Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kaspijski vektor iransko-ruske saradnje
Savremeni svet

Kaspijski vektor iransko-ruske saradnje

PDF Štampa El. pošta
Dina Mališeva   
sreda, 25. jul 2012.

Kontrola nad značajnim delom svetskih energetskih resursa i povoljan strateški položaj omogućavaju Iranu da se aktivno nadmeće sa Rusijom – Iran je jedina od pet država Kaspijskog basena (ostale su – Azerbejdžan, Kazahstan, Rusija i Turkmenistan), koja ima neposredni izlaz na Indijski okean, što mu daje prednost nad Turskom i Rusijom, pri transportu energetskih resursa iz Kaspija. Iran poseduje najdužu obalsku liniju u Persijskom i Omanskom zalivu, i preko njegove teritorije pruža se najpraktičnija maršruta ka otvorenim morima i jedini kopneni put ka arapskom svetu. Iran ima lak pristup Kini i Dalekom istoku preko centralne Azije, što omogućava obnavljanje istorijskog ,,svilenog puta“ sa priključkom na njega južnokavkaskih i centralnoazijskih država.

Ekonomski rivalitet u kaspijskom regionu razvija se uglavnom zbog kontrole nad njegovim naftonosnim rejonima i transportnim koridorima. Pitanje o statusu Kaspija, ostaje kamen spoticanja u odnosima kaspijskih država.  

Istorijski, on je razjašnjen dvostranim sporazumima Ruske imperije (potom RSFSR i SSSR) i Irana. Danas važe Ugovor o saradnji i prijateljstvu između RSFSR i Irana od 26. 2. 1921. godine, i Ugovor o trgovini i navigaciji između Irana i Sovjetskog Saveza od 25. 3. 1940. godine. Pravnim naslednicima tih ugovora smatraju sebe Rusija i Iran. Ipak, njihovi se pristupi razlikuju. U stavu koji je formulisalo Ministarstvo spoljnih poslova Rusije, Kaspij se tretira kao zatvoreno more. Istupajući za podelu morskog dna, uz očuvanje u principu korišćenja vodenog sloja (u originalu – tolщi vodы – prim. N.V) Rusija, pozivajući se na sovjetsko-iransku ugovornu bazu, protivi se pojavljivanju flota drugih država na Kaspiju, osim ruske.

Posle 1991. godine, Rusija i Iran su se sporazumeli da u vlasništvu pet kaspijskih država ostaje samo priobalna zona od 45 milja, dok se ostala teritorija nalazi u statusu zajedničkog korišćenja. Nove kaspijske države smatraju da su ugovori koji određuju status Kaspija bili potpisani u drugoj epohi, da oni odgovaraju drugoj geopolitičkoj situaciji, i da zato iziskuju reviziju. Azerbejdžan, na primer, predlaže da se Kaspijsko more prizna kao pogranično jezero i podeli na pet sektora, od kojih bi svaki trebalo da predstavlja teritorijalne vode odgovarajuće države.

Takav stav Azerbejdžana uslovljen je time što bi pri takvoj podeli rejoni sa najviše nafte pripali Azerbejdžanu. On je takođe na jednostran način utvrdio u Ustavu iz 1995. godine svoj suverenitet nad delom Kaspija. Ali, iranska strana tvrdi da će do završetka pregovora o statusu Kaspija i njegove podele između obalskih država, svaka delatnost traganja i eksploatacije naftonosnih struktura u ukazanoj zoni, biti smatrana od strane Teherana kao kršenje prava iranske države. Prema tome, konkurentska borba u kojoj su Rusija, Iran i druge države kaspijskog regiona suparnici, određuje njihovu sadašnju strategiju.

Težeći da reši dva uzajamno povezana strateška zadatka – očuvanje kontrole nad ogromnim energetskim resursima regiona i regulisanje problema teritorijalne razdeobe Kaspija, Rusija je prvobitno predlagala da se dno Kaspija podeli na nacionalne sektore od srednje linije, uz zajedničko korišćenje akvatorije. Od ovog predloga ozbiljno bi se okoristili Kazahstan i Azerbejdžan, ali ne i Iran. Potom, Moskva je počela da se priklanja tome da se dno mora razgraniči između susednih i naspramnih država po modifikovanoj srednjoj liniji, koja ide od postojećih kopnenih granica, uz očuvanje, u principu, korišćenja vodenog sloja. Takav stav Rusije bio je potvrđen 6. 7. 1998. godine, dvostranim sporazumom sa Kazahstanom, i potvrđen potom 9. 9. 2000. godine, u Astani potpisanoj rusko-kazaškoj Deklaraciji o saradnji na Kaspijskom moru. U januaru 2001. godine, u vreme posete ruskog predsednika Bakuu, o tome je takođe postignut sporazum i sa Azerbejdžanom. U svim tim sporazumima, faktički se govorilo o demarkaciji nacionalnih sektora proporcionalno dužini obalske linije svake od pet priobalnih država.

Iran je izvesno vreme istupao protiv podele Kaspija na nacionalne sektore. Smatrajući da se ugljevodonični resursi moraju eksploatisati na ravnopravnoj osnovi od strane svih država, iranska strana je insistirala na podeli mora ,,po pravdi”, odnosno po principu jednakih udela (20% svakome). Pri takvom rasporedu, nacionalni sektor Irana postao bi veći od granice koja bi prošla u slučaju podele po srednjoj liniji, što bi označilo reviziju režima i moglo da stvori nove probleme. Po mišljenju iranskih službenih lica, rusko-kazaško-azerbejdžanski sporazumi u pogledu podele Kaspija, protivreče postojećim pravnim dokumentima, koji uređuju status tog mora. U Iranu smatraju da su dati sporazumi odredili granice sektora koji je pripadao SSSR-u, ali nikako novim državama, koje su se formirale posle njegovog raspada.

Razlike u tumačenju statusa Kaspija dovodile su do sudaranja interesa Azerbejdžana i Irana: poslednji je optužio Baku za nameru da eksploatiše taj deo kaspijskih nalazišta koji se, u skladu sa sovjetsko-iranskim sporazumima, nalazi južnije od linije Astara – Hasankuli. Teheran smatra tu zonu svojom. Baku, sa svoje strane, ne priznaje pretenzije Irana na naftonosne površine u južnom delu azerbejdžanskog sektora Kaspija, nazivajući ih ,,neosnovanim”, pošto se Astara nalazi na zapadnoj obali Kaspija, na azerbejdžansko-iranskoj granici, a Hasankuli na desnoj, istočnoj, na iransko-turkmenistanskoj granici.

Iran je u zvaničnoj noti tražio od Azerbejdžana da prekine istraživačke radove na nalazištu Alborz (po azerbejdžanskoj verziji Alov), na koje Iran pretenduje. Potom je 23. 7. 2001. godine iranski naoružani brod primorao azerbejdžansko istraživačko plovilo ,,Geofizik-3”, na čijoj su se palubi nalazili predstavnici kompanije ,,Britiš petroleum”, da napusti zonu eksploatacije nafte. Ministarstvo naftne industrije Irana izdalo je tada saopštenje u kojem je istaknuto da će Teheran svaki ugovor, zaključen sa inostranim kompanijama zarad neovlašćene delatnosti u iranskom sektoru, smatrati nevažećim. Otpravniku poslova Azerbejdžana u Iranu bio je uložen protest zbog planova Bakua da vrši eksploataciju nafte u iranskom sektoru Kaspija. Pretnja otpočinjanja ratnih dejstava između Irana i Azerbejdžana navela je Ankaru da uveri Baku da će ona biti na njegovoj strani u slučaju konflikta. Druga posledica iranskog demarša bila je izjava ,,Britiš petroleuma“ o suspenziji ispitivanja na nalazištu Alov. Nakon posete Bakuu, krajem avgusta 2001. godine, iranskog zamenika ministra spoljnih poslova Ali Ahanija izgledalo je da je incident bio regulisan.

Što se tiče spoljnopolitičkog aspekta azerbejdžansko-iranskog incidenta, akcije Irana su osudili i SAD, i Turska. Poslednja je uveravala Baku da će biti na njegovoj strani u slučaju započinjanja vojnih dejstava. Čamac iranske obalske straže ponovo je narušio granicu Azerbejdžana 11. 3. 2002. godine, dok je ministar naftne industrije Irana Bidžan Zangene izjavio da je njegova zemlja spremna da započne istraživanje naftnih nalazišta u spornom sektoru Kaspija, koji Iran smatra svojim. On je dodao takođe: ,,Iran neće dozvoliti nijednoj drugoj zemlji da vodi naftna istraživanja u sektoru veličine 20% akvatorije, na koji pretenduje Iran“. Sve je to svedočilo o pojavi nove opasne situacije na Kaspiju – ne samo o realnoj pretnji konflikta, već o njegovoj potencijalnoj internacionalizaciji.

Ovi manevri, zajedno sa američkim pretnjama Teheranu, ne doprinose stabilizaciji situacije u regionu. Štaviše, u sporu Azerbejdžana i Irana, SAD nastupaju kao zainteresovana strana, otvoreno podržavajući Baku i pojačavajući kritiku Irana. U okvirima zvanično postavljenog zadatka – minimiziranja uticaja Irana u regionu – američki političari su kritikovali Rusiju za vojnu saradnju sa tom državom.

Ekonomsko nadmetanje u Kaspijskom regionu razvija se i zarad kontrole nad njegovim transportnim koridorima. To je veoma opasan problem, kadar da destabilizuje situaciju. On je povezan sa tim što su do nedavno ekspertske procene zaliha nafte i gasa u Kaspiju bilo izuzetno visoke; mnogi su nazivali Kaspijsko more ,,drugim Persijskim zalivom“, smatrajući da tamo naftne rezerve daleko premašuju kuvajtske, iranske i iračke. Kasnije se ispostavilo da su prognoze u pogledu zaliha ugljevodoničnih resursa u azerbejdžanskom sektoru Kaspija bile uvećane, i proizvodnja nafte u Azerbejdžanu ne može da u potpunosti pokrije čak ni aktivne maršrute Baku – Supsa i Baku – Novorosijsk. Ipak, sumnje u stvarno postojeće zalihe nafte ne smanjuju usijanje strasti oko perspektiva njene isporuke i puteva transporta.

Za Rusiju i Iran problem eksploatacije starih i polaganja novih cevovoda za prebacivanje nafte i gasa na svetska tržišta je od životne važnosti, mada i oni imaju različite geografske orijentire u globalnim naftnim projektima. Iranska varijanta ne zadovoljava Tursku i Zapad, posebno SAD. Ruska maršruta (Baku – Novorosijsk), premda najpouzdanija u poređenju sa drugima ima nedostataka, pošto stvara probleme bezbednosti crnomorskih moreuza. Pošto izbor u korist jedne maršrute stavlja kaspijske države u čvrstu zavisnost od države preko koje će se izvoziti nafta, prirodno je njihovo stremljenje da diverzifikuju takve maršrute. U tom smeru se razvija rivalitet između Rusije, Turske i Irana.

Očigledno, cilj Irana je da obezbedi udeo u kaspijskim naftnim i gasnim resursima, da postane glavna tranzitna zemlja. Zarad njegovog dostizanja, Iran demonstrira visok nivo pragmatizma, skoro lišenog ideološke retorike.

Uopšte, sva spoljna politika Irana, premda izgleda da je religijom uslovljena, ipak je više potčinjena nacionalnom interesu, nego religioznom idealu. I samom Homeiniju, i naslednicima njegovog kursa, i onima koje nazivaju ,,pragmaticima“ u iranskom rukovodstvu, nikako nije svojstvena slepa privrženost religioznoj dogmi. Primer – avganistanska strategija Islamske Republike Iran.

Osamdesetih godina prošlog veka, ona je u punoj meri uzimala u obzir sovjetski faktor. Premda je Iran i tada pružao podršku avganistanskim mudžahedinima (borcima za veru), a iranske mule kritikovale SSSR zbog vojnog prisustva u Avganistanu, Teheran je gradio odnose sa Sovjetskim Savezom, pre svega, kao sa potencijalnim strateškim saveznikom, koji bi mogao da stvori protivtežu rastućem američkom uticaju u regionu. Tokom godina rata sa Irakom (1980-1988), Teheran se pomirio sa povećanom ulogom Pakistana, koji je postao glavni sponzor ,,svetog rata protiv sovjetske okupacije Avganistana“, ali se starao da oslabi njegov uticaj, po mogućnosti, da predupredi destabilizaciju u regionu.

Ne manje složena, bila je u tom periodu politika Irana u arapskom svetu. Osudivši 1990. godine, iračku aneksiju Kuvajta, Teheran je istovremeno podvrgao žestokoj kritici pojavu američkih trupa na Arabijskom poluostrvu, i u Zalivu. Zaklanjajući se iza religiozne retorike, pomešane sa antiimperijalizmom, iransko rukovodstvo umelo je da izvuče za sebe maksimalnu korist iz te krize: usled ubrzanog, od strane Bagdada, obnavljanja iransko-iračkih diplomatskih odnosa u oktobru 1990. godine, Iran je dobio dugo očekivani mir i predah, koje je iskoristio za obnovu ratom razorene privrede, uspostavljanje političkih kontakata, jačanje vojnog potencijala.

Prijateljstvo sa arapskim svetom, a takođe i sa Rusijom, potrebno je Iranu usled rasta napetosti u odnosima sa SAD – sa završetkom vojne faze iračke kampanje, Iran je za SAD počeo da izgleda kao sledeća meta vojnog napada.

Ipak, kada je korisno, Iran upotrebljava i religioznu kartu u svojoj spoljnoj politici, posebno u toj komplikovanoj političkoj igri koju on, kao i druge zemlje ,,islamskog sveta“ vodi i sa SAD, i sa Rusijom.

Tako, posle raspada Sovjetskog Saveza, u njegovim južnim republikama osetio se uticaj iranskog faktora. Tada naširoko oglašavan od strane Teherana ,,obnovljeni“, ,,pragmatički“ spoljnopolitički kurs, činio je osnovu važnog pravca regionalne aktivnosti Islamske Republike Iran u Centralnoj Aziji i Zakavkazju. Ovde se strategija Irana gradila na utvrđivanju svoje ekonomske i političke hegemonije, na osvajanju probitačnog velikog tržišta, koje je početkom 1990-tih godina, faktički ostalo ,,bez gazde“.

Iran je igrao istaknutu ulogu u regulisanju unutrašnjeg konflikta u Tadžikistanu. I premda su iranskim mulama ideološki bili bliži tadžički opozicionari od svetovnog režima u Dušanbeu, Teheran je pokazao spremnost da sarađuje sa vladom Emomali Rahmonova, koja je uspela da uspostavi mir u Tadžikistanu, jer se u Teheranu najviše od svega boje etničke nestabilnosti, koraka koji su usmereni ka prekrajanju granica, pošto bi sve to neposredno pogodilo sam Iran, koji ima vlastite zamršene etničke i političke probleme. U karabaškom konfliktu, Iran je stao na stranu hrišćanske Jermenije, a ne jednovernog Azerbejdžana. Teheran je počeo da podržava ujednačene i prijateljske odnose sa Rusijom. Ali, u celini, Iranu nije pošlo za rukom da se učvrsti u Centralnoj Aziji. Izvesnim uspehom krunisana je njegova politika samo na Južnom Kavkazu. Ali, i ovde Iran nije uspeo da stvori klerikalni podupirač, poput onog, na koji se oslanja u Libanu ili Avganistanu.

Ali Iran, kao i Rusija, zainteresovan je za ekonomsku i političku stabilnost u Kaspijskom regionu postsovjetskog prostora – njegove države su povoljno i slabo osvojeno tržište za iranski eksport koji nije vezan za naftu.

U celini, pristupe Irana problemu bezbednosti u Kaspijskom regionu, formiraju ciljevi njegove dugoročne strategije u regionu: težnja da se suprotstavi nacionalističkim raspoloženjima sa obe strane iransko-azerbejdžanske granice, da bi se izbegle pretnje separatizma u iranskim severozapadnim provincijama koje su naseljene Azerbejdžancima; traganje za novim tržištima za iransku robu i plasiranje kapitala da bi se zaobišla politika međunarodne izolacije Irana koju sprovode SAD; korišćenje svog povoljnog geografskog položaja da bi komunikacije, naftno-gasni i transportni tokovi prolazili preko njegove teritorije.

Iran, kao i Rusija, u svojoj politici u pogledu država regiona, uzima u obzir stepen njihove uključenosti u blokove koji nisu prijateljski prema njemu, u partnerske odnose i saveze. Rusija i Iran su zainteresovani za stvaranje protivteže Turskoj, koja pretenduje na uvećanje svoje regionalne uloge; obe države su uznemirene i pokušajima SAD da se učvrste na Kaspiju kao jedina supersila. Iran primećuje pretnju svojoj bezbednosti u mogućnosti da države regiona budu uvučene od strane Vašingtona u kampanju ograničavanja kapaciteta Irana da poveća svoju odbrambenu moć, dok Rusiju ne može da ne brine pretnja prodiranja NATO-a u južne države ZND-a, koje ona smatra sferom svojih prioritetnih interesa.

Drugi parametar, po kojem se interesi Rusije i Irana u obezbeđivanju regionalne stabilnosti podudaraju, jesu pristupi lokalnim etničkim konfliktima, i u prvom redu, Karabaškom problemu.

Kao i Rusija, Iran ga smatra najozbiljnijom pretnjom regionalnoj bezbednosti Zakavkazja, i istupa za očuvanje teritorijalne celovitosti Azerbejdžana. Ali, on u većoj meri od Rusije, povezuje uzroke neregulisanosti karabaškog konflikta sa uticajem Zapada.

Bilo bi pogrešno smatrati politiku Irana u karabaškom konfliktu čisto projermenskom. Iran nije zainteresovan za jermensko vojno pomeranje na teritoriju Azerbejdžana, pošto vojne akcije stvaraju problem izbeglica, uključujući i iranske rejone, koji su naseljeni etničkim Azerbejdžancima. U takvim uslovima, opasnost stvaranja separatističkih raspoloženja postaje realna. Rusija – iz drugih razloga – takođe nije zainteresovana za priliv izbeglica i doseljenika iz konfliktnih zona Kavkaza, pošto iza toga stoji rizik rasta socijalne napetosti u Rusiji i povećanja konkurencije na tržištu rada.

Premda su mogućnosti Irana da aktivno utiče na regulisanje karabaškog konflikta ozbiljno ograničene, zajedno sa Rusijom, on može preduzeti određene napore, usmerene na zbližavanje pozicija Jermenije i Azerbejdžana.

Dolazak inostranih kompanija na Kaspij (engleske i američke poseduju ovde direktno ili posredno, 27% naftnih i 40% gasnih zaliha) i vanregionalnih igrača (SAD, u prvom redu), samo je raspalio davno započetu trku u naoružanju. Za sada, po prisutnosti vojne tehnike i flote, Rusija ostaje lider na Kaspiju. Njena kaspijska vojna flota, koja ukupno broji 15 hiljada ljudi, uključuje brigadu površinskih brodova, brigadu stražarskih brodova (korableй ohranы), brigadu plovila opskrbe (sudov obespečeniя), komandu za traganje i otklanjanje kvarova i spasavanje, divizion hidrografskih plovila, aviogrupu ekranoplana i gardijsku brigadu mornaričke pešadije. Rusija planira da usavrši vazdušnu zaštitu kaspijskog vojno-pomorskog teatra, dodavanjem postojećim sredstvima, novih protivavionskih sistema S-300.

Iran se takođe orijentisao ka naglom povećanju svog vojnog prisustva (1,5 puta) na Kaspiju, prebacujući tamo svoje vojno-pomorske snage iz Persijskog zaliva. Godine 2003, prihvaćen je novi program razvoja Iranske nacionalne tankerske kompanije: on predviđa izgradnju serija tankera u lokalnim brodogradilišnim zavodima i stvaranje u perspektivi, iranske tankerske flote na Kaspiju.

Pozicija Rusije, kao i Irana, prema problemu militarizacije Kaspija ostaje neizmenjena. Obe države polaze od premise – ukoliko je Kaspij unutrašnje more priobalnih država, onda je čuvanje morskih granica prerogativ samih tih država, kojima nisu potrebne usluge trećih država.

U celini, proces militarizacije regiona oko Kaspijskog mora razvija se na vrlo lošem fonu. Prvo, kaspijske države do danas ne uspevaju da se dogovore o pravnom statusu mora, što onemogućava uspostavljanje jedinstvenih pravila igre. Drugo, među nekima od njih nije ukinuta napetost u dvostranim odnosima. Treće, situaciju zaoštravaju vanregionalni igrači i transnacionalne kompanije: kontrolišući glavne naftne projekte u Azerbejdžanu i Kazahstanu, one pretenduju na posebnu ulogu u ovom regionu.

Korak, koji bi bio kadar da obuzda militarizaciju Kaspija, moglo bi postati, po mišljenju Moskve, uključivanje u Konvenciju o pravnom statusu Kaspijskog mora, principa o nedopustivosti prisustva na Kaspiju oružanih snaga trećih država. Štaviše, bilo koje pozivanje oružanih snaga inostranih država na Kaspij, protivreči zajedničkim sporazumima Rusije, Irana, Azerbejdžana, Kazahstana i Turkmenistana.

Bezbednost je dosta složen fenomen, nesvodiv samo na vojnu sferu. On uključuje u sebe političke, ekonomske, informaciono-ideološke sastavne elemente, poseduje humanu dimenziju. Zato postoji ceo niz mogućih oblasti saradnje Irana i Rusije, sa ciljem postizanja stabilnosti u regionu: zaštita prirodne sredine, zajednički projekti čišćenja Kaspija od industrijskog zagađenja i dr.

Moskva je uverena da bi isključivanje Irana iz regionalnih procesa bilo kontraproduktivno – kako sa stanovišta perspektiva političke stabilizacije, za koju je zainteresovana Rusija, tako i u pogledu razvoja integracionih procesa u tom novom strateškom prostoru.

Iran i Rusija su potrebni jedno drugom, pa bi stoga uzajamno koordinisanje njihovih akcija išlo u korist obema stranama. Ali, Rusija i Iran, bez obzira na izvesnu sličnost pristupa bezbednom razvoju u zoni Kaspija, slede vlastite nacionalne interese i prioritete, koji ne moraju obavezno da se podudaraju po svim parametrima. Upravo bi zato, koordinisanje akcija Irana sa Rusijom, koja ostaje, bez obzira na sadašnje slabljenje, uticajna vojno-politička sila u regionu, išlo u korist obema stranama.

Preveo – Nebojša Vuković

Izvor – http://www.evrazia.org/article/2012