Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Demokratski kapacitet EU – događaj koji se nije desio
Savremeni svet

Demokratski kapacitet EU – događaj koji se nije desio

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
ponedeljak, 18. jul 2011.

Kao što je politički identitet EU – u situaciji u kojoj se EU prepoznavala i razvijala kao, u najoptimalnijem slučaju, marginalni produžetak, a češće kao doslovan instrument i objekt politike SAD i NATO-a – bio osuđen na sopstvenu „nemogućnost“, „evropski“demokratski principi dočekali su sličan oblik usuda. Unutrašnja veza između sudbine „evropskog identiteta“ i „evropske demokratije“ počiva u činjenici da ma kojeg oblika identiteta nema bez samosvojnosti – koja dalje implicira svest o slobodi, autonomnost i nezavisnost u teoriji i praksi – baš kao što, sa druge strane, nema demokratije tamo gde se gubi svaka veza sa njenim pojmom, tj. „vladavinom naroda“. Zašto je, dakle, istina da demokratija danas, u tom, najvažnijem pogledu, predstavlja događaj koji se nije desio, jedan ustvari par excellence izmišljeni događaj? Zašto je reč o pojmu koji je toliko rabljen i zloupotrebljen da prečesto izaziva negativne asocijacije, dok nam je, s druge strane, izuzetno neophodan, možda čak i više nego pre?

Teza je sledeća: od svih, i najrazličitijih, teorijskih zločina većinske „zapadne inteligencije“ u protekle dve decenije izjednačavanje pojma demokratije sa zapadnom liberalnom demokratijom jedan je od težih i možda najozbiljnijih. Liberalizam nije demokratija, i to priznaju čak i oni od poštenijih liberalnih teoretičara, koji su, doduše, u prethodnom periodu neumorno radili na natezanju sličnosti među njima.[1] Ovaj redukcionizam, međutim, u SAD, a onda i u EU, teorijski, a razume se u cilju praktične primene, bio je apsolutno nužan sa stanovišta interesa zapadnih političkih oligarhija, jer je obezbedio efektne političke i medijske manipulacije. Jer, kada se pojam demokratije svede na, u najboljem slučaju, tek jedan njen oblik, a zapravo specifični konstrukt „zapadne liberalne demokratije“ odjednom je sve postalo moguće – i dozvoljeno. Tako je demokratija uspešno pretvorena u proceduru. Možemo, dakle, da pričamo o „demokratskim izborima“, „demokratskim pravima“ i „demokratskom deficitu“ – i u slučaju EU – ali ne smemo, verovatno, ni da pomislimo da je demokratija nešto strukturno drugačije od procedure, i da ima nekakvu suštinu. I da ne bude dileme – to svakako ne znači da analize posvećene nedemokratičnom uređenju EU nisu relevantne, to samo znači da one predstavljaju sine qua non, nužan ali ne i dovoljan uslov za razumevanje pojma demokratije. U tom pogledu, činjenica, recimo, da se predstavnici EU, sem u slučaju EP, ne biraju neposredno, tj. da se oni na funkcije postavljaju, uopšte nije beznačajna, jer svedoči o tome da u slučaju reprezentativne demokratije EU uopšte nije jasno – kako s pravom tvrde evrorealisti i evroskeptici – koga predstavnici EU reprezentuju. Ali problem je, ipak, dublji i složeniji, iako na njega posredno ukazuju i ovi „proceduralni nedostatci“, jer upućuju na ozbiljnu krizu legitimiteta.

Problem je što je, u nekom trenutku, čak nakon pada Berlinskog zida i u eri „zlatnog trijumfa neoliberalizma“, postalo jasno da se za efektivno vođenje imperijalne politike „ocrnjeni socijalizam“ ipak mora zameniti „još nečim“ – i za tu ulogu, nimalo naivno, izabran je pojam demokratije. I ovom uzurpacijom se, zaista, postiglo mnogo: ne samo da je bilo ubedljivije reći da se „izvozi demokratija“[2], nego npr. da se „izvozi liberalizam“,i da se vode, što je razume se contradicio in adjecto, „demokratski ratovi“ (opet, to zvuči „bolje“ od recimo, „liberalnih ratova“), nego je proizvoljnom podelom na „demokratske režime“ i „nedemokratske režime“ nametnuta opozicija između „demokratije“ i „totalitarizma“ kao fundamentalna.[3] U tom stvorenom crno-belom svetu, zasnovanom na binarnim opozicijama, bilo je onda lako reći: sve što nije (zapadna liberalna) demokratija - to je totalitarizam. 

Evropska intelektualna i politička „elita“ sa kraja XX i početka XXI veka mahom je preuzela ovu matricu od američkih liberala i na taj način na sebe preuzela breme presecanja sopstvenih najboljih tradicija.[4] Uporedo je naširoko prihvaćeno falsifikovanje tj. neverovatna i „nemoguća“ identifikacija pojmova „levo“ i „liberalno“, kao da je to jedno te isto, i ono „dobro“, čemu je suprotstavljeno ono „nacionalno“, razume se ono „ružno“ i „zlo“. Ovaj istorijski, teorijski i politički zločin elite EU prihvatile su i promovisale, zbog čega su „levica“ – ali i demokratija u Evropi postali prazni pojmovi. Borba protiv totalitarizma i borba protiv terorizma pokazali su se kao suština „liberalne demokratije“, koja nema ničeg zajedničkog sa poreklom izvornim smislom demos-a.

Jedan primer koji ilustruje da se stvari u ovom pravcu, kada je reč o intelektualnoj eliti EU, još uvek nisu mnogo pomerile, jeste odnos prema ratu Evrope i Zapada protiv Libije. Reč je o prepisci između Alana Badjua i Žan-Luk Nansija, odnosno, o Nansijevom članku[5] u kojem se tvrdi da upravo „pobunjenici“ simbolizuju „borce za slobodu“, te je zato „zapadni intervencionizam“ još jednom dobrodošao. U odgovoru na ovo mejnstrim mišljenje, Badju je ukazujući na bitne razlike između Tunisa i Egipta sa jedne, i Libije sa druge strane, Nansiju je postavio i sledeće pitanje: „Da li verujete, da li možete da verujete, da oni predstavljaju „civilizaciju“, da njihove (zapadne) vojske mogu biti vojske pravde? Pitam se čemu vredi filozofija ako ona nije neposredno radikalna kritika ove vrste nereflektovanog mišljenja…“[6]  
Umesto zaključka

U svetlu pomenutih „evropskih“ neuspeha – neobrazovanja evropskog političkog identiteta i nedogađanja demokratije – kao i niza drugih političkih i ekonomskih problema koji sadašnjost i budućnost EU čine izuzetno diskutabilnom, potrebno je pomenuti i nešto sasvim drugačije, uslovno nazvano „stvarnosno događanje Evrope“. Zato bi, pored ostalog, bilo dobro da se nikako ne pristaje na izjednačavanje pojma EU i pojma Evrope – i to ne samo stoga što prvo, sem „zamišljnog“ a ne ostvarenog projekta, mahom upućuje na „briselsku klasu“ tj. mašineriju briselske birokratije, ili „pojedine“ i „slabe“ političke ličnosti poput Ešton ili Rompeja, nego iz mnogo suštastvenijeg razloga, a to je istorijska, politička, duhovna i kulturna tradicija koju baštini pojam Evrope. Tu tradiciju, sa druge strane, ne baštini pojam Evropske unije, koji deluje u specifičnom dekonteksualizovanom vakumu, sterilnom i bezsadržajnom „bezvazdušnom prostoru“ u kojem se – suprotno staroj izreci ex nihilo nihil fit verovalo da se iz „ničeg“ može napraviti „nešto“.

Zato nimalo nije čudno – a verujem da je ekonomska kriza samo ubrzala taj proces – da se danas rađa jedna nova Evropa. U savremenoj Evropi ne samo da se – uz prateći rast evrorealizama i evroskepticizma – ubrzano pojačava uloga država u odnosu na Brisel, nego se pojavljuje i jedna nova javnost i drugačije „građanstvo“. O tome da je reč o sasvim novim pojavama, za koje se ipak ne može reći da, recimo, u slučaju Nemačke „liče na Nemačku tridesetih“, svedoči čak i Habermas[7] koji, uprkos svojoj „zabrinutosti“ i činjenici da se ovakav razvoj događaja kosi sa njegovim liberalizmom, prepoznaje da se radi o novim oblicima Evrope koji izranjaju na propasti multikulturalizma.

Razmimoilaženje i jaz između EU dogme i evropskih stvarnosti – koje, razume se, i u skladu sa pojmom Evrope, postoje jedino u množini – zato je danas jasnije nego ranije. Može se reći da se jaz u isti mah odnosi i na novo jačanje države, ali ne manje i na društvo tj. samorazumevanje društva, evropskih nacija, kao i smisla savremene Evrope. A u njoj je većinsko raspoloženje naroda takvo da se, po svemu sudeći, želi snažniji povratak ideja pravde i jednakosti, ali i legitimitet i poštovanje nacionalnih osećaja i nacionalne kulture – uz svest da je, u tim slučajevima, reč o jedinstvenim i nezamenljivim oblicima identiteta.


[1] Videti, recimo, Bobio, N. Liberalism and Democracy, Verso, London-New York, 1990.

[2] Videti zbornik Can Democracy be Exported?

[3] Opozicija „demokratija ili totalitarizam“ najčešće se, i uglavnom s pravom, pripisuje njenom idejnom „tvorcu“ Remonu Arona. Videti Aron, R. Demokratija i totalitarizam, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad, 1997.  

[4] Ovde se možemo, recimo, setiti Marksovog govora o „istinskoj demokratiji“ (Marx, K. Early political writings, Cambridge University Press, Cambridge, 1994.) ili nama još bližeg Jovana Skerlića i njegovih reči o tome šta znači pretočiti demokratiju u „živu stvarnost“. Istinska demokratija, kaoi borba za istinsku demokratiju je, iznad svega, stvar naroda i javne sfere tj. politike i javnosti koja se suprotstavlja političkoj birokratiji i tehnolozima vlasti. Istinska demokratija, u tom pogledu, upućuje na suštinske veze sa idejama ne samo slobode nego i pravde i jednakosti za sve. Ali o tome opširnije nekom drugom prilikom.

[5] Nancy, Jean-Luc, „Ce que les peuples arabes nous signifient“, Liberation 28 mars 2011.

[6] Badiou, A. „Alan Badiou’s reply to Jean-Luc Nancy“, Critical Legal Thinking, www.criticallegalthinking.com

[7] Habermas, J. „Leadeship and Leitkultur“, The New York Times, 28 October 2010.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner