Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kopnena intervencija NATO u Libiji: realnost ili fikcija?
Savremeni svet

Kopnena intervencija NATO u Libiji: realnost ili fikcija?

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
četvrtak, 23. jun 2011.

Eminentni vojni analitičar Miroslav Lazanski intervjuisao je drugog čoveka Alijanse, admirala Đampaolo di Paolija u Beogradu tokom trajanja strategijske konferencije NATO-a i saveznika. Gospodin Lazanski je svojim pitanjima “pogodio u centar” jer se na osnovu odgovora admirala di Paolija, šefa Vojnog komiteta NATO pakta, jasno može uvideti ofanzivna strategija tog saveza, nasuprot uveravanjima ministra Šutanovca i ostalih državnih rukovodilaca i predstavnika političkih stranaka koji se zalažu za pristupanje Srbije pomenutom savezu. Naime, na direktno pitanje zašto u strateškoj koncepciji NATO iz 1999. god. nema više reči “u skladu s načelima Povelje UN, admiral je odgovorio sledećim rečima: “Zato što savez deluje uvek u skladu s Poveljom UN i nema potrebe da se to naglašava. To se samo po sebi podrazumeva.”[1]

Da ova izjava predstavlja direktnu laž, možemo da se svakog dana uverimo na primeru Libije koju NATO pakt nemilosrdno bombarduje pod lažnim izgovorom zaštite civilnog stanovništva, što dovoljno govori o licemerju same Alijanse i njenih čelnika. Miroslav Lazanski je takođe pomenutom admiralu postavio pitanje da li se jednim nasiljem može rešavati drugo nasilje i zašto je NATO takav jedan rat uopšte i bio potreban. Admiral je naravno izbegao direktan odgovor, pri čemu je izjavio da je pitanje “postavljeno na čudan način”, i da navodno NATO taj rat nije bio potreban jer to uopšte i nije rat(!). Kada je gospodin Lazanski upitao admirala šta se događa u Libiji ukoliko ne rat NATO protiv libijske armije, admiral je odgovorio sledeće: “Ono što mi radimo, odgovor je na rezoluciju Saveta bezbednosti UN koja nas sve obavezuje, uključujući i vas, da zaštitimo libijski narod od njegovog ubilačkog lidera. Rezolucija 1973 jasno to definiše. Nisu pobunjenici ti koji ubijaju svoj narod, već Gadafi to radi. Izvinite, on raketama gađa civile u Misrati”. Sva sreća da je gospodin Lazanski nastavio sa provokativnim pitanjima koja su na pravi način na svetlo dana iznela sve licemerje i aroganciju pomenutog admirala, ne zaboravimo drugog čoveka po hijerarhiji u Severnoatlantskom savezu. Sledeće pitanje glasilo je: “A vi bombama gađate civile u Tripoliju?”, na šta je di Paoli odgovorio da snage NATO pakta gađaju Gadafijeve snage, a ne civile. Ovo opravdanje deluje najblaže rečeno kao potpuna laž koja svakim danom, kako raste broj civilnih žrtava, dobija novo značenje. Najstrašnije je to što se pred očima čitavog sveta odvija jedan otvoreni zločin protiv jednog naroda u vidu bombardovanja koje ne postiže niti će postići svoj cilj. Ne zaboravimo da su pobunjenici sastavljeni od različitih frakcija i da uprkos tome što dobijaju podršku NATO pakta iz vazduha, na ovom mestu ne možemo a da ne povučemo paralelu sa Kosovom i ulozi NATO alijanse u stvaranju jedne kvazidržave, ne mogu da značajnije ugroze trupe regularne libijske armije a da ne govorimo o osvajanju Tripolija, uprkos tome što su kapaciteti libijske armije nesumnjivo umanjeni konstantnim bombardovanjem iz vazduha. Da su napadi NATO često neefikasni, potvrđuju i gubici na strani pobunjenika koji su “kolateralna šteta”, da se poslužimo dobro nam poznatom NATO terminologijom, ovoga rata.[2]

Nesumnjivo je da iza NATO „intervencije“ u Libiji stoji ogromni libijski kapital i akcije u Italiji, kao i bogatstvo ove zemlje koje je naravno oličeno u nafti. Admiral di Paoli je na ovo pitanje gospodina Lazanskog samo lakonski odgovorio da je ono “ideološki obojeno”. Ali kojom se to ideologijom služi NATO kada pod plaštom humanitarne pomoći ubija civile, decu i članove porodica Libijskih lidera? Da li je to rat do potpunog istrebljenja?     

Čini se da je NATO pakt u nemogućnosti da i posle višemesečnog bombardovanja Tripolija i položaja libijske armije bitnije pomogne pobunjenicima koji ne uspevaju da načine značajne uspehe na terenu. “Uprkos tome što su tokom dana pokrenule ofanzivu opozicione snage nisu uspele da načine veći proboj. U noći između utorka i srede nastavljeno je bombardovanje Tripolija. Bombe su pogodile vojne i civilne mete u Firnagu, jednom od najvećih naselja u Tripoliju i Ain Zaru, uz ljudske žrtve, javlja libijska državna televizija.[3]

Uprkos tome što Libija najverovatnije više ne raspolaže sa protivvazdušnom odbranom[4] i uz činjenicu da su njene snage izložene konstantnim napadima iz vazduha one se ipak sa relativnim uspehom nose sa poprilično neorganizovanim pobunjenicima. NATO paktu takođe ne ide u prilog ni činjenica da ne postoji jasno definisani front koji deli zaraćene strane, jer su se libijske trupe u dobroj meri infiltrirale u redove pobunjenika i zato NATO pakt često greši ubijajući pobunjenike umesto libijskih vojnika. Dakle, postavlja se pitanje šta je dalje činiti NATO alijansi pošto je sasvim jasno da ona nije u stanju da iz vazduha postigne svoje ciljeve, naročito sa tako neorganizovanom pešadijom na terenu. Ključno je pitanje da li će se same trupe NATO pakta u nekoj poodmakloj fazi bombardovanja uključiti u sukob u Libiji. To ne možemo u potpunosti isključiti kao opciju, ali moramo da napomenemo da vojni i materijalni resursi NATO pakta nisu neiscrpni. Osim toga postoji još mnogo neuralgičnih tačaka, poput Sirije na primer, gde NATO (čitaj SAD i Izrael) nastoje da putem unutrašnjih nemira destabilizuju vlast u Damasku. One to upravo čine i na primeru Libije, ali uz upotrebu avijacije kojoj takođe postepeno nestaju resursi naročito ukoliko imamo u vidu tzv. pametno oružje, odnosno precizno navođene projektile. Sama činjenica da su se SAD povukle iz aktivnog učestvovanja u agresiji na Libiju govori za sebe, a teško je poverovati u to da je javnost Italije ili Francuske spremna da šalje svoje vojnike u libijsku pustinju gde će se suočiti sa oštrim otporom lokalnih plemena koja su uglavnom naklonjena Gadafiju. Dakle, o kom narodu libije admiral uopšte i govori kada je ogromna većina plemenskih vođa stala uz Gadafija, a ne pobunjenike?

S druge strane, libijski lider Moamer Gadafi nastavlja da u svojim izjavama prkosi agresiji: "nema više nikakvog sporazuma pošto ubijate našu decu i unuke… Mi smo pred zidom, a vi (Zapad) možete da se povučete. Ničega se ne plašimo. Ne tražimo ni da živimo, ni da se spasemo”, izjavio je Gadafi istovremeno osudivši “krstaški rat” Zapada protiv muslimanskih zemalja čija su meta civili i deca.[5]

Veoma je zanimljiva činjenica da se čak i Švedska, koja nije ćlanica NATO pakta, uključila u agresiju protiv Libije tako što je snagama NATO poslala eskadrilu svojih najsavremenijih aviona tipa “Jas-39 Gripen”.[6] Ovo pitanje zahteva analizu jer se razložno možemo zapitati koje interese Švedska namerava da ostvari ovim svojim postupkom. Jedini razlog bi moglo da predstavlja ispitivanje borbenih karakteristika aviona Gripen u uslovima nepostojeće protivvazdušne odbrane, ali ukoliko je to zaista tako, onda se globalno čitav svet pretvorio u poligon za testiranje novog oružja, a pri tome UN su izgubile svaki kredibilitet, što je manifestovano nepostojanjem bilo kakvih pravnih načela i međunarodnih normi koje regulišu odnose među državama. Da li bi i Švedska slala svoje vojnike u nekoj novoj hipotetičkoj “pustinjskoj oluji”? To je teško očekivati i šanse za to su još i manje nego u slučaju Italije ili Francuske, jer bi se u slučaju kopnene intervencije javno mnjenje ovih zemalja vrlo brzo podiglo na noge naročito kada iz libijske pustinje budu počeli da pristižu kovčezi prekriveni zastavama pomenutih zemalja. Čini se da SAD možemo odmah otpisati kada je u pitanju eventualna kopnena intervencija u Libiji jer je administracija predsednika Obame već najavila da će povući svoje trupe iz Avganistana zajedno sa Francuskom. U nekoj hipotetičkoj situaciji ovo povlačenje bi se moglo smatrati klasičnim pregrupisavanjem snaga za dejstvo u drugim zemljama poput Libije ili Sirije, ali kao što smo pomenuli zapadnom javnom mnjenju je dosta rata i tako nešto ne bi trebalo očekivati. Drugim rečima, NATO pakt se u Libiji nalazi u jednoj prilično nezavidnoj poziciji jer, ukoliko bude prestao sa bombardovanjem on će praktično priznati poraz, međutim, situacija na terenu nam govori da će NATO snage, uprkos upotrebi i borbenih helikoptera, teško ispuniti primarni cilj, a to je rušenje Gadafija s vlasti. Bombe NATO pakta svakim danom donose nova razaranja i izazivaju stradanje nedužnog civilnog stanovništva tako da će Alijansa pre ili kasnije morati da osmisli izlaznu strategiju iz Libije. Podvucimo i činjenicu da uprkos tome što Kina ili Rusija nisu uložile veto u Savetu bezbednosti pri izglasavanju rezolucije o zabrani letenja postoje male šanse da će blagonaklono posmatrati eventualno iskrcavanje NATO trupa u Bengaziju.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner