Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Mađarska klizi ka fašizmu
Savremeni svet

Mađarska klizi ka fašizmu

PDF Štampa El. pošta
Paolo Flores D'Arkais   
ponedeljak, 13. februar 2012.

Demokratska Mađarska nas zove; institucionalna Evropa se pravi gluva i odlaže stvari, puna hipokrizije. Evropske vlade hoće da gube vreme u birokratskim i neodgovorno paralizujućim postupcima, pa je neophodno da evropski građani od „mađarskog pitanja“ naprave lični problem, ličnu borbu. Borbu koja je neodložna.

Vlada Viktora Orbana je nametnula novi Ustav koji gazi i minimalna demokratska prava koja Evropa smatra obavezujućim i neporecivim za bilo koju zemlju koja želi da se pridruži Uniji. Izmenjen je izborni zakon na takav način da to obezbeđuje buduće pobede Orbanovoj partiji, ućutkani su štampa i televizija, sudije su podvrgnute volji Vlade, Centralna banka je izgubila bilo kakav autonomni prostor, a nacionalizam i rasizam su postali sredstvo za narodno okupljanje tog autentičnog postmodernog fašizma.

Ako bi Orbanova Mađarska danas zatražila ulazak u Evropu, bila bi odbijena, jer ne ispunjava ni minimalne demokratske zahteve. Ali član 7 ugovora iz Lisabona, određuje da jedna zamlja članica Evropske unije mora da izgubi svoje pravo glasa kada prekrši te zahteve. Otuda je neophodno da se Parlament u Strazburu, Komisija iz Brisela i evropske vlade na individualan način, smesta pokrenu kako bi primenile rečeni član, i to potpuno nepopustivo. Bilo kakvo čekanje, prepuštanje stvari diplomatiji, „postepeno“ delovanje, poslužiće samo da se podstakne Orbanova vlada da nastavi tim putem kojim je krenula na tako arogantan način, i koji preti antidemokratskom zarazom čitavoj kontinentalnoj političkoj zajednici.

Popustiti pred prepotentnošću antidemokratskih snaga, sa izgovorom da je to „manje zlo“, jeste večni izazov rukovodećih i privilegovanih klasa. Primer tragičnih protagonista obolelih od ovog sindroma zla (koji se pretvara u zakon ćutanja), bio je u Minhenu 1938. u mlakim demokratama Čemberlenu i Daladjeu, koji su popustili pred koherentnim antidemokratama, Hitlerom i Musolinijem. Ako Evropa Merkelove, Kamerona i Sarkozija popusti pred Orbanom, ako samo gleda na drugu stranu ili ako usvoji neke paravan sankcije, onda ponavlja, na smanjenoj skali, sramotu iz 1938. godine. I molim vas, neka ne citiraju Marksa koji je u vezi sa Napoleonom III rekao da se istorija uvek ponavlja, najpre kao tragedija, a onda kao farsa. Ponekad se tako događa, ali ponekad je nova tragedija, iako u manjem obliku, za onoga koji je preživljava jednako poražavajuća kao i prethodna. Uz otežavajuću okolnost da je Hitlerova Nemačka bila vojna i ekonomska sila, koje je sama za sebe bila jednaka ostatku Evrope, dok je Orbanova vlada primorana da traži pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda sa kapom u ruci, i ako bi se zatvorila jednim sanitarnim kordonom, morala bi na kraju da ode (kao što je uradio drugar Berluskoni). Dakle, bezočnost Merkelove, Kamerona i Sarkozija bi bila bezočnost na kvadrat. To bi bilo saučesništvo.

Nije slučajno da je Orban uvek ukazivao na Putina i Berluskonija kao na modele, na šta mu je odgovoreno vatrenom podrškom sa njihove strane (pre 10 godina, Berluskoni je u Budimpešti izjavio sledeće: „Naši programi i naše politike su istovetne, među nama postoji izvanredno slaganje“). To je dokaz da je pošast postmodernog fašizma, mekanog samo naizgled, raširena snaga u pretećem porastu, od koje su Marin Le Pen i holandska desnica kao većina u tamošnjoj vladi, samo vrh uznemiravajućeg ledenog brega.

Ako hoćemo da izbegnemo zarazu, neophodno je da zaražene tretiramo kao takve – kao zaražene. Evropa je napravila veliku grešku što nije intervenisala protiv Berluskonija u toku skoro 20 godina, i ako sada ne interveniše protiv Orbana, time će pripremiti svoje samoubistvo. Jer, kazniti Orbana, uskratiti mu pravo glasa u evropskim institucijama, znači podržati Mađarsku republiku, mađarske građane demokrate, koji su izašli na ulicu pevajući "Odu radosti" Šilera i Betovena, tu himnu koju je Evropa usvojila kao svoju. Našu himnu, ukoliko ne želimo da Evropa pripadne samo trgovcima (koji se prava gluvi), bankarima (sa njihovim zaraznim akcijama sagrađenim od milionskih bonusa), i jednih demokratskih ali mlakih vlada (sa svojom bezočnošću i saučesništvom).

Preveo iz El Pais-a Branislav Đorđević