Savremeni svet | |||
Evropski zaokret, izbori za izbor i slabljenje transatlantskog zagrljaja |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 04. jun 2014. | |
Kada se događaji neprestano umnožavaju, a vreme ubrzava, onda se, neretko, prekretnice koncentrišu u jedan događaj, čiji simbolički potencijal nosi snagu koja daleko prevazilazi ravan svođenja politike na brojeve. Istovremeno, ovo je i objašnjenje zbog čega klasa evrokratije, tj. birokratski briselski politički mejnstrim izbore za Evropski parlament razumeva kao svojevrsno „biti ili ne biti“, iako nove politike levice i desnice, koje se većinski protive evropskim integracijama, ni pribiližno nemaju većinu. Stvar je, međutim, u nečem drugom i dubljem – to je povratak politike kao javne delatnosti koja izražava volju naroda, politike koja je autonomna i zato istinski demokratska i koja – u najboljim evropskim tradicijama i duhu – veruje u jednakost i da su načelno svi sposobni da odlučuju o svojoj sudbini. A pre svega, stvar je u tome da više neće postojati jednoumlje EU, tj. da će u Evropi najzad postojati jaka opozicija. U tom svetlu, kada se objašnjenje za stupanje na scenu desnih i levih stranaka traži u činjenici slabe izlaznosti na ove izbore, previđa se da je osnovni uzrok apstinencije dvodecenijska politička simulacija, lažna kriptopolitika konsenzusa u kojoj su bile izbrisane sve bitne političke razlike (tzv. „centar“) i suštinski gubitak poverenja građana. Slično, kada se opravdanje za uspeh autentične levice i desnice traži u lošem životnom standardu Evropljana, onda je potrebno imati u vidu da među narodima raste mnogo dalekosežnije razumevanje, tj. da projekat Evropske unije, na način na koji je sprovođen, nije bio projekat od njihovog interesa, kao i da se pokazalo da je bitno oslabio države i ekonomije. Iz ovih razloga, izbori za Evropski parlament su izbori za izbor, za mogućnost drugačijeg delovanja, pri čemu je reč o ozbiljnom povratku ideja u politiku, s obzirom na to da stranke poput francuskog Nacionalnog fronta ili britanske Partije nezavisnosti (sa desna) ili grčke Sirize (sa leva) imaju programe koji nisu prazne reči. Evropski zaokret – čiji je početak obeležen ovim izborima – jeste vraćanje pojma, praksi i tradicija Evrope naspram EU. Pre svega, to znači emancipaciju, postepeno napuštanje čvrstog transatlantskog zagrljaja, u kojem je Evropa izgubila samostalnost i politički subjektivitet, i realizaciju promišljenih i složenih alternativa. Posledice izbora će svakako biti izražene i u pojedinačnim državama, tj. biće vidljive u domaćim politikama, dok će se na nivou donošenja odluka u Evropskom parlamentu – čija su ovlašćenja prema Lisabonskom ugovoru sada proširena – pojaviti rasprave i preispitivanja. Ili, za mere koje predlaže briselska birokratija, posebno kada se radi o jačanju ekonomskih veza SAD i EU u cilju još veće integracije, više neće postojati jednoznačna podrška u parlamentu – koji sada takođe ima moć da izmeni niz zakona.
Povratak politike (levice i desnice) umesto menadžerskog upravljanja u Evropi je proces koji otvara horizonte za pravu demokratiju, odnosno za političku participaciju građana u javnom životu, za ukidanje jaza između političke klase i građana, za povratak stvarnih rasprava i za autonomnost u odlučivanju (umesto nametanja odluka). To je i povratak narodima i državama kao subjektima i povratak Evrope koja čuva istorijsko sećanje i zna da Rusija nije neki „neprijateljski drugi“ (kao u arhetipu SAD), već da je sastavni deo Evrope. |