Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Da li su američki kapaciteti za globalne intervencije umanjeni?
Savremeni svet

Da li su američki kapaciteti za globalne intervencije umanjeni?

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
ponedeljak, 20. februar 2012.

Svi savremeni lokalni ratovi započeti su udarima iz vazduha, jedino što se razlikuje jeste njihov ishod, naime da li postoje uslovi za završnu kopnenu intervenciju ili ne. Svoju dominaciju svetom SAD zasnivaju na svojoj politici intervencionizma koja podrazumeva agresiju na sve one zemlje koje se usprotive globalnom svetskom poretku. Ali kao i mnogo puta u prošlosti agresija ne počinje odmah i bez nekog određenog “povoda”. Najpre je potreban razlog koji će opravdati troškove koji odlaze na vojni budžet kao i nešto što će zapadnu javnost uveriti u “neophodnost“ agresije. Na ovom mestu dolazimo do dobro nam poznatog medijskog rata koji se vodi iz svih oružja. Zavisno od zemlje koja je u pitanju, i mnogih drugih socijalno-ekonomskih faktora izmišljeni i isfabrikovani povodi mogu varirati, ali se u principu mogu svesti na jedan a to je kršenje osnovnih ljudskih prava.

Ona se takođe mogu “kršiti” na različite načine, svejedno je da li će vlada zemlje koja se nalazi na nišanu ta prava gušiti putem oružanih sredstava ili putem zabrane slobodnog ispoljavanja mišljenja od strane lokalnog diktatorskog režima. Da podsetimo, scenario je uvek isti i sastoji se iz nekoliko komponenti ili aspekata od kojih smo pomenuli navodno kršenje ljudskih prava. Zaštita ljudskih prava, pod uslovom da su ona izistinski ugrožena, predstavlja jedan plemenit i humani čin. Zaista ko bi prigovorio tome da čovek ima pravo da slobodno iznese svoje mišljenje ili da poseduje osnovno ljudsko pravo na život. Međutim, na ovom mestu nastaju prvi problemi i odmah možemo da primetimo da nešto nije u redu. Ne sa samim ljudskim pravima već sa načinom na koji se shvata njihovo ugrožavanje. Naravno da diktatori krše ljudska prava ali ko će odlučiti o tome koja vlada je diktatorska? Amerika naravno jer je sve do sada ona raspolagala ekonomijom koja može održati veoma skupu armiju opremljenu najsofisticiranijim oružjem koja će joj pomoći u svrgavanju diktatorskih režima i oslobađanja “potlačenih narodnih masa”. Ali mi previše žurimo. Svrgavanje određenih režima dolazi kasnije. Najpre je, kao što smo napomenuli, nužno potrebno stvoriti sliku o “zlikovcu“ koji tlači sopstveni narod bez ikakvog uvažavanja realne situacije i stvarnih kulturno-socijalno-ekonomskih uslova. Pri stvaranju takvog imidža ne biraju se sredstva i tada smo dospeli do prvog stadijuma pasivne agresije koja predstavlja uvod u onu pravu oružanu koji se zove propagandni rat. Naravno, svetski mediji nisu slobodni i otvoreni, to je puka iluzija. Oni se nalaze pod kontrolom svetskih centara moći koji su se sve do sada ili od pada Berlinskog zida nalazili na Zapadu. Mediji kreiraju stvarnost i direktno utiču na svest javnog mnjenja. Kada smo kod uticaja na svest moramo da napravimo jednu digresiju, naime pojam tzv. neokortičkog rata već je odavno u upotrebi. Ukratko radi se o manipulisanju samim mišljenjem putem uticanja na centre u kori velikog mozga različitim sredstvima. U jednu od podvrsta neokortičkog rata spada svakako i medijska izolacija i satanizacija. Neophodno je da ljudi poveruju da je njihova vlada zaista satanska i kada se taj cilj ispuni onda je prva etapa okončana.

Svi se sećamo kako smo mrzeli Slobodana Miloševića zato što je pogrešnom politikom doveo do gubitka srpskih zemalja i doveo nas u sukob sa “čitavim” svetom. Miloševićeva aura je još toliko jaka da se mnogi nazovi političari u Srbiji posle toliko godina i dalje pozivaju na njegove greške i pravdaju aktuelnu katastrofalnu situaciju u zemlji iako je Milošević pokojnik koga su indirektno ubili u Hagu. Ko ga je ubio? Ubili su ga isti oni koji su kreatori politike ubistva navodnih diktatora poput Miloševića, Sadama ili Gadafija. Ali ponovo žurimo. Moramo malo da zastanemo i da postepeno analiziramo ili, da upotrebim bolji termin, seciramo politiku SAD i njenih saveznika u NATO paktu.

Već smo rekli da je prvi cilj medijskog rata postignut kada se stvori slika o zloglasnom tiraninu koji beskompromisno krši već pomenuta famozna ljudska prava. Kada se prvi cilj postigne, onda je dalje mašina pokrenuta i stvari se razlikuju samo u nijansama. Doduše, moramo da priznamo da je na Zapadu stvorena slika o predsedniku Belorusije Aleksandru Lukašenku kao o nekome ko na najbrutalnije načine guši slobodu beloruskog naroda. Međutim, Belorusija je zemlja gde će se ambicije Zapada zaustaviti iz više razloga. Belorusija je zemlja koja je čvrsto vezana za Rusiju i to ne samo u etničkom smislu već je duboko integrisana u sferu Ruske Federacije. Ali to nije najvažniji razlog zašto navedeni scenario neće uspeti u Belorusiji. Primarni razlog zbog čega se ambicije Zapada neće ostvariti u Belorusiji je taj zato što sam narod Belorusije nije poverovao u priču o Lukašenku kao velikom satani koga treba svrgnuti sa vlasti. Kada narod zemlje poveruje putem već pominjanih metoda, da mu je na vlasti diktator onda je dalje daleko lakše nastaviti sa već unapred planiranim scenariom. Kada narod, bilo da je većinskim delom poverovao u laži Zapada ili se radi o manjem delu koji se organizuje u opozicione i pobunjeničke grupe koje ne prezaju od golih terorističkih akata kakav je slučaj trenutno u Siriji, uprkos tome što svetska dušebrižnica Anđelina DŽoli traži međunarodnu intervenciju u toj zemlji, onda je Sjedinjenim Državama i NATO paktu daleko lakše da ostvari svoje ciljeve. U Srbiji bombardovanje je ujedinilo stanovništvo tako da takvi scenariji nisu uspeli, ali u onim zemljama koje su podeljene bilo po etničkoj ili plemenskoj liniji, kakav je bio slučaj sa Libijom recimo, NATO ima i pešadiju na terenu. U slučaju Srbije NATO pešadinci su bili sačinjeni od dela kosovskih Albanaca koji su se organizovali u terorističku OVK, koju je zapadna javnost smatrala formacijom koja se bori protiv ugnjetavanja Miloševićeve tiranske vlade, policije i vojske. Dakle, ukoliko dođe do pobune lokalnog stanovništva tim bolje za NATO i SAD intervencija će biti uspešnije i lakše sprovedena.

U slučaju Iraka nije bilo opozicije niti je narod poverovao u laži o postojanju oružja za masovno uništenje tako da je bombardovanje moralo da se završi kopnenom agresijom i ubistvom Sadama Huseina. I Moamer Gadafi je ubijen na sličan način, uhvaćen je kada je već bio ranjen dok su ostaci njegovih elitnih jedinica još uvek pružali otpor plemenskim bandama i pripadnicima al-Kaide, koja je u slučaju Libije odigrala veoma važnu ulogu za Ameriku. Ne zaboravimo da je upravo CIA bila ta koja je naoružavala avganistanske mudžahedine protivavionskim raketnim bacačima tipa “stinger” kojima su oni početkom osamdesetih godina obarali sovjetske helikoptere i na taj način direktno ili indirektno i pomagali pokret koji će postati ta omražena al-Kaida koja je Americi poslužila samo kao povod za agresiju na Irak i Avganistan i u kojima je poginulo, kao i uvek, najveći broj civila. Ali vratimo se dobro oprobanom scenariju Sjedinjenih Država i NATO pakta kada su u pitanju neposlušni režimi. Rat počinje iz vazduha što smo imali priliku da se uverimo tokom operacije “Pustinjska oluja” 1991. god. Tada je čitav svet imao priliku da se uveri u moć i snagu ratnog vazduhoplovstva SAD i njenih saveznika koji su potpuno porazili ne tako slabe iračke trupe čiji se sistem PVO sastojao iz sinteze zapadnih i ruskih sredstava. U operaciji Pustinjska oluja saveznici su izgubili značajan broj aviona i helikoptera ali cilj je postignut. Irak je prestao da postoji kao značajna vojna sila i nametnute su zone zabrane letenja južno i severno od Bagdada koje predstavljaju još jedan faktor u jednačini.

Godine 2003. Amerikanci su samo završili započeto pod izgovorom globalnog rata protiv terorizma i činjenice da navodno Sadam Husein poseduje oružje za masovno uništenje. Jedan tiranin i diktator je ubijen i nominalno je uspostavljena demokratija u Iraku i prestalo se sa kršenjem ljudskih prava, a ono što se stvarno dogodilo bio je haos koji je nastupio nakon rušenja Sadamovog režima. Ulice su preplavili leševi nedužnih Iračana koji su bili uhvaćeni između dve vatre, da i ne pominjemo brojne zločine savezničkih trupa. Tačan broj poginulih civila u Iraku se nikada neće saznati ali se procenjuje da ima preko stotinu hiljada poginulih civila i da njihov procenat u žrtvama iznosi 79 procenata![1]

Libija je pak bila priča za sebe iako se nije mnogo razlikovala od Srbije ili Iraka u pogledu dobro oprobanog scenarija. Gadafi je bio satanizovan i kada su pobunjena plemena na zapadu zemlje a pre svega u Bengaziju ustala protiv njega, njemu su dani bili odbrojani. Rat u Libiji je oduzeo više od trideset hiljada života, uglavnom civila i pobunjenika koji su i sami stradali pod NATO bombama slično kao što su albanski civili stradali od NATO bombi na Kosovu i Metohiji u Srbiji. Kina i Rusija nisu bile spremne da ulože veto u SB i NATO je time dobio odrešene ruke da napadne libijsku armiju iako je rezolucija podrazumevala jedino zabranu letova za libijsko ratno vazduhoplovstvo i to onaj deo vazduhoplovstva koji je ostao veran Gadafiju. Dakle, satanizacija putem medija pa odmah zatim sledi oslanjanje na domaće pešadijske trupe ukoliko je to moguće i figure na šahovskom polju su neizbežno poređane tako da se “diktator” nalazi u šah-mat poziciji koja će se završiti njegovim surovim smaknućem. Rat koji je počeo iz vazduha dejstvom krstarećih projektila po vitalnim ciljevima napadnute zemlje i uključivanjem aviona sa smanjenom radarskom vidljivošću zajedno sa konvencionalnim vazduhoplovnim snagama koje podrazumevaju avione za elektronsko ometanje i jurišne avione koji bombarduju ciljeve na zemlji završava se određenim vidom kopnene agresije. Tamo gde “domaće trupe“ mogu da posluže kao udarna pešadija, poput Libije ili Srbije, tim bolje po zapadnu vojnu alijansu koja je uvek predvođena Sjedinjenim Američkim Državama. Ali scenario se tu ne završava. Usled posustale ekonomije i jačanja novih i starih svetskih sila SAD se osećaju sve više ugrožene tako da je i retorika koja prati svaku njenu diplomatsku aktivnost sve agresivnija.

Najnoviji primer jeste Sirija gde su zapadne sile pokušale sa istim scenariom satanizovanja predsednika Bašara al-Asada i pokušale su da putem Saveta bezbednosti izglasaju rezoluciju kojom se on poziva da podnese ostavku. Međutim, ovoga puta su Rusija i Kina uložile veto na datu rezoluciju i time sprečile ponavljanje libijskog scenarija u SB UN. Međutim, to i dalje ne sprečava Zapad da putem svojih saveznika u regionu Turske i Izraela naoružava i logistički pomaže pobunjenike u Siriji koji predstavljaju toliko željenu “domaću pešadiju”. Borbe koje se trenutno vode u Siriji su zaista teške jer su pobunjenici dobro naoružani i osećaju da imaju punu podršku Zapada. Do sada je u ratu u Siriji poginulo gotovo 5 400 ljudi kako saopštavaju Ujedinjene nacije. Pobunjenici optužuju sirijsku armiju za kršenje ljudskih prava i ubijanje civila u gradu Homsu koji se nalazi pod višednevnim bombardovanjem. “Broj žrtava za dan povećan je na 34 civila koje su ubile snage bezbednosti u nekoliko regiona Sirije, uglavnom u Homsu”,[2] poručuju agencije za ljudska prava koja se nalaze pod kontrolom Zapada i koje naravno podržavaju pobunjenike. Međutim te agencije ne pominju vojnike regularne sirijske armije i civile koji su stradali u unakrsnoj vatri. Da pobunjenici ne prezaju od terorističkih napada potvrđuju i podaci da je u gradu Alepu u dve odvojene eksplozije poginulo 25 vojnika i civila i da je više od 175 ljudi povređeno.[3] To je dakle potvrda da civili stradaju i u terorističkim napadima pobunjenika koji su bombe podmetnuli ispred policijske stanice i zgrade obaveštajne službe. Nesumnjivo je da su im podaci i logistika pristigli spolja. Ovako osokoljeni pobunjenici u stanju su da veoma dugo pružaju otpor koji će na žalost nastaviti da odnosi veliki broj ljudskih života. Međutim, na primeru Sirije dogodilo se nešto neočekivano. Bašar je satanizovan, stvorena je domaća pešadija od pobunjenika i dezertera ali uspeh za sada izostaje. Usled čega?

Uspeh izostaje jer Bašar al-Asad ovoga puta ima podršku Rusije i Kine koje neće dozvoliti da se ponovi još jedna Libija, ne u Ruskom dvorištu. Zapadu i SAD je ostalo da se oslone na opoziciju ali pobunjenici koji ne mogu dobiti podršku iz vazduha osuđeni su na propast jer imaju veoma malo šansi u sukobu sa regularnim snagama sirijske armije koje su veoma respektabilne. Izrael ne može da bombarduje Siriju, SAD i NATO takođe ne mogu da bombarduju Siriju jer Rusija u Siriji poseduje svoju stratešku bazu a i neće prestati sa isporukama sistema PVO sirijskim oružanim snagama. Iz svih ovih razloga Sirija predstavlja tvrd orah za sve one koji su zamislili da će se isti scenario ponoviti i u ovoj zemlji. U ovoj zemlji se slomila oštrica koplja američkog intervencionizma koga smo toliko puta pominjali i scenario koji je do sada tako dobro funkcionisao prestao je da bude stoprocentno uspešan.

Amerika se nalazi u krizi, ona više ne želi da ratuje jer je to već pokazala na primeru Libije prepuštajući glavno rukovođenje operacijama bombardovanja svojim saveznicima iz NATO pakta. Ali NATO ne sme da napadne Siriju usled već spomenutih razloga. S druge strane tu je i goruće pitanje Irana. Amerika takođe ne želi da napadne ni Iran jer bi je to uvuklo u još jedan rat sa nesagledivim posledicama. Ahmadinedžad je satanizovan ali u Iranu ne postoji opozicija koja bi se okrenula protiv njega ili vrhovnog verskog vođe ajatolaha Ali Hamneija tako da bi svaka spoljašnja intervencija morala da se suoči sa veoma čvrstom i kohezivnom odbranom. Iran širi svoj uticaj bez sumnje i u Siriji jer su iranski brodovi 18. februara uplovili u vode Mediterana kako bi pokazali snagu svoje mornarice ali primarni cilj je bio podrška Sirijskom predsedniku Bašaru al-Asadu. “Iranski vojni brodovi ušli su danas u Sredozemno more da bi pokazali moć Islamske republike zemljama regiona“.[4] To je izjavio komadant Iranske mornarice Habibolah Sajari. Sirija je jedina zemlja u regionu koja sa Iranom ima potpisan sporazum o vojnoj saradnji tako da bi svaki napad na Siriju spolja značio i direktno uključenje Irana na strani sirijskih snaga. Osim toga, ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov ocenio je da bi napad na Iran bio velika greška, „to bi bila veoma ozbiljna greška sa nepredvidivim posledicama”. On je ovo izjavio posle saopštenja predsednika glavnog američkog saveznika u regionu Izraela Šimona Peresa da je napad na Iran sve izgledniji. „Ne može da postoji vojno rešenja za iranski nuklearni problem, kao što ono ne može da postoji ni za jedan drugi problem u savremenom svetu”, kazao je Lavrov.[5]

U slučaju Irana Izrael kao da požuruje Ameriku da se upusti u jedno neizvesno vojno rešenje čega su američki stratezi savršeno svesni. Odnosi SAD i Izraela po pitanju Irana se ne poklapaju jer američke diplomate prvenstveno ističu mogućnost diplomatskog rešenja. Sam predsednik Obama je istakao u intervju da bi “bilo koja vrsta dodatne vojne aktivnosti unutar Zaliva vodila poremećaju i imala velike efekte po nas. Mogla bi imati takođe veliki efekat na cene nafte. Mi još imamo trupe u Avganistanu, koji se graniči sa Iranom. Tako da je naše prvenstveno rešenje tamo diplomatsko”[6].

Amerika je svesna činjenice da ne može, uprkos želji Izraela, da vodi nekoliko simultanih ratova. Strategija Zapada kao da je zapala u ćorsokak jačanjem drugih regionalnih i svetskih sila. Osim toga Amerika se nalazi u veoma neugodnom položaju naročito nakon što su američke trupe borbenim helikopterima ubile 24 pakistanska vojnika krajem novembra prošle godine. Od tada su odnosi između Pakistana i SAD toliko zahladneli da je Pakistan odlučio da onemogući snabdevanje NATO trupama u Avganistanu. I same američke jedinice kao i jedinice njihovih saveznika suočene su sa velikim problemom u Avganistanu nakon divljanja američkih marinaca i mučenja i iživljavanja nad telima ubijenih talibana. Sve ovo dovelo je do pogibije četvorice francuskih vojnika koje je ubio gnevni avganistanski vojnik dodatno motivisan prizorima mučenja civila od strane NATO trupa. Americi je potrebna izlazna strategija iz Avganistana ali ta strategija može dodatno biti otežana saradnjom Avganistana, Pakistana i Irana. Trilateralni samit predsednika ove tri zemlje koji je počeo 16. februara[7] i koji je trajao dva dana dodatno je učvrstio poziciju Irana tako da je ponavljanje scenarija koji bi uključio vojnu intervenciju sve dalji uprkos željama samog Izraela. Ovaj samit znači mnogo po interese SAD u regionu. On je zapravo predstavljao prekretnicu u odnosima između ovih zemalja što se i te kako može odraziti na poziciju SAD u Avganistanu. Američke i NATO trupe više nisu tako poželjne i bez podrške Pakistana koja je vitalna, izlazna strategija Zapada iz Avganistana samo može biti otežana.

Profesor na Instititutu za međunarodnu politiku Hajnc Gertner smatra da Amerika gubi svoj potencijal za globalne intervencije, ali osim toga on smatra da ga ona nikada zapravo nije ni imala. “Američki potencijal u tom smislu nikada nije bio tako veliki kao što su neki mislili, ili bili navedeni da misle. Nikada Amerika nije imala sposobnost da zaista rešava internacionalne konflikte u vlastitu korist, ali je ta činjenica bila kamuflirana postojećom bipolarnom politikom u vreme hladnog rata. Sada se uz to još pojavljuju nove sile one postavljaju nove uslove i tu se američke predstave o onome što bi Amerika htela i mogla razilaze. Ubuduće se više nijedna važna odluka neće moći donositi bez Kine, Rusije, Indije ili Brazila”.[8] Gospodin Gertner je samo propustio da kaže da je u periodu od završetka hladnog rata i pada Berlinskog zida pa do danas Amerika ipak pokušavala da rešava konflikte u svoju korist i zahvaljujući goloj sili bila je u tome uspešna ali naravno kako njena ekonomska moć slabi, tako će i opadati i njeni globalni kapaciteti za vojne intervencije. Više nećemo imati samo jednog svetskog policajca već multipolarni poredak u svetu u kome se više scenariji sa početka našeg teksta neće moći tako lako ostvarivati.

Cena američke intervencionističke politike je previsoka počevši od Kosova pa do Sirije jer se takvim intervencijama ne postiže gotovo ništa osim što se ruši stabilna vlada uz ogroman broj civilnih žrtava. Kao primer ovoga i neuspešne “demokratizacije” zemlje možemo uzeti Kosovo koje ne samo da nije postalo “demokratska multnietnička država” već su i životi preostalih Srba na Kosovu i Metohiji ugroženi. Ali to ne predstavlja problem za Ameriku koja poseje haos i kasnije se povuče kao što je slučaj sa Irakom. Gotovo da i nema potrebe da pominjemo neuspeh u Libiji u kojoj je danas mnogo gore nego u vreme Gadafijeve vladavine kada su Libijci zaista bili slobodni građani. Danas imamo međusobne plemenske sukobe za prevlast i niko nije u stanju da prognozira kuda će to voditi. Uzevši sve u obzir možemo da se zapitamo ko je zaista kršio ljudska prava svih ovih godina i da se zahvalimo na činjenici da Amerika postepeno gubi sposobnost za globalne vojne intervencije. Ljudska prava će od sada više da se poštuju kada se glavni pobornik njihove zaštite bude povukao sa scene.  


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner