Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nova zora Muslimanskog bratstva
Savremeni svet

Nova zora Muslimanskog bratstva

PDF Štampa El. pošta
Romeo-Nikola Popović   
sreda, 28. mart 2012.

Neočekivani i neobični događaji u arapskom svetu koji su potresali Severnu Afriku i ceo Bliski istok tokom čitave 2011. godine ostavili su mnoge svetske medije, ali i velike svetske sile u nedoumici. Arapsko proleće, koje se poput bujice izlilo na ulice najvećih arapskih gradova i dalje izaziva oprez i nelagodu kako na Zapadu, tako i na Istoku. Šta se zaista desilo u ovom trusnom i naftom prebogatom regionu? Kako je zapravo sve počelo i ko je pokrenuo ovu lavinu događaja?

Prve demonstracije i nemiri u Tunisu ničim nisu nagoveštavali dramatičan razvoj događaja u toj zemlji, a još manje lančane detonacije nezadovoljstva u celom regionu. Egipat, Libija, Saudijska Arabija, Jemen, Bahrein pa i Sirija, zahvaćeni su masovnim demonstracijama bez presedana u poslednjih nekoliko decenija. Postoji nekoliko teorija o tome ko ili šta je podstaklo tolike mase širom regiona na tako dramatične proteste. Neki autori smatraju da su najodgovornije strane (zapadne) obaveštajne službe, a drugi veruju u spontano okupljanje naroda, posebno mladih, kao „vapaj za demokratskim promenama“. Prava istina sadrži elemente obe teorije, a kao glavni akter i verovatno jedini pobednik pojavljuje se proteklih decenija pomalo zaboravljeno Muslimansko bratstvo.

Ovaj islamski pokret je osnovao Hasan el-Bana 1928. godine u Egiptu. Osnovni program pokreta se bazira na takozvanom političkom islamu, a uz manje izmene je i dan danas aktuelan. Po ovom programu, najidealniji društveni i politički poredak je onaj zasnovan na Kuranu, a osnovni cilj je islamska imperija (kalifat) koja bi se protezala od Španije do Indonezije. Važno mesto u tom programu zauzima borba protiv kolonijalizma i borba za socijalnu pravdu, eliminaciju siromaštva i korupcije, ali i za političke slobode u meri u kojoj ih Kuran dozvoljava: „Alah je naš cilj, Kuran je naš ustav, prorok Muhamed je naš vođa, džihad je naš put, smrt u službi Alaha je naša najviša težnja“. Izuzetan rast popularnosti ovog pokreta posle drugog svetskog rata je naterao zapadne kolonijalne sile da učine sve kako bi eliminisale ili bar smanjile uticaj ovog pokreta. Pripadnici Muslimanskog bratstva su decenijama trpeli „neprijatnosti“ u vidu maltretiranja, hapšenja pa čak mučenja i ubistava od strane lokalnih autorotarnih režima, najčešće postavljenih i podržanih od strane tih istih nekadašnjih kolonijalnih sila. U mnogim arapskim zemljama bratstvo se povuklo u ilegalu, baveći se uglavnom političkim i humanitarnim radom i čekajući svoj trenutak. Taj trenutak je osvanuo u Tunisu, 17. decembra 2010. godine, a kulminirao je odlaskom sa vlasti tamošnjeg diktatora Ben Alija i početkom višemesečnih masovnih demonstracija u Egiptu.

Vašington je godinama zagovarao ideju o demokratizaciji arapskog sveta po ugledu na SAD i EU, nadajući se da će na taj način sačuvati uticaj nad zemljama u kojima su vladali „prijateljski diktatori“, a možda ga i proširiti na „otpadničke države“ u regionu. U cilju „širenja zapadnih demokratskih vrednosti“, vršen je snažan pritisak na tadašnjeg egipatskog predsednika Mubaraka da dozvoli delovanje nekih nevladinih organizacija na teritoriji jedne od strateški najvažnijih država Bliskog istoka. Te nevladine organizacije su imale važnu ulogu u pokušaju kanalisanja nezadovoljsva masa i nametanja „čoveka od poverenja“ kao lidera demonstracija. Posle neuspeha promovisanja Muhameda el-Baradeja za vođu demonstranata, Vašington je pružio maksimalnu pomoć egipatskim oružanim snagama u cilju amortizovanja narodnog nezadovoljstva i dobijanja u vremenu, kako bi se sprečio dolazak na vlast pripadnika Muslimanskog bratstva i kako bi se sačuvala kontrola nad Egiptom i u narednom periodu. Taj zadatak je samo delimično sproveden. Posle višestranačkih izbora, u Egiptu je na vlast došla Stranka slobode i pravde, a u Tunisu Partija renesanse. Obe stranke su političko krilo Muslimanskog bratstva. Generali oružanih snaga obeju zemalja su i dalje pod veoma snažnim uticajem Vašingtona, ali je pitanje koliko će to potrajati. Poučeno ranijim iskustvima, Muslimansko bratstvo pažljivo vuče političke poteze, znajući da tek treba da učvrsti vlast i uspostavi kontrolu nad svim segmentima društva, uključujući i državne institucije. Njihovo političko rukovodstvo se uglavnom sastoji od situiranih visokoobrazovanih ljudi, rešenih da unesu brojne promene, od kojih se mnoge ni malo ne sviđaju Vašingtonu i Briselu.

Zapad nije imao druge nego da prihvati rezultate izbora, u nadi da će se u narednom periodu politička situacija promeniti u njihovu korist. Ipak, koristeći razvoj događaja i NATO snage, Vašington je uspeo (uz pomoć islamista) da u Libiji sruši Muamera el-Gadafija sa vlasti, a sada to isto pokušava da uradi i predsedniku Sirije, Bašaru el-Asadu. Sa druge strane, uspešno su „neutralisane“ demonstracije u Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i delimično u Jemenu. Može se zaključiti da SAD, kao trenutno najveća svetska imperija, funkcioniše prema postulatu staroga Rima: “Carpe diem, quam minimum credula postero“ (lat: ugrabi dan, ne veruj narednom). Dakle, koristi se zamajac arapskog proleća u „otpadničkim državama“, a istovremeno se štite diktatori u „savezničkim državama“, bez obzira na stepen njihove (ne)demokratičnosti i na brojna kršenja ljudskih prava.

Izrael je vitalno zainteresovan za dešavanja u Egiptu, državi sa kojom je u poslednjih 70 godina nekoliko puta ratovao. Današnji Egipat ima snažnu kopnenu vojsku koja je opremljena sa više od hiljadu američkih tenkova M1A1 Abrams i ratno vazduhoplovstvo koje ima drugu po veličini flotu borbenih aviona F-16 u regionu, odmah posle izraelskog. Tel Aviv sa velikom zabrinutošću gleda na razvoj događaja u svom susedstvu i razmatra opciju mogućeg ponovnog sukoba sa Egiptom i borbu na dva ili čak tri fronta. Zabrinutost povećava i činjenica da je palestinski Hamas zapravo vojno krilo Muslimanskog bratstva, a sada ima punu političku, a verovatno i vojnu podršku novih egipatskih vlasti. Izrael nije oduševljen ni sa mogućim padom režima Bašara el-Asada u Siriji i po tom pitanju se drži rezervisano, jer ne može da isključi mogućnost da i u Siriji na vlast dođe Muslimansko bratstvo ili neki drugi, mnogo ekstremniji islamski pokret.

Nezadovoljstvo Ben Alijevom vladavinom u Tunisu je bilo toliko da je protestno samospaljivanje anonimnog uličnog prodavca bio više nego dovoljno jak okidač za sveopštu provalu gneva u regionu, sa zahtevom za suštinskim promenama ne samo u Tunisu, već i u arapskom svetu u celini. O značaju ovih političkih, ali i geostrateških promena, govori i činjenica da sve države Bliskog istoka i velike svetske sile, ali i mnoge političke i vojno političke organizacije iz regiona i sveta nisu ostale po strani u ovom procesu. Kako će Muslimansko bratstvo iskoristiti najveću priliku koja se ukazala ovom pokretu od njegovog osnivanja? Da li će imati dovoljno taktičnosti i mudrosti da uspostave punu kontrolu nad vojskom i policijom, minimalizujući na taj način uticaj Vašingtona na egipatsko društvo i državu u celini? Kakav će odnos nova vlast uspostaviti sa pojedinim svetskim silama, a kakav prema Izraelu? Da li će i na koji način izgraditi saradnju sa Iranom i da li će aktivno raditi na promeni mnogih režima u regionu, uključujući i u državama članicama Zalivskog veća saradnje? Naposletku, kakav će uticaj imati u Arapskoj ligi, organizaciji čija je snaga i ugled u arapskom svetu u konstantnom opadanju? Pitanja je mnogo, a odgovori se još uvek ne naziru. Osvanula je nova zora za Muslimansko bratstvo na arapskom političkom horizontu. Ukoliko pravilno iskoriste znanje i iskustvo nagomilano tokom proteklih više od 8 decenija neprekidne borbe sa brojnim režimima i svetskim (kolonijalnim) silama, ova zora će biti samo početak neke sasvim nove realnosti na Bliskom istoku.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner