Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Da li će Evropa dobiti još jednu državu – nezavisnu Škotsku?
Savremeni svet

Da li će Evropa dobiti još jednu državu – nezavisnu Škotsku?

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
četvrtak, 16. februar 2012.

Delovi Hadrijanovog zida još uvek počivaju na granici Škotske. Da li će između Engleske i Škotske biti podignut novi Hadrijanov zid, ostaje da vidimo na jesen 2014.[1] godine kada će biti raspisan referendum o nezavisnosti aktuelnog dela Velike Britanije i Ujedinjenog Kraljevstva. Škotska poseduje bogatu istorijsku tradiciju koja seže sve do prvih pisanih tragova koji datiraju iz prvog veka n.e. kada su Rimljani izvršili invaziju na Britanska ostrva.[2] Oni međutim nisu uspeli da pokore severna plemena koja su naseljavala zemlju severno od zida koju su Rimljani nazivali Kaledonijom. Kaledoniju su naseljavali Pikti koje su Rimljani imenovali na osnovu latinske reči “piclus” koja znači obojeno jer su pripadnici severnih plemena bojili svoja tela. U 5. veku Kelti iz Irske koji se nazivaju Škotima naseljavaju se severno od grada Klajda. Ovo je veoma bitno jer današnji Škoti svoj identitet baziraju osim na prezbeterijanskoj crkvi i na svom keltskom poreklu i jeziku starih Kelta koji se naziva Gelik “Gaelic”. Danas se Gelik upotrebljava kao ime ne samo za jezičku već i kulturnu tradiciju koju Škoti takođe odvajaju od britanske tradicije odnosno engleskog kulturno-istorijskog nasleđa i to sa punim pravom. Škoti su već bili hrišćani kada su napustili Irsku i preobratili su lokalne Pikte u hrišćanstvo. U 9. veku kralj Škotske Kenet Mekalpin pridodao je kraljevstvo Pikta svom kraljevstvu tako da je ova zemlja u 10. veku postala poznata kao Škotska.

Kada je 1290. god. umrla naslednica trona Margaret javilo se trinaestoro pretendenata koji su polagali pravo na krunu. Bitno je da je engleski kralj Edvard prvi proklamovao DŽona de Baliola kao kralja Škotske, ali kada mu se obratio za pomoć u ratu protiv Francuske škotski kralj je sklopio savez sa Francuzima koji je trajao 260 godina. Edvard je prešao granicu 1296. i izvršio invaziju na Škotsku kada je i zarobio DŽona de Baliola nakon čega proglašava sebe kraljem Škotske. Predvođeni svojim nacionalnim herojem Vilijamom Valasom, Škoti pobeđuju Engleze kod Stirlinga 1297. u sklopu prvog rata za nezavisnost Škotske.

Međutim, Škoti su pretrpeli veliki poraz kod Falkirka 1298.[3] ali su uprkos tome nastavili da se bore za nezavisnost predvođeni Robertom Brusom. Edvard Drugi je 1314. odneo još jednu pobedu nad Škotima kod Banokburna, što je bila i poslednja bitka u prvom ratu za nezavisnost. Edvard Treći je 1328. formalno priznao nezavisnost Škotske. Nakon toga, u kasnom srednjem veku škotsku istoriju su obeležili sukobi između slabih kraljeva i jakih plemića, pri čemu su se nastavile pogranične borbe sa Engleskom. U šesnaestom veku nastavili su se sukobi između kraljeva Škotske i Engleske, pri čemu ćemo pomenuti najvažniji sukob kod Solvej Mosa[4] koji je svojim ishodom predstavljao veliko poniženje za škotsku armiju i njenog kralja DŽejmsa Petog koji je ubrzo umro nakon ovog ponižavajućeg poraza.

Meri Stjuart, u to vreme maloletna, preuzela je presto kada je protestantska reformacija prohujala Evropom. Škotska je tada još uvek bila rimokatolička zemlja ali je reformacija dovela do velikih promena u škotskoj religiji. Škotski parlament je pod uticajem DŽona Noksa, jednog od sledbenika DŽona Kalvina, jednog od vođa reformacije 1560. usvojio dekret o osnovi religije u Škotskoj kada je ustanovljena škotska crkva na osnovama prezbiterijanstva koje je usvojilo mnoge teološke aspekte protestantizma. Pomenuta religija ima najviše sledbenika u Škotskoj jer se 42% populacije smatra pripadnicima prezbeterijanske crkve odnosno protestantske crkve u osnovi koja je doprinela formiranju škotskog identiteta[5]. Rimokatolika je oko 16% i oni su sledbenici škotske crkve pre perioda reformacije.

Škotska crkva se naziva “Kirk“ ili na geliku:  „Eaglais na h-Alba . Zakonom o Uniji o kome će kasnije još biti reči, 1707. god. prezbeterijanska crkva je potvrđena kao zvanična crkvena vlast u Škotskoj. Ovo je doprinelo podeli u škotskom društvu između katolika i protestanata, ali su i podele unutar same prezbeterijanske crkve bile isto tako oštre. Zakon o Uniji je obezbedio odvojeni religijski sistem od anglikanstva u Engleskoj tako da je pripadnost prezbeterijanskoj crkvi zapravo značila biti Škot.[6] Reč prezbiterijanska znači da odluke donose poglavari širom Škotske, a crkva ili Kirk je reformisana  jer sledi sistem verovanja koji je zasnovan tokom reformacije u 16. veku.[7] Paganizam se jedino još upražnjava u regionu Šetlendskih ostrva[8].

Kada je kraljica Elizabeta umrla 1603. god. DŽejms prvi je preuzeo presto ali on je bio škotski kralj što je činjenica koju mnogi istoričari zapostavljaju. Ovim činom dve nacije su postale ujedinjene pod jednim kraljem ali, ono što je vrlo bitno jeste da je Škotska očuvala svoj parlament i Vladu. Engleska je nakon toga pod Čarlsom prvim nastojala da nametne aglikanski sistem verovanja škotskom Kirku. Tada su se Škoti pobunili protiv Čarlsa prvog i kada je u Engleskoj buknuo građanski rat oni su podržavali puritance protiv kralja. Nakon što je Oliver Kromvel pogubio Čarlsa prvog ne konsultujući Škote oni su prihvatili Čarlsovog sina kao svog zakonitog kralja.

Godinama dugo rivalstvo između Škotske i Engleske okončano je 1707. god. kada su oba parlamenta formalno potpisala dekret o formiranju Unije. Taj čin je ustanovio kraljevstvo Velike Britanije. Zapravo tek su se početkom osamnaestog veka stekli uslovi za zbližavanje dva parlamenta i dve države koje su faktički bile ujedinjene pod jednom krunom. Engleska je mnogo dobila tim paktom jer su škotski vojnici učestvovali u svim ratovima koje je vodila Velika Britanija.      

Savremena Škotska i težnja ka nezavisnosti

Usled navedenih istorijskih činjenica želja za nezavisnošću u Škotskoj je veoma jaka i danas. Osim toga, u s

amoj Škotskoj postoji veliki deo populacije koji se zalaže za to da Škotska postane republika i da se oslobodi Britanske monarhije[9]. Novembra prošle godine održan je sastanak pristalica republikanskog uređenja čiju kampanju predvodi Grejem Smit. Škotska je 1990. god. obnovila svoj parlament i počela je da vodi socijalnu politiku koja je umn

ogome postala nezavisna od Londona. Težnja Škota ka nezavisnosti dobila je i svoju zvaničnu formu kada su prošle godine na lokalnim parlamentarnim izborima pobedu odneli škotski nacionalisti. Smatralo se da je raspisivanje referenduma o nezavisnosti Škotske neizbežno, ali niko nije očekivao da će se stvari tako brzo odvijati i da će škotski premijer koji potiče iz redova nacionalista odrediti datum za raspisivanje referenduma i to na jesen 2014. god.

Naravno ova odluka izazvala je reakciju britanskog premijera Dejvida Kamerona koji je izjavio: „Pokušaji da se sprovede glasanje za odvajanje severnog dela Kraljevine su nezakoniti”. Nakon što je odredio datum za održavanje referenduma, posle izjava da će referendum biti sproveden u narednih pet godina, škotski premijer Aleks Selmond je objavio da je spreman da pregovara sa Dejvidom Kameronom o ovom pitanju. Kameron je prihvatio predlog uz podsećanje da sprovođenje referenduma o nezavisnosti bilo kog dela Ujedinjenog Kraljevstva po zakonu može biti doneto jedino u Vestminsterskoj palati.     

Na susretu u domu zajednica britanskog parlamenta Dejvid Kameron je izjavio sledeće: „Svom dušom verujem u budućnost jedinstvene Velike Britanije. Verujem u to da smo jači kada smo jedinstven, a ne podeljeni na delove. Naravno, treba da poštujemo izbor Škotlanđana koji su na poslednjim izborima glasali za svoje nacionaliste, ali treba jasno shvatiti koliko je legalno s tačke gledišta zakona sprovođenje referenduma o nezavisnosti. Hajde da organizujemo debate ali da sačuvamo celovitost naše zemlje.” Ovim rečima Kameron je jasno stavio do znanja da ne želi da bude premijer Engleske, Velsa i Severne Irske odnosno krnjeg Ujedinjenog Kraljevstva koje bi značajno izgubilo svoj uticaj u EU ali i u čitavom svetu. Posledice budućeg referenduma o nezavisnosti Škotske sasvim sigurno će se odraziti na globalnom planu.

Ruski sajt “Vostok” navodi samo neka od pitanja sa kojima će u budućnosti Velika Britanija morati da se nosi ukoliko zaista i dođe do odvajanja severnog dela Ujedinjenog Kraljevstva. Naime, neizbežno će se postaviti pitanje o raspodeli spoljašnjeg duga Velike Britanije, o mestu nove države u Evropskoj uniji, kao i o budućnosti britanskih podmornica koje su bazirane na zapadnoj obali Škotske.

Ipak, ono što je glavno jeste naftno pitanje, jer Britanija poseduje ogroman broj naftnih platformi pored istočnih obala 

Škotske. Škotski nacionalisti nameravaju da ove platforme zadrže kako bi nova nezavisna Škotska mogla ostvariti ogroman prihod od ovih bušotina. Naravno, sve ovo pokreće brojna pitanja i sasvim je jasno da London neće tako lako priznati nezavisnost Škotske.     

Lider opozicije Ed Milibend izjavio je da bi odluka Škotske o dobijanju nezavisnosti nanela veliki udarac britanskoj ekonomiji. “Odluka koju donosimo sad biće sudbonosna. I ako donesemo nepravilnu odluku, s tim će morati da žive naša deca i unuci”,[10] izjavio je pomenuti predsednik britanskih laburista. Naravno, političari u Vestminsteru nikako ne bi želeli da vide nezavisnu Škotsku jer bi to veoma značajno uticalo na međunarodni položaj Velike Britanije. Savremena Britanija je najpostojaniji saveznik SAD u Evropi i eventualnim odvajanjem Škotske, Vašington bi imao veoma oslabljenog saveznika u Evropi, tako da je ovo još jedna potvrda da bi referendum o škotskoj nezavisnosti imao globalan uticaj po poziciju Velike Britanije u savremenom svetu.

Dakle, pitanje je koliko je nezavisnost Škotske zaista realna. Dejvid Kameron je izjavio da škotski nacionalisti samo vole da govore o nezavisnosti, ali da izbegavaju prave pregovore na ovu temu. Ekonomske prilike u Velikoj Britaniji su trenutno takve da većina Škota ekonomski zavisi od Londona i da bi eventualno odvajanje imalo veoma štetan uticaj po njihov životni standard. Opozicija u Škotskoj se zalaže za momentalno raspisivanje referenduma jer je svesna činjenice da iako bi mnogi Škoti voleli da vide nezavisnu Škotsku sa Edinburgom kao prestonicom, trenutno nije najbolje vreme za raspisivanje referenduma. Ipak, podrška nacionalistima u Škotskoj je veoma jaka i diskutabilno je kakav bi bio ishod referenduma ukoliko bi on sada bio održan. Britanska štampa navodi činjenicu da ukoliko engleski i škotski političari ne budu mogli da se dogovore oko referenduma, njegovu sudbinu će rešavati Vrhovni sud Velike Britanije.   

Dejvid Kameron smatra da je neodređenost u odnosu na pitanje Škotske štetno po jedinstvo Velike Britanije. On je takođe izjavio da je spreman da preduzme sve mere da se ojača jedinstvo Škotske i Engleske. Kameron je osim toga izjavio da je tvrdi pristalica Velike Britanije pri čemu je naglasio da želi da bude premijer kraljevine a ne Engleske[11]. Kameron je takođe izrazio želju da se referendum što pre održi iz gorenavedenih razloga, i u intervju za BBC istakao je da je “na škotskom narodu da odluči kada želi da se referendum održi ali da misli da bi najbolje bilo da to bude što je pre moguće”.[12] Kameron je rekao da “Škoti ne znaju kada i ko će im postaviti to pitanje” i dodao je da će u nekoliko sledećih dana biti definisan pravni okvir. Po Kameronovim rečima, lider škotskih nacionalista Aleks Salmond “zna da Škoti u stvari ne žele potpuno odvajanje od Velike Britanije i da je mogućnost da se Škotska odvoji veoma žalosna”. Naravno, portparol Aleksa Salmonda je brzo reagovao rečima da “premijer treba da ima na umu da će o svim pitanjima o referendumu odlučiti škotski narod i njegov parlament”.

Moderni Škoti su veoma zainteresovani za svoju istoriju a posebno za genealogiju i poreklo porodičnih imena.[13] Sve ovo dodatno potvrđuje buđenje nacionalizma u Škotskoj koje je potpuno opravdano ukoliko uzmemo u obzir gore navedene istorijske činjenice, jer radi se o dva naroda koja nisu podeljena samo administrativnom granicom. Naime, Englezi i Škoti poseduju zasebno kulturno-istorijsko nasleđe kao i identitet koji potiče videli smo još iz perioda antičkih vremena. Škoti su narod keltskog porekla sa posebnom i drugačijom tradicijom od Anglosaksonaca. Naime, Škoti su poreklom bliski Ircima i Velšanima a ne Englezima i sasvim je prirodno buđenje nacionalizma. Međutim, sasvim je drugo pitanje da li će i do konačnog odvajanja i osamostaljenja Škotske zaista i doći. Nezavisna Škotska bi od nafte mogla da održi stabilnu ekonomiju, međutim, njeno odvajanje bi uzrokovalo slabljenje Britanskog uticaja u svetu što će London i Vašington teško dopustiti. Ipak, uzevši sve u obzir pitanje nezavisnosti Škotske ostaje veoma aktuelno i predstavljaće kost u grlu britanskom premijeru Dejvidu Kameronu koji sigurno ne bi želeo da vidi nezavisnu Škotsku iako bi ona bez sumnje kao nezavisna zemlja i dalje tesno sarađivala sa svojim južnim susedom.   


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner