Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Levica danas i „šta da se radi“
Savremeni svet

Levica danas i „šta da se radi“

PDF Štampa El. pošta
Ivana Petrović Hristopulu   
sreda, 29. maj 2013.

Aleksis Cipras i „Siriza“ kao vodeći akteri evropske i svjetske ljevice

Susret Aleksisa Ciprasa i Slavoja Žižeka u Zagrebu, u sklopu međunarodne konferencije na Subversive festivalu,[1] bio je zamišljen kao dijalog ljevice o njenoj perspektivi unutar nove Evrope koja se rađa, kao i o načinima otpora ideologiji neoliberalnog kapitalizma. Izlagači su bili ekonomista Janis Varufakis, nekadašnji savjetnik Jorgosa Papandreua i profesor na univerzitetu u Teksasu, Tarik Ali, Kostas Duzinas, Šantal Muf, Mauricio Lazareto i drugi. Istovremeno, to je bila prilika i da se pokrene kritička debata o političkom i ekonomskom uređenju Evropske unije, kao i o svrsi njenog daljeg proširenja.

Dijalog Ciprasa i Žižeka, istaknutog političkog vođe radikalno-ljevičarske koalicije „Siriza“ i jednog od najuticajnijih lijevo orijentisanih filozofa u svijetu, zanimljiv je i važan ne toliko zbog odgovora koje nudi, koliko zbog pitanja koja pokreće, a koja pokazuju svu dubinu ekonomske i društvene krize, koja se ne tiče samo Grčke, već i cijele Evrope.

Prije nego što se upustimo u kratki prikaz ovog susreta, potrebno je – i upravo na fonu ovog susreta - napraviti određenu distancu od poznatih, istorijskih podjela i animoziteta između ljevice i desnice, imajući u vidu da su društveno-političke promjene u svijetu donijele i nove političke fenomene. Čak su i jezičke odrednice desnica i ljevica pokazale manjak suvislosti, budući da desnica u Evropi više nije desnica, već sve više njen surogat, a da ljevica ima svoje probleme i gubi identitet kroz (trule) kompromise sa neoliberalnim kapitalizmom. Istovremeno, naše vrijeme grozničavo traži rješenja za novonastalu krizu, jer statičnost nije stanje koje je održivo u jednom ekonomskom sistemu i ono ima prirodnu tendenciju ili ka napretku ili ka propasti.

Aleksis Cipras, predvodnik radikalne ljevičarske opcije u Grčkoj, osoba je koja na sebi nosi breme velikih očekivanja celokupne evropske, pa i svjetske javnosti. Poznati reditelj Oliver Stoun, takođe gost Subversive festivala, nazvao je - zajedno sa Žižekom - Ciprasa budućim premijerom Grčke i čovjekom koji će donijeti promjene cijeloj Evropi.[2] Šta je to toliko važno i novo vezano za koaliciju „Siriza“, što je ponukalo jednog američkog reditelja da bezmalo položi sve svjetske nade na jednog čovjeka? Grčka ljevica svakako nije jedina tog opredjeljenja u Evropi, kao što i Grčka nije jedina zemlja Evropske unije koja prolazi period krize i strogih mjera štednje nametnutih od strane Međunarodnog monetarnog fonda. A opet, pažnja evropske i svetske javnosti u tolikoj meri kao da je usredsređena isključivo na Ciprasa i njegovu stranku, što u okviru sveevropskih ekonomskih promjena i krize za koju se ne zna koliko će trajati i kakav će joj biti kraj poprima naročito intrigantne i pomalo neočekivane implikacije.[3] Ma koliko bilo bitno razmatranje ove predstave o Grčkoj kao „prvoj liniji svetskog fronta“ kada je riječ o standardnim pitanjima ljevice, ovom prilikom ćemo se ograničiti samo na susret i razgovor Ciprasa i Žižeka i njegove implikacije po evropsku politiku.

Političke pozicije Ciprasa i „Sirize“

Na prvi pogled stiče je utisak da je ovo bio susret sa jedne strane ljevice koja je spremna da djela i da mijenja jedno inertno, relativno stabilno stanje prosperitetnog sjevera i siromašnog juga, nametnuto gotovo apsolutnim diktatom neoliberalnog kapitalizma, i sa druge strane, jedne salonske, teorijske ljevice koja promišlja o društvenim fenomenima, ali iz pozicije ušuškanosti u mirnu luku evropskog kapitalizma. Drugim riječima, tačka rascepa između ove dvojice posthladnoratovskih „marksista“ kao da se nalazi u njihovom prihvatanju/neprihvatanju Marksove XI teze o Fojerbahu. Ljevici Slavoja Žižeka prethodnih godina nedostajala je odlučnost, a ljevici Aleksisa Ciprasa spremnom na radikalne promjene, pored dobre organizacije, još uvek pomalo nedostaje novo ideološko utemeljenje, za kojim ljevica vapi decenijama. No, da li je sve tako jednostavno u ovoj priči o susretu postkomunističkih vita contemplativa i vita activa?

Siriza je omiljena stranka u Grčkoj prije svega zbog svog iskrenog opredeljenja da pomogne narodu, ugroženim slojevima društva, da se surove mjere štednje rasporede na više slojeve i da se stane na put korupciji. Ovo su istinski problemi grčkog društva koje je moguće riješiti samo odlučnim i rigoroznim potezima. Samo u toj mjeri „Siriza“ se, prema priznanju njenog vođe, može okarakterisati radikalnom, no ni u kom slučaju ne u smislu rušenja demokratskih tekovina društva niti na štetu njenih građana, jer to nije opredjeljenje ove stranke. Njihov proklamovani cilj je, stoga, ideološki nimalo kontroverzna borba sa korupcijom, koja je zahvatila sve pore društva, a čije rezultate i ogroman dug države nažalost plaćaju najugroženiji, koji snose i najveći teret ekonomske krize.

Cipras je u svom izlaganju naročito ukazao na takozvani „trougao korupcije“, koji održava ovaj sistem izrabljivanja siromašnih slojeva i cijelih zemalja za račun bogatih. Korumpirana vlast u sprezi sa korumpiranim privatnim bankama koristi državni kapital u svrhu samoodržanja plutokratskog sistema i bogaćenja pojedinaca, dok finansirajući medije kontroliše javno mnjenje i kanališe nezadovoljstvo i otpor mase. On upravo u ovoj mediokratiji vidi početak svih manipulacija koje sprečavaju demokratske promjene i reorganizovanje kritičnih ekonomskih odnosa.    

Cipras je vrlo odlučno osudio Njemačku i Angelu Merkel zbog vođenja „politike ekonomskog pokoravanja Evrope“ i okarakterisao je kao neprijatelja evropske ideje i Evrope kao zajednice slobodnih naroda. Podsjetio je na Londonski samit 1953. na kom je Njemačkoj otpisano 60% duga bez ikakvih uslova ili obaveza na štednju; čak je napravljen presedan ukidanja obaveze otplaćivanja duga u periodu kada ekonomski razvoj bude u stagnaciji, pa je upravo to dovelo do takozvanog „čuda njemačke ekonomije“. Zbog ovako oštrog stava prema Njemačkoj (kao i potezanja tema o kojima Nijemci nisu toliko raspoloženi da diskutuju), njemački Špigel ga je uvrstio u listu „deset najopasnijih političara Evrope“.[4]

Cipras je postavio zanimljivo, retoričko pitanje: šta je radikalno danas i šta je to „radikalna ljevica“? Pokušao je odgovoriti jednako retoričkim pitanjem: da li su radikalne političke struje u današnjem zapadnom društvu one koje žele održati svoj identitet i preuzeti na sebe odgovornost promjena u ekonomskom i političkom pravcu? Da li se uopšte može okarakterisati „radikalizmom“ ideja da demokratskim putem i poštujući slobodnu volju naroda treba tražiti da se vlast vrati narodu, uz insistiranje na direktnoj demokratiji, borbi protiv korupcije i na ekonomiji koja će služiti za dobrobit narodu, a ne za njegovo iskorištavanje i rabljenje društvenih dobara u cilju daljeg bogaćenja oligarha?

„Siriza“ je upravo dobila povjerenje naroda ne zbog svoje ljevičarske ideološke opredjeljenosti, koliko zbog programa koji insistira na društvenoj pravdi i stvarnoj borbi protiv korupcije. Sa izrazitim ponosom on ističe da je „Siriza“ jedna  od rijetkih političkih organizacija u Evropi koja nema upliva u odnose sa centrima moći niti je vezana za njih bilo kakvim spregama političke moći i ekonomskih usluga, čestim među ekonomskom i političkom oligarhijom. Nominalno nepomirljivi ideološki neprijatelji, partije „Pasok“ i „Nova demokratija“ su zbog ovog „mušterijskog sistema”, kako je on u Grčkoj nazvan, tokom prethodnih pola decenije postale potpuno identične. Cipras je rekao kako je otpor takvom sistemu neophodan, a u pitanju „nije nikakva konfrontacija sjevera i juga i njihovih naroda, nego radničkih i kapitalističkih snaga.”

Žižekov „socijalistički kapitalizam“ – revolucija bez revolucije?

Ciprasov sagovornik, slovenački i svjetski filozofski „superstar“ Slavoj Žižek nije krio svoje oduševljenje likom i djelom Aleksisa Ciprasa i promjenom koju „Siriza“ može donijeti na evropskom planu. Po njemu, savremena Evropa je bez kompasa, a njena vladajuća elita nema predstavu kako da očuva tekovine kapitalizma u EU, pa se opredjeljuje za ustaljena riješenja i čeka da se kriza nekim čudom sama od sebe okonča. „Siriza“ je u stanju da pragmatično stabilizuje situaciju, „insistirajući ne na radikalizmu, već na racionalnosti“. On smatra da „Siriza“ stoji „na braniku radikalne demokratije“, kao važne tekovine Evrope, i bori se za njen duh.

Međutim, krajnje je upitno kako Žižek dalje obrazlaže ovu tezu. On, naime, insistira da „Siriza“ „ne smije koristiti radikalne mjere otpora“, nego treba misliti o „danu poslije izbora“ i učincima tih naglih i potpunih promjena u ekonomskim odnosima unutar grčkog društva. Kao svojevrsno „zaštitno lice marksizma“ u savremenom svetu, Žižek istupa sa krajnje neočekivanom tvrdnjom da „promjene ne smiju ići u pravcu redistribucije kapitala“, nego da cilj treba da im bude „darivanje života istinski produktivnom kapitalizmu“. To bi po njemu bio „istinski trijumf“ „Sirize“. Prostije rečeno, „Siriza“ nikako ne smije praviti revoluciju, već „donijeti originalne promjene koje će omogućiti „stvaranje nove buržoazije u Grčkoj”.

Na ovom mjestu je prirodno postaviti pitanje kako se od ovog oduševljenja novinom koju na političkoj pozornici Evrope predstavlja „Siriza“ dolazi do vizije „novog kapitalizma“, koji bi trebalo da se rodi iz programa jedne ljevičarske stranke, a koji proklamuje „najveći živi ljevičar“. Kakve se promjene mogu pokrenuti sa ciljem da se „neoliberalni kapitalizam ojača pragmatičnim strahom od proizvođačkog kapitalizma“? Sa Žižekom ćemo se svakako složiti da nije realno rušiti kapitalizam iz pozicije male stranke jedne zemlje u nezapamćenoj ekonomskoj krizi, već da je realno ispravljati sistem borbom za sopstvena prava.

Nije sporno da kriza neoliberalnog kapitalizma nastaje i produbljuje se uslijed nekontrolisanog pohlepnog bogaćenja nekolicine, urušavanja svih sistema vrijednosti, pozicioniranja na odgovorna mjesta nesposobnih i snalažljivih, te putem širenja u medijima pogrešnih ideala kroz „kulturu” kiča i šunda. Ali jedna ljevičarska stranka koja je istinski motivisana da nešto promjeni, prvo se mora suočiti sa činjenicom da jednaku odgovornost za ovaj društveni i ekonomski bezizlaz snosi i evropska ljevica sama, jer ona više ne predstavlja antipod politici izrabljivanja, ne bori se odlučno za prava radničke klase i ugroženih slojeva društva, već komotno i komformistički koristi dobrožiće koje „ljevičarskoj eliti“ dodjeljuje sistem koji oni navodno „beskompromisno kritikuju“ (radnim danom od 9 do 17 č. sa pauzama za ručak). Jer kako drugačije protumačiti savjet filozofa marksističkog opredjeljenja koji aludira na zaštitu banaka, na održavanje globalnog sistema izrabljivanja sa izvjesnim bezbolnim korekcijama, nego kao povlađivanje samom sistemu i njegovom daljem održavanju, bez ikakve stvarne brige za dobrobit ugroženih, zbog kojih je ova diskusija i započeta?

U potrazi za izgubljenom ljevicom

Svakako da postoji potreba za jednom novom, odlučnijom ljevicom, koja samom silom prilika ne može biti radikalna, jer njen cilj i nije krajnji; on je tu negdje na sredini i stanovi se na zahtjevu za osnovnim društvenim pravima i slobodama kojih je sve manje. No, ovaj dijalog aktivne i pasivne ljevice više podsjeća na pokušaj da se uspava i razvodni odlučnost i spremnost za prave promjene, kakve još uvijek propagira „Siriza“, a sve u liku komplimnata ali i očinskih savjeta „ljevičarskog velikana“ o „dobrom vladanju poslije izbora“. Susret ove dve, po mnogo čemu, dakle, različite pojave na svetskoj lijevoj sceni ukazuje na do sada već toliko puta viđenu ulogu inhibitora i relazivizatora svakog istinskog društvenog preokreta, koju igra teorijska, pasivna i beskrajno privilegovana ljevica, koja nedvojbeno podržava neoliberalni kapitalizam baš u onim trenucima kada se izdaje da ga najoštrije kritikuje.  

Ovakvom zaključku nas vodi i činjenica da su  u sklopu debate, ali i tokom cijelog Subversive festivala, neretko zgodno „previđeni“ i prešutjeni različiti društveni problemi u Evropskoj uniji, kao i u zemlji-organizatoru Festivala. Istovremeno, nije mnogo rečeno o novom valu rasizma i fašizma koji se tiho i nenametljivo širi visokom političkom scenom Evrope. Dok se istorija sve više tumači kroz prizmu nove, jake Njemačke i propalog SSSR, dok se uloge gubitnika i pobjednika preinačuju,  istovremeno se uz prešutni blagoslov EU rehabilituju mračni likovi iz fašističke prošlosti, Ante Pavelić, Alojzije Stepinac, ali i Jon Antonesku, Mikloš Horti (baš kao kod nas Milan Nedić i Dimitrije Ljotić), dok se masovno amnestira politička volja centralnoevropskih naroda-nosilaca istorijskog fašističkog projekta kao „nevinih žrtava individualnih vođa-zločinaca“, dok se narastajuće siromaštvo i propadanje zemalja južne i istočne Evrope opšteprihvaćeno pripisuje njihovoj „prirodnoj lijenosti, kormupiranosti i povodljivosti za autoritetima“. Ali, istini za volju – i donekle sasvim ironično – upravo je jedino Žižek na otvorenom auditorijumu ovom prilikom progovorio o tome da, recimo, katolička crkva u Hrvatskoj slavi Pavelićev rođendan, dok je Cipras, sa druge strane, prisutnima govorio o „pozitivnoj ulozi“ grčke crkve i njenom distanciranju od grčkog fašizma oličenog u „Zlatnoj zori“.  

Ljevica, kao jedan od stožera antifašizma u Evropi, danas više nego ikad skriva svoje slavno naslijeđe i drži se politike neutralnosti. Slučajno ili ne, ljevica danas prolazi kroz krizu i sve više liči na svoju sjenku. A ako Cipras i „Siriza“ žele da na političkoj sceni Evrope i svijeta ostave traga kakav mnogi od njih očekuju, moraće da iznedre novu i jaku ideologiju. Kada je u Grčkoj trebalo „razdvojiti žito od kukolja“ i ograditi se od potrošenih i kompromitovanih političkih projekata kakvi su „Pasok“ i Komunistička partija, Cipras je pokazao zavidnu dozu političke pronicljivosti, poštenja i integriteta. Nadajmo se da će isti podvig ponoviti i sada, na evropskoj i svjetskoj sceni.


[3] Opširnije u tekstu Tanasić, N. Izbori u Grčkoj i budućnost evropske ljevice

http://www.nspm.rs/savremeni-svet/izbori-u-grckoj-i-buducnost-evropske-levice.html