaju da su u jednoj jakoj poziciji, dok je Turska skoro izolovana. Ankara će morati, pre svega, da preispita povlašćene odnose koje je do sada imala sa vrhom Hamasa. Prvi dokaz mogao bi da bude skorašnje proterivanje sa turske teritorije Saleha el Arourija, vođe brigade Izz ad-Din al-Qassam, vojnog krila palestinske organizacije, odgovorne za otmicu i ubistvo tri izraelska mladića tokom leta 2014. godine. I za Haleda Mašala, vođu Hamasa u egzilu, koji je napustio Damask da bi se sklonio u Tursku, dani su odbrojani.

Izrael bi takođe mogao da obnovi zahtev da koristi vazdušni i pomorski prostor Turske za vojne vežbe kao što je predvideo vojni sporazum sa Turskom iz 1996. godine. Sve do događaja iz 2010. godine avioni sa Davidovom zvezdom su se obučavali svakog semestra na turskom nebu. Ali, lideri u Jerusalimu znaju jako dobro za preosetljivost turskog naroda i teško da će ponovo zahtevati ovo pravo.

Preveo sa italijanskog: Nebojša Vuković

Izvor:

http://www.opinione.it/esteri/2016/02/03/dionisi_esteri-03-02.aspx