Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nekontrolisana migracija kao pretnja bezbednosti Rusije
Savremeni svet

Nekontrolisana migracija kao pretnja bezbednosti Rusije

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Degtjarjev, Igor Djačuk   
ponedeljak, 16. april 2012.

Činjenica da etnoegoizam, etnocentrizam i nekontrolisana migracija spadaju u pretnje nacionalnoj bezbednosti Rusije, danas kod nikoga ne može da izazove sumnju. Ipak, analiza tendencijâ, te socijalnih i političkih posledica nekontrolisane migracije, pripada tzv. delikatnim temama, gde istraživač mora da probija put preko “minskog polja” optužbi za rasizam i jačanje ksenofobije, od struktura za zaštitu ljudskih prava. Postoji i veliki rizik navlačenja gneva etnonacionalista, čiji je kredo parola “Rusija Rusima”.

Drugim rečima, problem nekontrolisane migracije toliko je mitologizovan, i toliko su njime ovladale različite političke snage zarad izvlačenja političkih i propagandnih dividendi, da je potrebna nemala istraživačka hrabrost da se adekvatno pokaže uloga nekontrolisane migracije u destabilizaciji unutrašnjopolitičkog razvoja Rusije.

Distancirati se od problema koji je postao socijalni i politički rizik za rusko društvo, znači prepustiti ga političkom ekstremizmu i svakidašnjoj svesti, koja ima infernalne predstave o uzrocima i karakteru migracionih procesa. Alternativna kultura tolerancije efikasna je samo u socijalno-integracionim mehanizmima, koji obezbeđuju uključivanje prihvatljivog broja migranata u aktivan socijalni i politički život. Tolerancija podseća na “trojanskog konja” u uslovima odsustva ma kakve jasne i dosledne migracione politike, i palijativnih mera, koje su kadre, u najboljem slučaju, da “priguše” ksenofobiju i regulišu migraciju zasebnih etnonacionalnih i socijalno-profesionalnih grupa.

Prema različitim ekspertskim ocenama, u skladu sa podacima za oktobar 2011. godine, masa nezakonitih migranata u Rusiji broji od 3,5 do 15 miliona ljudi – državljana drugih zemalja ili lica bez državljanstva, koja imaju istekle vize ili nisu registrovana u mestu prebivanja, baveći se, na nelegalnoj osnovi, radnom ili nekom drugom delatnošću na teritoriji Ruske Federacije.

Rusija, treba podsetiti, nije pionir u rešavanju problema nekontrolisane migracije – godišnje do 3-5 miliona došljaka iz Afrike, Jugoistočne Azije, sa Indijskog poluostrva i iz Latinske Amerike, teži da stekne stalno mesto boravka u zemljama tzv. zlatne milijarde. Migracija – premeštanje velikih masa ljudi u potrazi za poslom, pristojnim uslovima života, i bezbednošću – svojstvena je procesu globalizacije, i poznati sociolog Entoni Gidens ubraja je u rizike visokog stepena.

Migracija se ne može okarakterisati nedvosmisleno. Milioni “gastarbajtera”, radnika iz Turske, Jugoslavije i Grčke, svojim su radom značajno doprineli nemačkom ekonomskom čudu 60-ih godina, a milioni novih migranata podupiru moćan ekonomski i intelektualni potencijal SAD. Ali, milioni migranata su do neprepoznatljivosti izmenili oblik evropskih gradova, unoseći u kulturu “koristi, marljivosti i individualizma”, elemente sociokulturnog izolacionizma i netrpeljivosti prema liberalnim tradicijama. Veliki problem za Francusku, Veliku Britaniju i Belgiju jeste odsustvo volje značajnog dela migranata da se integrišu u društvo-recipijenta, pod uslovima prihvatanja savremene političke kulture i uključivanja u građansku naciju. Veliku pretnju predstavlja rasprostiranje kriminalnih enklava migranata, povezanih sa “crnim” biznisom, krijumčarenjem, trgovinom narkoticima, prostitucijom i ekonomskim ropstvom.

Iskustvo evropskih država i SAD uverava da je moguće steći značajnu ekonomsku i socijalnu korist, stabilizovati ekonomski rast i razvoj pluralističke demokratije, međutim, ako je migracija nekontrolisana, može se upasti u niz socijalnih i političkih konflikata. To nisu izbegla čak ni društva sa demokratskim tradicijama i efikasnim institucijama socijalizacije i integracije. Nekontrolisana migracija u Rusiji, počela je sa raspadom Sovjetskog Saveza, i trebalo je više decenija da državni organi i društvene strukture makar ocrtaju pristupe za ocenjivanje tog unutrašnjeg faktora ruskog života. S mukom usvojeni sistem registracije migranata, sadrži procedure obaveštavanja, i ne može čak ni približno da se smatra za mehanizam normativnog regulisanja migracije, njenog podsticanja ili ograničavanja.

Svojevremeno, Boris Njemcov, još za vreme kada je bio lider “Saveza desnih snaga”, tvrdio je, da je migracija apsolutna korist za Rusiju, pošto popunjava gubitke od katastrofalne depopulacije i potpomaže formiranje multikulturnog društva zapadnog tipa. Već je tada bilo osnova da se pozicija nalik ovoj ne prihvati kao nešto što poseduje ubedljivu argumentaciju. Svake godine, stanovništvo se smanjuje u okvirima od 800 hiljada do milion ljudi. Naravno, opaža se kako proces starenja, tako i skraćivanja prosečnog trajanja života. Ipak, po najskromnijim proračunima, Rusiju svake godine napušta 150-250 hiljada ljudi, u većini slučajeva (80%) nepovratno – ljudi aktivnog socijalnog uzrasta (25-40 godina), uglavnom visokokvalifikovani radnici, inženjeri, naučnici.

Na taj način, smanjuje se reprodukcija profesionalnog, obrazovnog i kulturnog potencijala, i prema tome, resursi za proboj sa pozicije periferne sirovinske države. Čak i da sadašnja ruska ekonomija odjednom “počne da radi” na sovjetskom nivou, deficit inženjersko-tehničkih i naučnih kadrova pokazao bi se kao moćna, a može biti, i kao nepremostiva prepreka na putu ekonomskog rasta. Žitelji kavkaskog regiona, državljani zemalja Srednje Azije, i drugi migranti koji dolaze u Rusiju, čak i uz svu svoju želju, i po svemu sudeći, uz želju Njemcova, nikako ne mogu popuniti deficit kadrova.

Migracija u Rusiju ne kompenzuje gubitke zbog odliva ruskih državljana u inostranstvo. Od 10 miliona nelegalnih migranata, samo 10-15% čini tradicionalna radnička migracija. Žitelji Ukrajine, Moldavije i Tadžikistana uglavnom su zaposleni u građevini, na putnim radovima i u komunalnim preduzećima ruskih modernizovanih megalopolisa (Moskve, Sankt-Peterburga). Ipak, 90% nelegalnih migranata koncentriše se u sferi trgovine i posredničkih usluga, gde nesumnjivo liderstvo pripada kineskoj i azerbejdžanskoj dijaspori. Uglavnom, to su mladi muškarci sa niskim obrazovnim statusom (osnovno ili nepotpuno srednje obrazovanje), bez savremenih profesionalnih navika, doseljenici iz seoskih ili depresivnih regiona.

Svake godine, nelegalni migranti iznose iz Rusije 25-30 milijardi dolara, što čini trećinu ruskog budžeta. Socijalno-ekonomske pozicije migranata, niske profesionalne navike, arhaična subkultura i slabo znanje ruskog jezika, čini malo verovatnim njihovo učešće u modernizaciji socijalno-ekonomske infrastrukture. Neproduktivan karakter delatnosti većine nelegalnih migranata i organizacija sive ekonomije ojačavaju tendenciju demodernizacije ruske privrede, i nepovratnog raspada na uski izvozni sektor sa selektivnom primenom naprednih tehnologija i na primitivnu “pijačnu” ekonomiju, zahvaljujući kojoj egzistiraju milioni ljudi u tzv. “Trećem” i “Četvrtom” svetu.

Predstava o migrantima svojstvenoj preduzimljivosti i tržišnom razmišljanju, u čemu i jeste zalog prosperiteta u poređenju sa lokalnim stanovništvom, ne može da izdrži kritiku – visokoprofesionalni i visokoobrazovani slojevi ruskog stanovništva, orijentisani ka savremenoj ekonomiji, bivaju nadigrani od migranata u pravnom absentizmu, taktici dosluha i spremnosti za sumnjive komercijalne operacije. Upravo dominacija sive ekonomije čini od Rusije “Meku” za nekontrolisanu migraciju, a rizične grupe, koje stiču ekonomski kapital u stanju socijalne neodređenosti, na svaki se način suprotstavljaju uvođenju kontrole nad migracijom, kao uslovu za prelaz ka stabilnom ekonomskom razvoju.

Nekontrolisana migracija kardinalno deformiše geopolitički prostor Rusije – na južnom i istočnom pravcu, geopolitički lomovi sadrže neposrednu pretnju teritorijalnih gubitaka. Aktivna kolonizacija Dalekog istoka i Sibira došljacima iz Kine, pri godišnjem smanjivanju lokalnog stanovništva od 300-400 hiljada, čini verovatnom kinesku “mirnu aneksiju”. Kineska dijaspora će 2015-2020. godine, uz očuvanje sadašnjih socijalno-demografskih tendencija, činiti polovinu stanovništva na teritorijama istočno od Urala. Nije teško naslutiti kakve perspektive čekaju Rusiju, ako se uzmu u obzir dva faktora – u tom periodu Kina ulazi u trojku svetskih ekonomskih i vojnih lidera, i “Huacjao” (Kinezi koji žive izvan otadžbine, hua – Kina, cjao – emigrant, prim. N.V.), pokazaće odanost svojoj istorijskoj domovini.

U južnoruskom regionu, nekontrolisana migracija dovodi do borbe između Rusije i susednih regionalnih država (Turske, Irana, Saudijske Arabije). Pošto je među nelegalnim migrantima veliki udeo islamskih etnosa (Azerbejdžanaca, Kurda, Turaka-Meshetinaca), borba se razvija ne toliko za posedovanje prirodnih resursa, koliko za učvršćivanje religiozno-fundamentalističkog načina života i antiruske političke kulture.

Ako se pretpostavi da je geopolitička ekspanzija na kavkaskom pravcu bila izazvana vrlo važnom potrebom Rusije da neutrališe pretnje na Kavkazu i u susednim regionima, onda je uloga Kavkaza kao prirodne odbrambene granice Rusije očigledna. Ipak, u uslovima potiskivanja ruskog stanovništva, i formiranja novog društva čiji su kulturno-politički orijentiri vezani za islamski svet iza granice, moguć je najgori geopolitički scenario. Ne treba zaboraviti da je tragedija stanovništva na Kosovu počela još dalekih pedesetih godina HH veka, sa neodgovornom odlukom Josipa Broza Tita, da pruži pravo boravka za 200 hiljada albanskih nelegalnih migranata.

Na socijalno-političkom planu, migracija “bez granica” koči formiranje pravne države i građanskog društva, društveno-političke stabilnosti. Ilegalni migrant pripada tradicionalnom segmentiranom društvu – on je kadar da postigne uspeh u okvirima strogih kulturnih razlika. Logika “promene profesije i menjanja sociokulturnog identiteta”, njemu je strana i neshvatljiva. Član građanskog društva adaptira se na nove tržišne uslove i spreman je da se premesti u bilo koji sektor socijalne delatnosti, a migrant preživljava u specifičnim privrednim i socijalnim uslovima, u vlastitoj nekonkurentnoj sredini.

Drugim rečima, nekontrolisana migracija reprodukuje tradicionalno društvo, autarkično po socijalnim i političko-pravnim parametrima. Kada organizacije za ljudska prava podržavaju zahteve migranata da budu ostavljeni na miru, pod starateljstvo se uzimaju ne savremene građanske asocijacije, već vansistemske grupe sa dominacijom specijalnog normativnog poretka klana ili konfesionalne zajednice.

Nekontrolisanu migraciju ćutke odobravaju politički subjekti sa raznolikim političkim kapitalom. Vladajuća politička klasa često vidi u postojanju nelegalnih migranata zgodan objekat za prebacivanje odgovornosti za pogoršavanje socijalne situacije. Odsustvo pravnih mehanizama kontrole nad migracionim procesima korisno je i državnoj birokratiji – reč je o značajnom izvoru prihoda od sive ekonomije i širenju kompentencija van pravnih okvira, a na osnovu zvaničnih instrukcija.

Moćni migrantski lobi, zahvaljujući ilegalcima, poseduje latentni resurs uticanja na ponašanje legalnih migranata. Bilo koje pravne inovacije u sferi migracione kontrole dosta se često tumače kao kršenje prava etničkih manjina. Kao rezultat, legalni migranti su prinuđeni da menjaju postignut socijalni status za preskriptivni etnički – politički izbor se nameće politikom podrške pravima “ozlojađenih” zemljaka.

Nekontrolisana migracija potpomaže i političku marginalizaciju stanovništva. U Rusiji se primećuje tendencija porasta uticaja političkog ekstremizma u regionima koji su podvrgnuti nekontrolisanoj migraciji. Ruske nacionalističke organizacije otvoreno profitiraju na fobijama stanovništva i realnim problemima, i predlažu opasan plan deportacije “tuđinaca”, i ako 20-25% građana, i uz rezerve, ipak odobrava nasilje pri rešavanju migracionih problema, to je pretnja nacionalnoj bezbednosti Rusije u vidu porasta političke napetosti u društvu i verovatnoće inostranog mešanja u unutrašnje stvari Rusije.

Nekontrolisana migracija podvrgava probi političku stabilnost, prevođenjem politike iz sfere konkurencije i slaganja različitih političkih pozicija u arenu borbe za preraspodelu resursa vlasti. Pojačava se uticaj etničkih dijaspora na politiku u regionima, s ciljem dobijanja političko-pravnih preferencija. To izaziva uzvratnu reakciju starih regionalnih elita, koje pribegavaju ka etnokonfliktnom modelu političkih odnosa, zarad očuvanja i učvršćivanja političkog uticaja. Politički i etnički separatizam, na suštinski način ograničava funkcionalnost formiranih socijalnih, pravnih i političkih institucija.

Snižavanje intelektualnog, obrazovnog i duhovno-moralnog potencijala, destruktivno utiče na stanje nacionalne bezbednosti. Ksenofobija i izolacionizam karakteristični su za društvo koje je podeljeno na grupe sa autonomnim socijalnim i kulturnim vrednostima.

Pomodna teza multikulturalizma adekvatnija je u imigrantskim društvima (SAD ili Trinidad i Tobago). Ruska civilizacija takođe ima bogate tradicije zajedničkog življenja naroda. Razlike se sa tolerantnošću integrišu, uz očuvanje vlastitog etnokulturnog identiteta, “jedinstva u raznolikosti”. Tolerancija traži odobravanje i podsticanje individualnog izbora i personifikovanih verzija kulture i religije. Tako je moguće koristiti princip tolerancije u zaštiti individualnih prava, ali njegovo prenošenje na kolektivne identitete faktički označava zakonitost pretenzija na državne i socijalne resurse sa ciljem jačanja kulturnih razlika između lokalnog stanovništva i migranata.

Nekontrolisana migracija uzrokuje sniženje kvaliteta državnog jezika. Treba uzeti u obzir da preovlađujuća većina nelegalnih migranata jesu ubeđeni nosioci maternjeg jezika, odnosno nisu spremni da funkcionalno ovladaju jezikom društva-recipijenta, što se radikalno razlikuje od kulturno-jezičke integracije legalnog migranta.

Pritisak nenormativne leksike u ruskom jeziku umnogome je određen nadmoćnošću trgovaca iz daljeg i bližeg inostranstva na robnim i prehrambenim tržnicama – migranti često smatraju da upravo korišćenje infernalne leksike demonstrira mogućnosti samoodbrane i podrške vlastitom dostojanstvu. Nekontrolisana migracija doprinosi kulturnoj degradaciji lokalnog stanovništva, dozvoljava da se izdignu na liderske pozicije nosioci devijantnih supkultura sa jezikom “pretnji i distanciranja”.

Sociokulturna agresija izvesnog dela nelegalnih migranata izaziva rast nepoverenja prema institucijama vlasti. Verovatno da apstraktno-pravna određenja sužavaju sferu duhovne bliskosti, ali je simboličko suprotstavljanje poželjnije od realnog “rata svih protiv sviju”, u uslovima povratka društva ka primordijalnim grupnim identitetima.

Prvorazredni zadatak sistema nacionalne bezbednosti Rusije jeste da se obezbedi pozitivna dinamika društveno-političkog razvoja i da se istovremeno ne sklizne na pozicije slepe odbrane i totalnog nepoverenja prema ostalom svetu. Rusiji, u rešavanju problema nelegalne migracije, upotrebljavajući iskustvo evropskih država, korisno je oslanjanje na tradicije multietničke ruske civilizacije.

Izvor: http://www.evrazia.org/article/1910

Preveo i priredio sa ruskog – Nebojša Vuković