Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Erdoganova Pirova pobeda
Savremeni svet

Erdoganova Pirova pobeda

PDF Štampa El. pošta
Mladen Đorđević   
ponedeljak, 20. jun 2011.

Na nedavno održanim parlamentarnim izborima u Turskoj pobedila je vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP), čime je ova stranka dobila treći uzastopni mandat da formira vladu. Islamistička AKP je osvojila 49,80 odsto glasova – 3,5 odsto više nego pre četiri godine, ali zbog turskog izbornog zakona će imati 325 od ukupno 550 mesta u parlamentu, četiri manje nego 2007. Iako će dominirati u parlamentu, AKP i njen lider, dosadašnji premijer Tajip Erdogan, imaće jake protivnike u skupštini, pošto su opozicione partije postigle značajan uspeh. Sekularna Republikanska narodna partija (CHP) osvojila je 26 odsto glasova i 135 mesta u Medžlisu, što je 23 mesta više nego na prošlim izborima. Cenzus od deset procenata prešla je i desničarska Partija nacionalističke akcije – MHP (13 odsto glasova ili 54 mesta), i prokurdska Partija mira i demokratije (BDP), koja je preko svojih nezavisnih kandidata za poslanike osvojila 35 mesta u parlamentu.

Nije bilo nedoumica da li će AKP pobediti, ali je pobeda pomućena činjenicom da vladajuća partija nije uspela da osvoji većinu u parlamentu. Erdoganov cilj nije bila samo pobeda na izborima, pošto po zakonu neće moći da po treći put preuzme funkciju premijera, već nešto mnogo krupnije i značajnije – promena Ustava i uvođenje predsedničkog sistema, da bi mogao da preuzme funkciju šefa države. Njegova namera bila primena francuskog modela na Tursku, odnosno produženje mandata predsednika na pet godina i značajno proširenje njegovih nadležnosti.

Erdogan je prošle godine uspeo da većina Turaka na referendumu prihvati radikalne ustavne promene, kojima su u ogromnoj meri smanjene nadležnosti vojske i pravosudnog sistema, stubova sekularnog poretka u zemlji.[1] Nakon toga bilo je potrebno osvajanje većine na izborima, koja bi omogućila pisanje potpuno novog ustava, bez parlamentarnog otpora. AKP je međutim osvojila pet poslanika manje nego što je potrebno, tako da će vladajuća stranka sada morati da proba da postigne konsenzus sa političkim suparnicima. Odmah posle izborne pobede Erdogan je pozvao na sporazum svih partija, građanskog društva, medija, akademika i svih ostalih radi pisanja novog ustava, koji bi trebao da ukloni brojna ograničenja ljudskih prava i sadašnjeg nedemokratskog Ustava iz 1982. Erdogan je pozvao na ujedinjenje i prestanak etničkih i religijsko-sekularnih podela u zemlji, ali je njega teško zamisliti kao kompromisera, s obzirom na česte optužbe za autoritarnost i autokratiju. Zbog progona novinara, od kojih je 57 u zatvoru, i uvođenja restrikcija na internetu, njegovi oponenti u zemlji i na Zapadu ga doživljavaju i kao opasnost za razvoj demokratije, dok ga prate i optužbe da i Partijom pravde i razvoja vlada diktatorski. Nedavno je smenio preko 220 kandidata za izbore koji su se usudili da imaju sopstveno mišljenje o pojedinim pitanjima i zamenio ih lojalnim poslušnicima. Politički protivnici kažu da se ponaša kao novi sultan, dok on ne preže od toga da protivnike proglasi gotovo za državne neprijatelje. Posle pobede na izborima 2007. godine, Erdogan je takođe govorio o građenju mostova i postizanju sporazuma, ali je u praksi još više produbio podele u turskom društvu, tako da mnogi smatraju da ni u sadašnjoj retorici nema mnogo iskrenosti. Ipak, da bi pokazao toleranciju, odmah posle izbora on je objavio da će povući sve tužbe protiv građana, političara i novinara, koji je tužio prema turskom zakonu za uvredu. To međutim nije mnogo ubedilo mnoge njegove oponente, a najveće opozicione partije nisu za sada prihvatile njegovu ponudu. Lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kilčaroglu je u jednom intervjuu izjavio da Erdogan ne može da napada i povređuje druge da bi se izvinjavao posle pobede, ali je ipak dodao da su „vrata njegove partije otvorena za novi ustav“. Kilčaroglu je ipak izneo zahtev da se u vezi sa ustavnim promenama formira komisija, u koju bi svaka partija poslala jednak broj delegata.

Mnogo zanimljiviji je slučaj nacionalističke MHP, koja je uspela da uđe u parlament čime je srušila nade AKP da će ova stranka imati ispod deset odsto podrške, čime bi vladajuća stranka dobila više mesta u parlamentu (jer se vodećim partijama pridodaju glasovi stranaka koje nisu ušle u skupštinu). Lider MHP Devlet Bahčeli izjavio da „nema mira sa AKP pre nego što se svedu računi u vezi sa zaverom protiv njegove partije pre izbora“. Ovo se naime odnosi na seks-aferu za koju MHP oprtužuje AKP, koja je izbila u aprilu, kada je jedna do tada anonimna grupa zatražila da Bahčeli podnese ostavku, ili će u suprotnom početi da na internetu objavljuje video-snimke seksualnog odnosa vođa MHP i njihovih ljubavnica. Kad su prvi snimci dospeli u javnost Bahčeli nije dao ostavku, ali je bio primoran smeni deset partijskih funkcionera, koji su svi bili na izbornoj listi. AKP s druge strane odlučno odbacuje optužbe za montiranje ove afere, tako da mogućnost kompromisa između ove dve partije bar zasadnije na vidiku.

Rezultati izbora su ponovo pokazali da je politička scena Turske i dalje duboko podeljena između konzervativnih birača u Anadoliji, Ankari i Istanbulu, i tradicionalne sekularne elite koncentrisane u Trakiji i zapadnim obalskim regionima zemlje. Turske sekularne snage bile su u defanzivi tokom devet godina vladavine AKP-a, ali su ovi izbori pokazali njihovo jačanje. To pokazuje da bi dalje promene u cilju koncentracije vlasti u Putinovom ili Čavesovom stilu mogle imati teške posledice po unutrašnju stabilnost. Naime, prema nekim analitičarima, turska sekularistička oligarhijska birokratija, koju Erdogan svojom politikom postepeno razvlašćuje, nastoji da zakulisnim političkim radnjama blokira dalji proces promena. Tursku je proteklih godina potresala afera Ergenekon, odnosno hapšenje generala i sudija koji su pripadali tom tajnom kemalističkom udruženju. Na ovim izborima, nekoliko kandidata sa liste CHP i MHP bili su optuženi u toj aferi, što je navelo neke komentatore da izjave da grupa „Ergenekon“ učestvuje na izborima sa dve kemalističke partije i otvoreno prkosi optužnicama za terorizam.

Drugi glavni problem za AKP su Kurdi, čija je Partija za mir i demokratiju značajno napredovala na izborima, sa osvojenih 35 mesta u parlamentu, 13 više nego 2007. BDP traži obrazovanje na kurdskom jeziku, spuštanje praga za ulazak u parlament, oslobađanje političkih zatvorenika, okončavanje vojnih operacija protiv Kurdske radničke partije, kao i autonomiju za većinske kurdske provincije. Radnička partija Kurdistana (PKK) upozorava međutim, da će AKP morati da učini mnogo veće ustupke kao cenu za održavsnje krhkog prekida vatre s državom.

Pobeda na poslednjim izborima dala je AKP-u i Erdoganu komotnu većinu, ali njihov glavni cilj nije ostvaren, što je omogućilo da opozicija dobije jak adut u svojim rukama. Sada ostaje da se vidi da li će Erdogan zaista raditi u pravcu političkog dogovora. Ako novi Ustav bude rezultat komprimisa i u fokusu bude imao ljudksa prava i građanske slobode, Erdogan će i dalje uživati i vlast kod kuće i punu podršku Zapada kao do sad. U suprotnom, moguće je da Tursku čeka period ogorčenih unutrašnjih trvenja.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner