Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Novi ambasador SAD dolazi u Rusiju da "promoviše slobodu"
Savremeni svet

Novi ambasador SAD dolazi u Rusiju da "promoviše slobodu"

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Čajkovski   
četvrtak, 27. oktobar 2011.

(Regnum.ru, 24.10.2011)

Uskoro će u Moskvu, na mesto ambasadora SAD u Ruskoj Federaciji, stići Majkl MakFol. Na tom položaju će MakFol postati tek drugi po redu nekarijerni diplomata za poslednjih 30 godina. Opšteprihvaćeno ga u Americi procenjuju kao «istinski vodećeg istraživača njegovog pokoljenja» po pitanju SSSR/Rusije[1], a ima i reputaciju «vatrenog zaštitnika demokratije u Rusiji i oštrog kritičara čvrstih mera koje je preduzeo V. Putin protiv drugačijih mišljenja.»[2] MakFol je na mestu specijalnog pomoćnika predsednika B. Obame za pitanja nacionalne bezbednosti i direktora odeljenja Rusije i Evroazije u Savetu nacionalne bezbednosti SAD zaslužio renome «arhitekte» politike prema Rusiji i autora strategije «resetovanja».

Prve informacije o postavljanju MakFola na položaj ambasadora su se pojavile krajem maja 2011, i to ubrzo posle Putinove najave o obrazovanju Opštenacionalnog narodnog fronta; to je u Vašingtonu najverovatnije bilo shvaćeno kao Putinova najava za položaj predsednika u 2012. godini. Očigledno je da je ta perspektiva bila direktno suprotna gledištu vlade SAD, koje je jasno i nedvosmisleno izneo potpredsednik SAD DŽ. Bajden tokom svoje posete Moskvi u martu ove godine: Putinovo predsednikovanje će biti «loše i po državu, i po njega samog»[3]. Rusija se umorila od Putina, taj umor će samo narastati i dovesti do događaja koji su analogni onome što se odigrava u arapskom svetu.[4]

U Vašingtonu se kaže: "People is policy", što će reći «Kadrovi rešavaju sve». Kakvim znanjima, navikama, vaspitanjem i izvorima raspolaže MakFol - da bi bio u stanju da u ovoj istorijskoj etapi sprovodi interese SAD u Rusiji? Šta to SAD pripremaju Rusiji za predstojeću izbornu sezonu, kao i za godine predsednikovanja V. Putina?

Majkl MakFol: Glavni američki tvorac i eksploatator subverzivnih mreža u Rusiji

Majkl MakFol (Michael McFaul) je rođen 1963. u državi Montana.  Započeo je 1981. studije na fakultetu za međunarodne odnose i slovenske jezike univerziteta u Stenfordu.

MakFolovo prvo putovanje u SSSR je 1983. godine – dolazi kao student u Lenjingrad.[5] Tokom sledećeg boravka u SSSR-u, 1985. godine, kao 22-godišnji student, formirao je svoje definitivno gledište o sovjetskom sistemu: «Shvatio sam [tada] mnogo bolje taj sistem, pa je moja reakcija na njega – a ona se očuvala veoma dugo  – bio ogorčeni antikomunizam i antisovjetizam»[6], kaže MakFol 2001, u intervjuu univerzitetskom listu Stanford Report. Sredinom 1980-ih godina provodi dva leta u Poljskoj «crpeći nadahnuća iz delatnosti tada zabranjenog, ilegalnog pokreta `Solidarnošć`».[7]

Stenfordski profesori su zapazili tog studenta, toliko ustremljenog na ostvarivanje ciljeva. K. Bleker (Coit Blacker), koji je 1992-1996 g. bio na položaju specijalnog pomoćnika predsednika SAD za pitanja nacionalne bezbednosti i generalnog direktora za Rusiju, Ukrajinu i Evroaziju u Savetu nacionalne bezbednosti SAD, kaže: «Nama je bilo jasno da je on vanredni mlad čovek sa veoma perspektivnom budućnošću».[8]

MakFol, dobitnik prestižne stipendije Rodsa, odlazi 1986 g. u Oksford da piše doktorsku disertaciju. Uzimajući u obzir njegovo posebno interesovanje za državne prevrate – za koje sam kaže da ih je izučavao u Rusiji, Čehoslovačkoj i Poljskoj – oksfordski profesori su kanalisali njegovu antisovjetsku usrdnost na istraživanje sovjetske podrške oslobodilačkim pokretima u Africi (Angola, Zimbabve, Južnoafrička Republika).[9] Za rad na disertaciji «Južnoafrički oslobodilački pokret i intervencije velikih sila: Prilog pitanju o teoriji revolucije u međunarodnom kontekstu», MakFol je portugalski jezik učio u Lisabonu.

MakFol se 1988. vraća u Moskvu da bi intervjuisao sovjetske eksperte-afrikaniste – taj trenutak mu, po njegovim rečima, postaje životna tačka preokreta. Sreo je neku disidentkinju – eksperta za Afriku – koja mu je rekla da su u tom trenutku istinski revolucionari tu, u Rusiji, i da njeni kontakti baš tada pripremaju rušenje komunističkog sistema. MakFol se seća: «Ona me je upoznala sa nekolicinom antikomunista-revolucionara, koji su mi se tada, da iskreno priznam, činili ozbiljno ćaknuti».[10]

To su bili članovi grupe «Demokratska Rusija» - Arkadij Murašev, Evgenij Savostjanov, Mihail Šnejder, Viktor Dmitrijev, kao i Gavril Popov (Arkadiй Murašev, Evgeniй Savostьяnov, Mihail Šneйder, Viktor Dmitriev, Gavriil Popov), koji nisu kao ostala antikomunistička opozicija propovedali socijaldemokratiju, nego najradikalnije reforme u stilu krutog tačerizma. One bi neizbežno uništile ne samo socijalistički sistem, nego baš i samu sovjetsku državnost. MakFol im je obezbedio vezu sa zapadnim agenturama i sa fondovima za dobijanje sredstava. To je odigralo važnu ulogu za napredovanje «Demokratske Rusije» i radikalnih reformi.

Prevrat 19 avgusta 1991. je doveo one «ozbiljno ćaknute» na vlast: «Mnogi od mojih prijatelja su posle raspada SSSR-a postali visokorangirani funkcioneri, pa me je to tokom sledeće decenije unekoliko `usisalo` u Rusiju. Od tog doba su ostale te veze».[11] U svojoj najnovijoj knjizi «Propagacija demokratije na svetu», MakFol kaže: «Tokom ovih dvadeset godina, analizirao sam i sprovodio napredovanje demokratije».[12] MakFol se tokom 1992. smešta u Moskvu kao prvi predstavnik Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) – jedne od četiri struktura Nacionalnog fonda za podršku demokratiji (National Endowment for Democracy, NED). Prvi predsednik NED-a, Alen Vajnštajn, u intervjuu Vašington postu  iz 1991. ispričao je da  «mnogo od toga što danas radimo, pre 25 godina je radila CIA»[13], Tokom tog perioda, direktor NDI je bio DŽej Brajan Etvud (J. Brian Atwood). Inače, Etvudovo prvo zaposlenje 1964-1966. bilo je u Agenciji za nacionalnu bezbednost SAD, a posle 1963. bio je na položaju šefa Agencije SAD za međunarodni razvoj.

Od kraja 1992. do 2009. MakFol je istovremeno zauzimao rukovodeće i predavačke poslove u Karnegijevom fondu i Univerzitetu Stenford i kretao se između Moskve, Vašingtona i Stenforda. On je, posebno, bio i ko-direktor programa odbrambene konverzije u Centru međunarodne bezbednosti i kontrole naoružavanja u Frimenovom institutu pri Univerzitetu u Stenfordu (1992-1994),[14] direktor programa ruske unutrašnje politike (postojao je i taj!) u centrali Karnegijevog fonda u Vašingtonu, a paralelno je formirao i bio na čelu Moskovskog Karnegi centra (1994-1995). Tokom 2005, MakFol se –  sada kao zamenik –  vraća kod K. Blekera, direktora Instituta Frimena i Spoglija u Stenfordu. MakFol je 2003-2009, u zajednici sa potpredsednikom NED-a Lari Dajmondom, i ko-direktor projekta «Demokratija u Iranu». U raznim prilikama tokom tih godina, MakFol je bio konsultant Stejt departmenta, ministarstva odbrane, USAID –a, NED-a i drugih državnih agencija i kompanija – što je sve navedeno u njegovoj detaljnoj biografiji na sajtu Univerziteta u Stenfordu[15]. Tokom tih godina, MakFol je napisao oko 20 knjiga i bezbrojne članke. Ti radovi uopšte nisu akademskog karaktera – čitaju se kao izveštaji sa mesta akcija. Jer – MakFol se, u bliskoj saradnji sa Belom kućom, SNB-om, Stejt departmentom, ministarstvom odbrane, specijalnim službama i istraživačkim institutima vezanim za te službe, tokom dvadeset godina energično bavio političkim obaveštajnim radom i izgradnjom subverzivne infrastrukture u Rusiji. Po sopstvenoj terminologiji, on je «analizirao i u praksi vršio širenje demokratije».

Tokom 2009. MakFol prelazi u izvršne organi vlasti, na položaj ličnosti odgovorne za Rusiju u Beloj kući i SNB-u, i prihvata se ostvarivanja svojih dotadašnjih dostignuća. Na Senatskim saslušanjima navodi dugačak spisak uspeha politike «resetovanja» Rusije kao metode «saradnje, koja koristi bezbednosti i blagostanju SAD». 

A, kakvu je korist bezbednosti i blagostanju Rusije donelo (i donosiće) to «resetovanje»? Ono je – za SAD – najisplativiji način potčinjavanja Rusije, u okviru koga se pod maskom «saradnje» koriste kapaciteti ruske države za interese SAD – baš kao što se i u džudou protivnikova težina koristi protiv tog istog protivnika.

U dugom spisku MakFolovih «uspeha» spoljne politike SAD prema Rusiji je – ostvarenje i rast Severne mreže za dostavljanje (Northern Distribution Network), koja već sada obezbeđuje više od 50% pozadinskog snabdevanja trupa SAD i NATO-a u Avganistanu – a do početka 2012. dostići će i više od dve trećine snabdevanja.[16] Od trenutka kada je započet avionski transport, preko teritorije Rusije je prešlo više od 1.500 letova, koji su – osim tereta, prevezli i 235.000 američkih vojnika[17] – uz to, najveći deo vojnih tereta ide ruskom teritorijom preko suvozemnog tranzita. Sa ruske tačke gledišta, ova Severna mreža znači obezbeđivanje pozadinskog snabdevanja neprijateljske vojske, koje samo jača njenu južnu liniju fronta protiv Rusije i garantuje nekažnjivu proizvodnju i promet avganistanske droge, kojom svake godine ubija 100.000 građana Rusije, što je katastrofalna brojka.

Drugi važan uspeh po SAD je podrška Rusije američkom političkom kursu prema Iranu: Rusija je u OUN glasala za znatno proširenje sankcija prema Iranu[18] i otkazala Iranu već ugovorenu isporuku raketa S-300.

Uzdržavanje Rusije kod izglasavanja Rezolucije №1973 SB OUN o Libiji: Kako je potvrdio MakFol[19] «to je obezbedilo međunarodnu podršku za uspešne operacije NATO-a radi zaštite libijskog stanovništva». S tačke gledišta interesa Rusije, njena podrška kursu SAD za smenjivanje «režima» i dovođenje američkih marioneta na njihova mesta, znači gubitak velikih infrastrukturnih ugovora i ugovora za isporuke naoružanja, smanjivanje broja saveznika, porast vojnog prisustva SAD, i slabljenje pozicija Rusije u OUN, uz perspektivu izolacije Rusije na svetskoj sceni. 

Kako je MakFol izjavio u junu 2010. – posle političkog, počinje i ekonomsko «resetovanje» Rusije; o tome je pomoćnik predsednika Ruske Federacije Sergej Prihodko (Sergeй Prihodьko) citirao dokument o strateškom partnerstvu u oblasti inovacija[20].

A, od čega se sastoji to partnerstvo?

Stejt department i SNB: Savet za nacionalnu bezbednost (!) SAD je u februaru 2010. organizovao delegaciju rukovodilaca visokotehnoloških kompanija za posetu Moskvi i Novosibirsku, s ciljem promocije inovacionih tema, što uključuje i slobodu interneta i korišćenja komunikacionih tehnologija radi aktiviranja delatnosti građanskog (civilnog) društva. Radi veće ubedljivosti, delegacija je bila «začinjena» i holivudskim glumcem Eštonom Kučerom, koji bi trebalo da obezbedi masku ljupkosti za ciljeve Stejt departmenta i SNB-a.  

Još jedan primer učešća SAD u «modernizaciji» Rusije: Kompanija Cisco Systems i agencija SAD za međunarodni razvoj (USAID) potpisale su 13. oktobra 2011.  memorandum o saradnji, u okviru koga će u razvoj industrije informaciono-komunikacionih tehnologija u Rusiju biti uloženo 50 miliona dolara – a 9 miliona od toga su sredstva USAID-a. Taj novac će se koristiti za dva programa: «Tehnologija uspešnog preduzetništva na Severnom Kavkazu» - što uključuje otvaranje osam instituta za preduzetništvo Cisco u pet severnokavkaskih regiona, i «Mrežne akademije Cisco u službi društvu» - ova će obučavati specijaliste za «ukazivanje volonterske pomoći za informatizaciju socijalnih struktura i organizacija na nekomercijalnim principima».[21] Prema izjavi zamenika šefa USAID-a za Evropu i Evroaziju, Pejdž Aleksander, ovi programi će omogućiti da se unaprede ciljevi USAID-a obuhvatanjem «zagubljenog stanovništva, do kojeg inače na obične načine ne možemo dopreti, a radi otkrivanja informacija i povećavanja građanskog društva»[22].

Američka podrška «inovacijama» znači za Rusiju dalje širenje američke subverzivne delatnosti na internetu i u ruskom društvu, američki pristup strateškim razradama u sektoru visokih tehnologija, ukidanje inovacionih projekata od važnosti po Rusiju, privatizaciju dostignuća ruske nauke i izvoz u inostranstvo prihoda dobijenih od toga. Da su sovjetski konstruktori čekali investicije iz Amerike, Sputnjik-1 se nikada ne bi vinuo u kosmos. Za Vašington, modernizacija je mehanizam za dalje osvajanje ruske ekonomije u korist američkih korporacija i međunarodnog finansijskog kapitala, kao i presipanje ruskog narodnog bogatstva u džepove američkih korporacija – ili formiranje njihovog lobija u Rusiji, koji takođe ta sredstva šalje na zapadna tržišta, a to je još i korisnije u kriznim periodima. Planirana privatizacija paketa državnih akcija u najvećim ruskim kompanijama će ruskom državnom budžetu oduzeti dugoročne prihode – baš kao što je to učinjeno i krajem 1980-ih godina, kada su u cilju rušenja SSSR-a skresali prihode federalnog centra. 

Strategija: Drži prijatelje blizu sebe – a neprijatelje još bliže

U čemu je strategija Bele kuće za Rusiju – strategija u kojoj je MakFol igrao vodeću ulogu, i koju će on sada ostvarivati iz Spaso-Hauza u Moskvi?

MakFol je na Senatskim saslušanjima ponovo citirao strategiju "dual-track engagement" – «dvokolosečnog uvlačenja», koju je pozajmio od jednog od svojih mentora, DŽordža Šulca.[23] Ta strategija se sastoji od aktivnog uticanja na rusko rukovodstvo (i saradnje) na najvišem nivou, uz paralelnu energičnu komunikaciju sa građanskim društvom. U prevodu sa zvaničnog američkog diskursa to znači iznuditi od Kremlja velike ustupke u interesu SAD, uz paralelno vođenje aktivnog subverzivnog rada unutar ruskog društva. MakFol je to tako pojasnio na Senatskim saslušavanjima: «Ne spremamo se da vodimo štetnu trgovinu, po kojoj bi nam Rusi govorili: `Pošto sarađujemo sa vama na problemu H na državnom nivou, onda vi ne treba da radite to-i-to sa ruskim građanskim društvom`. Kada su nam takve stvari ranije predlagali, mi smo to odlučno odbijali, i ja ću to, kao ambasador SAD u Rusiji, smatrati glavnim izazovom i svojom glavnom odgovornošću».[24]

Tu strategiju MakFol već propoveda u najmanju ruku tokom poslednje decenije. Tokom saslušavanja u Kongresu SAD u maju 2007. isticao je da je najefikasnija politika prema Rusiji nije njena izolacija, obuzdavanje niti konfrontacija s njom, nego što je moguće dublji uzajamni uticaj, i to istovremeno  – na vladu Rusije i na rusko društvo. U okviru toga, što je više projekata za saradnju na državnom nivou, to su i veće mogućnosti prodora u društvo Rusije – sve sa krajnjim ciljem: «vratiti Rusiju na put demokratizacije».[25] Razumljivo je da se pod «demokratijom» podrazumeva Rusija kao država-satelit Amerike, savremena polukolonija, čije rukovodstvo sa najvećom mogućom brzinom i samoinicijativom izvršava naloge vlade SAD. Na vašingtonski način tumačeno, prvobitno značenje reči «demokratija» nema ništa zajedničko sa vlašću naroda.

Stari italijanski mafijaški princip «drži prijatelje blizu sebe – a neprijatelje još bliže», ovekovečen holivudskim bestselerom «Kum», odavno već živi u nedrima Bele kuće.

Još jedan koncept koji je MakFol razradio 2002, «Doktrina slobode» (The Liberty Doctrine)[26], baca svetlo da tekuća i buduća događanja. To je doktrina promocije principa individualne slobode u inostranstvu, kao osnovnog prioriteta spoljne politike SAD, što obezbeđuje sledeća preimućstva:

1. MakFol objašnjava da suprotnosti sa SAD treba formulisati na principu ideja, ličnosti i režima, a ne protiv država, jer Amerika ima prijatelje svuda, pa čak i u Iraku i Avganistanu, i njih treba privlačiti, a ne odbijati;

2. Doktrina slobode pruža ideju kojoj mogu prići i druge države, partije, ili ličnosti koje nisu baš obavezno voljne da služe nacionalnim interesima Amerike; tako npr. ako bi se rat u Iraku predstavljao kao ostvarivanje strateških interesa Amerike, ona bi bila prinuđena da se tamo bori sama – ali, ako se taj rat predstavlja kao kampanja «za slobodu Iraku», to će okupiti koaliciju. I,

3. Doktrina slobode podrazumeva dve faze protivakcija neprijateljskom režimu: rušilačku i graditeljsku; ova druga faza je obavezna, jer bi u suprotnom Amerika bila prinuđena da vodi neprekidna ratovanja sa stalno nadolazećim nizom neprijatelja. Eto, zato je njihova transformacija u partnere-satelite, tj. u «demokratije» od tako izuzetne važnosti.  

Taktika: «Ishod bitke će biti određen snagama unutar Rusije»

Američki činovnici retko odlutaju od zvaničnog žargona. Ali, jednom, tokom izletničkog seminara Huverovog instituta, i u neformalnoj atmosferi, MakFol je sebi dopustio izvesnu otvorenost. Otvarajući sesiju «brainstorm»- a ( nesređenog razmišljanja) o Iranu, on je pojasnio:

«Želimo da Iran uključimo u savremeni svet. Uz to sleduju određeni uslovi: morate nam dozvoliti da otvorimo našu ambasadu, morate dozvoliti aktivnosti USAID-a, morate dozvoliti našu društvenu diplomatiju – sve ono što činimo i u drugim zemljama, gde imamo ambasade...[27] A, znate li šta vam sleduje uz otvaranje naše ambasade u vašoj zemlji? Aha! Baš tako – obaveštajni oficiri. CIA je deo naše vlade. Mogli bismo da kardinalno proširimo mogućnosti agenturne obaveštajne aktivnosti zahvaljujući značajnom prisustvu u zemlji...[28] To će izazvati pravi konflikt unutar režima, jer će predstavljati pretnju pristalicama tvrde linije. Pa baš dobro. Mi i želimo da zaoštrimo njihove međusobne suprotnosti».[29]

Naravno, Rusija je već davno prošla kroz tu etapu: ambasada SAD, USAID, NED, i sva ostala baterija «društvene diplomatije», koju je u ranijem režimu u tajnosti vršila CIA, kod nas deluje sada potpuno javno i legalno. Tokom poslednjih dvadeset i kusur godina, u Rusiji je izgrađena kolosalna struktura zapadnih fondova i njihovih ruskih klonova i NVO organizacija – kako u krugovima eksperata, tako i u građanskom društvu; najveće od njih su Moskovski Karnegijev centar, Fond «Novaя Evraziя», Moskovska škola političkih istraživanja – sve one raspolažu višemilionskim dolarskim budžetima i obavljaju viskoprofesionalnu subverzivnu aktivnost.

Štaviše, tokom poslednje tri i po godine, zahvaljujući permisivnoj atmosferi u Rusiji, formirao se i sloj okolokremaljskih eksperata i savetnika, koji otvoreno propovedaju prelaz Rusije u atlantski logor, uključujući i njen ulazak u NATO – tj. kapitulaciju. Među njima se nalaze i pojedini članovi Saveta za spoljnu i odbrambenu politiku Rusije, Instituta za savremeni razvoj (INSOR), novoformiranog Saveta Rusije za međunarodne poslove – koji se finansiraju iz državnog budžeta Rusije [30].

Institut za savremeni razvoj (INSOR) i njegov šef, I. Jurgens, osim toga što zastupa ulazak Rusije u NATO, zalaže se i za raspuštanje Ministarstva unutrašnjih poslova (MVD) i Federalne službe bezbednosti (FSB), kao i preorijentaciju Ugovora o kolektivnoj bezbednosti tako da služi NATO-u. U ovoj situaciji je potpuno skandalozna činjenica da je predsednik Nadzornog saveta INSOR-a lično predsednik Rusije: on svojim statusom ozakonjava kapitulaciju kao legitimni stav na političkoj pozornici. Probajte samo da zamislite predsednika SAD kako predsedava nekom organizacijom koja predlaže raspuštanje FBI-ja i CIA i stupanje u neprijateljsku vojnu alijansu – kao što je to svojevremeno bio Varšavski pakt.  

«Ishod bitke za demokratiju u Rusiji će u osnovi biti određen snagama unutar Rusije... Naša glavna strategija moraju postati sveobuhvatni, stabilni i osmišljeni kontakti sa svim elementima društva u Rusiji» – ukazuje MakFol[31]. Pažljivi posmatrači su mogli zapaziti kako je Obamina administracija adaptirala javni govor: termin «izvoz demokratije» se više ne koristi – zamenila ga je formulacija «pomoć unutrašnjim snagama koje se bore za demokratiju». MakFol će takođe reći: V.Putin je za cilj postavio visoki životni standard u zemlji pod uslovima opšte bezbednosti. Mi ćemo mu pomoći u dostizanju tih ciljeva – direktno sarađujući sa građanskim društvom u Rusiji i boreći se protiv opštih pretnji u Avganistanu.

Kako kaže profesor Ruske Ekonomske škole Konstantin Sonin: «Na prijemu u američkoj ambasadi na dan predsedničkih izbora 2008. pola mojih poznanika je govorilo da očekuje Obaminu pobedu. 'Zašto Obaminu?' - 'Pa, u tom slučaju ću imati veze na najvišem nivou, pa Obamin savetnik je Majkl MakFol, moj davnašnji i bliski prijatelj'!»[32]

MakFol je već više od dvadeset godina zalivao (dolarima) drvo ruske opozicije – a ona mu i pripada. On je njihov gazda i dobročinitelj. Za tekuće ciljeve i zadatke SAD u Rusiji nema boljeg ambasadora od M. MakFola, zato što u Americi ni nema takvog «specijaliste» koji bi imao šire mreže u Rusiji i većeg obima za njihovo korišćenje. Sada će «davnašnji i bliski prijatelj» Majk biti u Moskvi, na dohvat ruke svojih štićenika.

Putin – «paranoidni lider»

MakFol pojašnjava: «Promocija slobode zahteva u prvom redu obuzdavanje, a zatim uništavanje snaga koje se protive – bilo da je to pojedinac, pokret ili režim.»[33] Koga to novom ambasador predstoji da «obuzdava, a zatim uništava»?

MakFol smatra da je «napuštanje demokratije» glavni problem u Rusiji ; za to je lično odgovoran V. Putin, a ne Rusija uopšte, ili njeno društvo: «Problem je u pojedinačnom lideru, koji se kreće u sopstvenom pravcu, pa to i pruža nadu da bi drugi lider u drugom trenutku mogao da krene u drugom pravcu».[34] MakFol se žali: «Putin ne želi da politički sistem u Rusiji pretvara u zapadnu demokratiju; on se ne brine previše oko zapadnog mnjenja i zapadnih uslova za članstvo u zapadnim klubovima. Njegovo viđenje sveta ima više zajedničkog sa viđenjima sveta Hruščova i Brežnjeva, nego sa viđenjima Gorbačova i Jeljcina»[35]. Upozorenje predsednika Putina Federalnoj skupštini 2007. o zapadnim pokušajima za podrivanje suvereniteta Rusije, Makfel je sebi dozvolio da uporedi sa «ksenofobijom»[36]. Kada je Putin pomenuo nove pretnje, u kojima se «kao i u vremenima Trećeg rajha nalazi onaj isti prezir prema ljudskim životima, one iste pretenzije za svetsku isključivost i diktat»[37], MakFol ih je ocenio kao «reči paranoidnog lidera kome su, zbog dobijanja legitimnosti u zemlji, neophodni spoljašnji neprijatelji».[38]  

MakFol, potpuno pripremljen, u Moskvu stiže tačno pred početak aktivne faze parlamentarnih izbora i kampanje za predsedničke izbore. On je na saslušanju u Senatu ovako informisao senatore: «Za predizborni period smo za podršku delatnostima povezanih sa učvršćivanjem slobodnih i pravednih izbora izdvojili 9 miliona dolara, što je za jedan milion više no što je bilo potrošeno 2007-2008 .»[39]

MakFolovski kadrovi u Rusiji su, sa ciljem totalne diskreditacije parlamentarnih izbora, takođe spremni za početak kampanje. Član organizacionog komiteta i izvršnog komiteta «Drugoй Rossii», Sergej Aksjonov (Sergeй Aksenov) kaže: «Akcije protesta će ići uzlaznom linijom. Kako se bliži dan izbora, naši mitinzi će postajati svakodnevni, a 4. decembra ćemo izaći na Trijumfalni trg».[40] MakFol se sa «Drugom Rusijom» zna odavno. Recimo, u julu 2006, učestvovao je na konferenciji te grupe, koja je pred samit «Velike osmorice» u Peterburgu objavila «Otvoreno pismo liderima B7» (Obratite pažnju: Rusiju, koja je bila domaćin tog samita, oni ne smatraju članom tog kluba), sa pozivom «da se Putinu da na znanje da je njegova spoljna i unutrašnja politika neprihvatljiva»[41]. Među potpisnicima tog pisma se nalazi i MakFolovo ime. Ko je autor tog pisma? To je Brus DŽekson, oficir vojno-obaveštajne službe SAD, čovek koji diriguje Saakašvilijem, i koji je visoko rangirani operativac «obojenih revolucija». Kako su francuski dokumentaristi filmskim snimcima zabeležili u filmu «Revolucija.som. SAD: osvajanje Istoka» ("Revolюciя.som. SŠA: zavoevanie Vostoka" (45)), njegovi štićenici iz Rusije, pokret «Odbrana» («Oborona»), koji Saakašvilija smatra svojim herojem i primerom za ugled, bili su gosti u DŽeksonovoj vašingtonskoj kancelariji.

Bez obzira na malobrojnost tih marionetskih organizacija ("Drugaя Rossiя", PARNAS, "Oborona", "Solidarnostь", "Rospil") i marginalnost njihovih lidera, bilo bi brzopleto potcenjivati ih. Čak i ako njihove akcije privuku nekoliko desetina ljudi, zapadni mediji će ih rastrubiti kao najvažnije predizborne vesti iz Rusije. Ove grupe će generisati neprekidni niz «otvorenih pisama» i poziva zapadnim liderima, parlamentarcima, organizacijama za zaštitu prava, i time će zahvatati najveći deo informacionog prostora u zapadnim medijima. Bilo kakva adekvatna reakcija vlasti će biti tumačena kao «diktatorsko tlačenje demokratije i slobodnih izbora».

Radna grupa za pitanja civilnog društva, pod predsedništvom M. MakFola i V. Surkova, koja je oformljena posle 2009, postaće pogonski mehanizam za vršenje pritisaka na Rusiju tokom predizbornog perioda i tokom sledećih godina. Samit građanskog (civilnog) društva, koji je postao svakogodišnji, omogućava direktnu vezu uzajamnog dejstva između aktivista iz Rusije i Bele kuće, uključujući tu i predsednika SAD i Savet za nacionalnu bezbednost.[42]

Svakodnevna tačka dnevnog reda u SAD: Vi nam služite, a mi ćemo vas potkopavati

Hajde da analiziramo čemu će SAD težiti u najvažnijim pitanjima na nivou međudržavnih odnosa:

Tranzit pozadinskog snabdevanja trupa SAD i NATO-a u Avganistanu preko teritorije Rusije je od kritične važnosti za SAD. Bez njega će vojne operacije jednostavno zamreti. Amerika će težiti da proširi tranzit, skrivajući po nju fundamentalnu važnost tog pitanja.

Jačanje vojnog i ekonomskog prisustva u Srednjoj Aziji: SAD i NATO će koristiti veze i resurse u posedu Rusije, sa ciljem učvršćivanja svog prisustva u Srednjoj Aziji i želeći da odseku taj region od Rusije, kao i da preuzmu lokalne prirodne resurse pod svoju kontrolu.

OUN: Amerika će pojačati napore da uzme pod svoju kontrolu OUN i da tu organizaciju iskoristi kao proširenje sopstvenog Stejt departmenta i izdavača mandata NATO-u, predstavljajući sopstvene planove kao inicijative međunarodne zajednice. Tako, npr. Međunarodne snage za pomoć bezbednosti vode rat u Avganistanu na osnovu mandata OUN – ali pod komandom NATO-a i pri tom su članice OUN izgubile svaku kontrolu nad sadržinom tog mandata; pokušaji da se u taj mandat uključi i borba protiv proizvodnje narkotika, kao i borba protiv trgovine narkoticima u Avganistanu, nisu imali uspeha.

Operacije za smenjivanje «režima» u arapskim i drugim regionima: SAD će povećati pritisak na Rusiju da dobiju podršku za svoju subverzivnu delatnost, za odobrenje američkih sankcija i njenih rezolucija u OUN. Što aktivnija bude saradnja Rusije sa Amerikom u tom pogledu, to će brže doći i red na Rusiju da se u njoj izvrši «promena režima». 

Sistem protivraketne odbrane SAD i NATO-a u Evropi: To je već gotova stvar. Vlada SAD neće sa Rusijom potpisati nikakav pravno obavezujući sporazum koji bi ograničavao mogućnosti te odbrane. Za Rusiju je neophodno da pristupi realizaciji protivmera.

Gruzija i ostali slični konflikti: Pod izgovorom regulisanja, Amerika će pokušavati da na sporne teritorije uvede kontingente OUN, pa čak i NATO-a. Kako MakFol reče: «Suština novog pristupa mora biti internacionalizacija svakog od tih konflikata... Rusi ne smeju biti jedini mirotvorci u tim eksplozivnim regionima».[43] Kod suprotstavljanja Rusije politici SAD, uslediće na rusku adresu niz pretnji i pokušaja da se ona isključi iz međunarodnih klubova: kako MakFol računa, ako su Rusiju ranije unapred primali u međunarodne klubove, sada ona prvo mora dokazati da odgovara standardima, a posle će se videti da li će biti primljena, ili neće.[44] 

Za uticanje na unutrašnju politiku u Rusiji će najverovatnije biti korišćena «proširena vlada» (videti: http://rus.ruvr.ru/radio_broadcast/2172271/59033900.html - prim. prev.) - čije stvaranje je objavljeno 15. oktobra. Takva «velika vlada, koja bi radila uporedo sa partijom vlasti, građanskim društvom i ekspertima» postaće idealan mehanizam za ubacivanje, promociju i realizaciju inicijativa pogodnih po SAD.

Što se ekonomije tiče, projekt stvaranja Međunarodnog finansijskog mehanizma u Rusiji će postati mehanizam za prebacivanje najpovoljnijih aktiva ekonomije Rusije na račune američkih korporacija i za izvoz dobiti iz Rusije. Za ostvarivanje tog projekta, oformljena je radna grupa pod rukovodstvom A. Vološina,  a uz nju i Međunarodni konsultativni komitet, koji se sastoji od šefova najvećih američkih banaka, investicionih banaka i fondova za direktne investicije. Stvaranje finansijskog centra – konkurenta Volstritu – i to pod rukovodstvom tog istog Volstrita predstavlja potpuni nonsens. Modernizacija Rusije zahvaljujući naporima međunarodnog finansijskog kapitala nije ništa drugo nego kolonizacija Rusije.

Što se «promocije demokratije» u Rusiji tiče, SAD će «resetovanju» i «modernizaciji» dodati kompleks žestokih mera: biće aktivirana priprema «revolucije» koju je obećao DŽ. Bajden, na rusku «pozornicu vojnih dejstava» će se vratiti agresivni kadrovi kao što je B. DŽekson; biće korišćena protestna raspoloženja u stanovništvu  – od boraca protiv korupcije, do «tastera» i ekologa, kao i prevarenih akcionara; unutrašnja «opozicija» će pojačati provokacije s ciljem da izazove oštre protivmere i da onda nastupi u ulozi «mučenika diktatorskog Putinovog režima».

Kao najbolji instrument za destabilizaciju situacije poslužiće nacionalizam. Krajem 1980-ih godina, SAD su u cilju narušavanja savezne strukture SSSR-a uspešno iskoristile nacionalističke težnje sovjetskih republika. Danas, projekti u stilu «Rusija-Rusima» poslužiće kao poluga za cepanje Rusije i njenog svođenja na veličinu Moskovske kneževine iz XVI veka. Prvi na redu za otcepljivanje je Kavkaz, pa zato terorističke akcije mogu postati svakodnevni pokretački instrument. Zato ne treba da čudi što se liberalna opozicija u kampanji «Dosta smo hranili Kavkaz» složila sa nacionalistima.[45]

Sledeći meseci i godine najavljuju da će biti komplikovani po Rusiju. Mnogi se u Rusiji boje konfrontacije sa SAD, ne shvatajući da se Amerika već nalazi u konfrontaciji sa Rusijom i da nikada tu konfrontaciju nije ni napuštala. Moskovski MakFolovi prijatelji moraju da shvate koju igru to igraju, i koju cenu će država za to morati da plati. Glupost i izdaja su podjednako katastrofalne po svojim posledicama.

Prevod sa ruskog: Vasilije Kleftakis


[1] Reči K. Blekera (Coit Blacker), profesora M.MakFola u Iniverzitetu Stenford. Citat u Meredith Alexander Michael McFaul dissects the politics of post-Communism // Stanford Report, November 28, 2001.
[2] Peter Baker. Policy Adviser Tapped to Become U.S. Ambassador to Russia // New York Times. May 29, 2011.
[3] Biden 'Opposes' 3rd Putin Term // The Moscow Times. 11 Mar 2011.
[4] Garri Kasparov. Otkrovennый razgovor v Spaso-Haus. Blog Kasparova na radio "Эho Moskvы". 11 marta 2011. http://www.echo.msk.ru/blog/kasparov_garry/756571-echo/
[5] Meredith Alexander. Michael McFaul dissects the politics of post-Communism // Stanford Report, November 28, 2001.
[6] Idem.
[7] Michael McFaul. Advancing Democracy Abroad: Why We Should and How We Can // Maryland, USA: Rowman & Littlefield Publishers. 2009. P.X. Moskovska škola za politička istraživanja je rusko izdanje pripremila pod naslovom "Prodviženie demokratii v mire".
[8] Meredith Alexander. Michael McFaul dissects the politics of post-Communism // Stanford Report, November 28, 2001
[9] Idem.
[10] Idem.
[11] Idem.
[12] Эrika Marat. "Prodviženie demokratii za rubežom": novaя kniga Maйkla MakFola // Golos Ameriki. 31 яnvarя 2010.
[13] Washington Post, September 22, 1991
[14] Strukturna organizacija tih ustanova je ova: Uz Univerzitet u Stenfordu postoje: Univerzitet – instituti – centri. Na Stenfordu se nalaze dva instituta u kojima je radio MakFol: The Hoover Institute i Freeman Spogli Institute. U okviru ovog drugog su dva centra: Centar za pitanja demokratije, razvoja i prevlasti zakona – kojim je MakFol upravljao 2005-2009, i Centar za međunarodnu bezbednost i kontrolu naoružanja – u njemu je MakFol bio istraživač i ko-direktor programa za odbrambenu konverziju 1992-1994, a 1998. je taj centar dobio novo ime: Centar za međunarodnu bezbednost i saradnju.
[15] Detaljna MakFolova biografija, spisak njegovih knjiga i članaka, kao i donacija koje je dobijao, njegovog učešća u radnim grupama, članstava u organizacijama i savetima – svega 27 strana – videti ovde: http://stanford.edu/group/polisci/cvs/MCFAUL-RESUME-1-2011.pdf.
[16] Aleksandr Čaйkovskiй. Terrorizm i narkota: v Moskvu edet komanduющiй SŠA i NATO v Evrope // IA Regnum. 4 oktяbrя 2011. http://www.regnum.ru/news/1452401.html
[17] Statement of Michael McFaul, Ambassador-Designate to the Russian Federation. Senate Committee on Foreign Relations. October 12, 2011.
[18] Rezolucija SB OUN № 1929.
[19] Statement of Michael McFaul, Ambassador-Designate to the Russian Federation. Senate Committee on Foreign Relations. October 12, 2011. Bolee polnuю, 9-tistraničnuю, spravke Belogo doma po uspeham "perezagruzki" sm. zdesь: U.S.-Russia Relations: "Reset" Fact Sheet. The White House, Office of the Press Secretary. June 24, 2010. http://www.whitehouse.gov/the-press-office/us-russia-relations-reset-fact-sheet.
[20] Medvedev i Obama dopolnяt perezagruzku эkonomikoй // BBC Russian. 24 iюnя 2010 g.
[21] Cisco i Agentstvo SŠA po meždunarodnomu razvitiю podpisali memorandum o sotrudničestve. 13 oktяbrя 2011 g. Saйt kompanii Cisco Systems: http://www.cisco.com/web/RU/news/releases/txt/2011/102011.html
[22] Howard Amos. USAID Strikes $50M Deal With Cisco // The Moscow Times. 14 October 2011.
[23] Hearing before the Sommittee on Foreign Affairs. House of Representatives. May 17, 2007. Serial No. 110-65.
[24] Slušaniя v senate. http://www.c-spanvideo.org/program/302030-1 Taйm-kod:1.22.40-1.23.09
[25] Hearing before the Sommittee on Foreign Affairs. House of Representatives. May 17, 2007. Serial No. 110-65.
[26] Michael McFaul. The Liberty Doctrine. Reclaiming the purpose of American power // Policy Review. №112, April 1, 2002.
[27] Ahmadinejad and Iran's Nuclear Program. The Hoover Institution retreat. October 29, 2007. http://fora.tv/2007/10/29/Ahmadinejad_and_Iran_s_Nuclear_Program. Taйm-kod 29:10
[28] Idem. Taйm-kod 49:00
[29] Idem. Taйm-kod 29:24 (32) Aleksandr Čaйkovskiй. Operator "cvetnыh revolюciй" smenil zakazčika // IA REGNUM: http://regnum.ru/news/1450365.html
[30] Aleksandr Čaйkovskiй. Operator "cvetnыh revolюciй" smenil zakazčika // IA REGNUM: http://regnum.ru/news/1450365.html
[31] Maйkl MakFol. Novый razgovor s Rossieй // Rossiя v globalьnoй politike. 2004. № 5, sentяbrь - oktяbrь.
[32] Konstantin Sonin. Pravila igrы: Posol novogo pokoleniя // Vedomosti. 2011. №96 (2862) 30 maя.
[33] Michael McFaul. The Liberty Doctrine. Reclaiming the purpose of American power // Policy Review. №112, April 1, 2002.
[34] Hearing before the Sommittee on Foreign Affairs. House of Representatives. May 17, 2007. Serial No. 110-65. P.11.
[35] Idem.P.20.
[36] Idem.
[37] Obraщenie prezidenta Vladimira Putina v Denь Pobedы 9 maя 2007 g.
[38] Hearing before the Sommittee on Foreign Affairs. House of Representatives. May 17, 2007. Serial No. 110-65. P.20.
[39] Statement of Michael McFaul, Ambassador-Designate to the Russian Federation. Senate Committee on Foreign Relations. October 12, 2011.
[40] Andreй Kozenko. U oppozicii bogatый antivыbor // Kommersantъ. №194 (4735), 17 oktяbrя 2011 g. (44) The Project on Transitional Democracies Releases Open Letter to G7 Heads of State on Democracy in Russia // PR Newswire. July 11, 2006. http://www.prnewswire.com/news-releases/the-project-on-transitional-democracies-releases-open-letter-to-g7-heads-of-state-on-democracy-in-russia-55963732.html
[41] Dokumentarni film francuske proizvodnje: Canal+ i Capa TV "Revolюciя.som. SŠA: zavoevanie Vostoka" bыl pokaza po kanalu "Rossiя" v iюne 2008 g. Dostupen zdesь: http://video.google.com/videoplay?docid=3846833218126330420#
[43] Maйkl MakFol. Novый razgovor s Rossieй // Rossiя v globalьnoй politike. 2004. № 5, sentяbrь - oktяbrь.
[44] Idem.
[45] Aleksandr Černыh. Osobennosti nacionalьnoй dietы. Nacionalistы vnovь potrebovali perestatь kormitь Kavkaz // Kommersantъ, №199/P (4740), 24.10.2011.