Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Libija – opasnosti "humanitarnog rata"
Savremeni svet

Libija – opasnosti "humanitarnog rata"

PDF Štampa El. pošta
Stratfor   
četvrtak, 04. avgust 2011.

(Stratfor, 2.8.2011)

Već četiri dana po objavljivanju vesti o misterioznoj smrti vojnog rukovodioca libijskih pobunjenika, Abdela Fataha Junisa, pojavilo se nekoliko priča koje pokušavaju da pojasne kako to da su i on i dvojica njegovih saradnika ubijeni. Od više tih priča, dve su najupornije. Po jednoj – ubili su ga neki petokolonaši verni libijskom vođi Moameru Gadafiju. Druga, opet, tvrdi da je Junisa pogubila neka istočna milicija koja nije pod kontrolom Privremenog nacionalnog saveta [National Transitional Council – NTC]. Verovatno se nikada neće saznati šta se zaista dogodilo, ali – bez obzira na priče – isti je efekt Junisovog ubistva na to kako se gleda na NTC. Očigledno da ti pobunjenici na koje Zapad računa kao na zamenu Gadafijevom režimu, nisu u stanju da pod svojom kontrolom drže ni svoju osnovnu teritoriju na istoku Libije – a da ne govorimo da su u stanju da vladaju celom zemljom. 

Zna se da je Junis negde sredinom prošle nedelje bio opozvan sa linije fronta oko grada Marsa el Brega na istočnoj obali (front line near the eastern coastal town of Marsa el Brega). Takođe je poznato da je 28. jula vođa NTC-a, Mustafa Abdel-DŽalil, zvanično izjavio da je Junis ubijen. Abdel-DŽalil je od tada menjao detalje te zvanične priče. Prvo je tvrdio da je Junisa, dok je bio na putu za Bengazi – da bi ga tamo ispitali o “vojnim stvarima“ – ubila neka “oružana banda“. Abdel-DŽalil je zatim, 30. jula, tvrdio da je Junis upao u zasedu tek pošto se u Bengaziju sastao sa zvaničnicima NTC-a. Abdel-DŽalil, koji je – kao i Junis – prethodno bio ministar u Gadafijevoj vladi, kaže de ne zna ni tačne razloge zbog kojih je Junis bio opozvan sa fronta. Međutim, naširoko se priča da se sumnjalo da Junis, koji je pre svog prelaska na stranu pobunjenika još u prvim danima izbijanja pobune bio ministar unutrašnjih poslova [Gadafijeve vlade], igra dvostruku igru i održava vezu sa režimom u Tripoliju.

Ako je Junisa zaista ubila neka od oružanih grupacija za koje se zna da operišu nezavisno od pobunjeničkog NTC-a, onda odmah pada pod sumnju ono gledište koje smatra da je NTC jedini legitimni predstavnik naroda Libije – neka se čak i radi o narodu istočne Libije.

Tri dana po objavi Junisove smrti, jedan zvaničnik NTC-a izjavio je da su pobunjeničke snage u Bengaziju vodile petočasovnu bitku sa pripadnicima pete kolone koji su se do tada pravili da su lojalni NTC-u. Mada je zvaničnik NTC-a, Mahmud Šaman, kazao da taj događaj nema ničeg zajedničkog sa Junisovom smrću, to ipak potvrđuje teoriju o petoj koloni. Međutim, tvrdnje nekolicine drugih zvaničnika NTC-a otvaraju još jednu mogućnost. Naime, ako je Junisa zaista ubila neka od oružanih grupacija za koje se zna da operišu nezavisno od pobunjeničkog NTC-a, onda odmah pada pod sumnju ono gledište koje smatra da je NTC jedini legitimni predstavnik naroda Libije – neka se čak i radi o narodu istočne Libije. Još i gore od toga: ima dokaza da se te naoružane grupacije sastoje od islamista (naime – bivših članova Libijske islamske borbene grupe [Libyan Islamic Fighting Group]), koji su imali svoje razloge da se osvete Junisu za njegove akcije [protiv njih] dok je još bio ministar unutrašnjih poslova – a to izaziva potpuno novu seriju briga onima koji su u pobunjenike polagali tolike nade.

Odluka da se Privremeni nacionalni savet odredi za najpovoljniju zamenu Gadafijevom režimu je doneta u žurbi – onda kada su kreatori [zapadne] politike imali vrlo malo informacija o identitetu pobunjeničkih snaga (had very little information on the identity of the rebel forces.). Nisu baš svi pohitali da ih i formalno priznaju kao takve – Francuzi su bili upadljiv izuzetak u tom pogledu – ali “de fakto“ priznanje se dogodilo onog trenutka kada je NATO počeo bombardovanje Libije, bez javno iznetog cilja promene režima u njoj (unspoken name of regime change.)

One države koje zaista misle da je vojna pobeda blizu, ne govore otvoreno o pokušajima da se dođe do sporazuma sa neprijateljem, niti odustaju od cilja da se kao deo bilo kog sporazuma podrazumeva da ličnost u pitanju [Gadafi] u svakom slučaju mora da ode iz zemlje.

Bilo je i ranih izraza sumnji o prirodi te opozicije – naročito one “obaveštajne iskrice“ (“flickers of intelligence”) kada je vrhovni saveznički komandant NATO-a u Evropi, američki admiral DŽejms Stavridis, u martu kazao da su u redovima pobunjenika verovatno prisutni elementi iz Al kaide i Hezbolaha. Uprkos tome, one države koje su propagirale vazdušne udare su smatrale da je sve [to] bolje od Gadafija. Pa, najzad – to je ipak bio rat koji je navodno bio motivisan željom da se zaštite civili... To je bio humanitarni rat (humanitarian war) koji se na kraju pretvorio u otvorenu politiku usmerenu na to da se libijski vođa [Gadafi] zbaci sa vlasti (overt policy designed to force the Libyan leader from power). Avioni NATO-a sada već više od četiri meseca bombarduju Libiju, a Gadafi ostaje na vlasti uprkos svim tvrdnjama da je na ivici poraza (verge of defeat). Uvek postoji mogućnost da režim kolabira, ali samopouzdanost onih koji su poveli vazdušnu kampanju opada, uprkos njihovim javnim tvrdnjama. One države koje zaista misle da je vojna pobeda blizu, ne govore otvoreno o pokušajima da se dođe do sporazuma sa neprijateljem, niti odustaju od cilja da se kao deo bilo kog sporazuma podrazumeva da ličnost u pitanju [Gadafi] u svakom slučaju mora da ode iz zemlje. Francuska, SAD i Britanija su to ipak učinile.

Posle Londona, koji je 27. jula priznao pobunjenički Savet za jedinog legitimnog predstavnika naroda Libije, ostalo je malo zapadnih zemalja koje to još nisu učinile. Česi su u tom pogledu jedan redak primer skepse. Mada je Prag imenovao “letećeg ambasadora“ za Bengazi, ministar spoljnih poslova Karel Švarcenberg je 29. jula rekao: „Mogu ja njih da smatram za fine, ali neću ih [pobunjenike] zvanično priznati sve dok ne ovladaju celom državom.“

Ovo osećanje će možda i biti istorijska pouka rata u Libiji. Ona jeste na visokom mestu spiska država tog regiona gde je Arapsko proleće doživelo neuspeh da dovede do istinske revolucije (Arab Spring has failed to bring about a true revolution). Ne bi bila istina da se kaže da na Srednjem istoku i u Africi nije došlo do promena od vremena pada Zina el Abidina Ben Alija u Tunisu (fall of Zine El Abidine Ben Ali in Tunisia). Jemenski predsednik je sretan što je ostao živ (lucky to be alive) i boravi u Saudijskoj Arabiji, a može se desiti i da se nikada ne vrati u Jemen (and he may not return to Yemen at all). Neka je i tako da Egiptom još uvek vladaju vojnici (still be run by the military), ali Mubarak je ipak otišao bar delom zahvaljujući protestnim akcijama (mada su one od tada izgubile na snazi). Kalifi u Bahreinu su sasvim dobro izdržali oluju (weathered the storm), ali nemir u toj kraljevini Persijskog zaliva (i način na koji su SAD reagovale) je indirektno doveo do potencijalnog zbližavanja vekovnih rivala: Irana i Saudijske Arabije (potential rapprochement between age old rivals Iran and Saudi Arabia). Alaviti u Siriji (Alawites in Syria) su ostali na vlasti, ali možda su postavili i kamen temeljac tome da posle dužeg vremena na kraju krajeva odu.

Libija je bila jedina država u kojoj je došlo do vojne intervencije Zapada.

Ali – Libija je bila jedina država u kojoj je došlo do vojne intervencije Zapada. Ima mnogo razloga za to što je Libija bila baš ta gde je zvanično smatrano da zaštita civila vredi te mere. Oformljena su tri uporišta pod kontrolom pobunjenika: Kirenaika, Misrata i planine Nafusa (Cyrenaica, Misurata and the Nafusa Mountains), pa se treba upitati šta će biti sledeće što će Zapad činiti. Pomisao da će pobunjenici sopstvenim snagama moći da zauzmu Tripoli (rebel fighters could take Tripoli on their own) je odavno odbačena. Umesto toga, prihvaćena je strategija bombardovanja i čekanja da režim sam padne, (a na svaki slučaj) uz napore za dogovaranje o sporazumu. Ali, Junisova smrt je otvorila čitav novi niz pitanja a najosnovnije od njih je: ko će, u stvari, vladati u Libiji kada se Gadafi natera da se povuče?

Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner