Prenosimo | |||
Venčanje, smrt i večiti život |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 07. maj 2011. | |
(Vreme, 5. 5. 2011)
Prvu bajku je priredila kraljevska porodica u Londonu. Dve milijarde TV svatova bilo je prisutno tokom televizijskog prenosa, što govori o potrebi gledalaca da vide program koji se završava srećno. Sticajem okolnosti i vlastite znatiželje, mogao sam iznutra da pratim i realizujem deo prenosa, pa sam dodatno odgovoran za utisak o venčanju u Vestminsteru. Na stranu sociološka, politička, modna ili estradna tumačenja – za mene je najveći utisak svojevrsno suženje sveta na jedan događaj, gde je televizija globalni kanal komunikacije. Za ovaj tv-prenos, BBC se pripremao godinu dana pa je u zanatskom smislu to domaći zadatak i standard koji je teško nadmašiti. Jedna paralela koje u ovom trenutku mogu da se setim jeste inauguracija Baraka Obame koja je delovala mnogo konfuznije. Možda je tajna dobre televizije – gvozdeno precizna košuljica, koje su se Englezi poslovično držali. Ovaj svetski rialiti koji se završio prema planu, tačno u sekundu preletom aviona RAF-a i poljupcima (onaj drugi cmok nije bio u košuljici), privukao je dve milijarde gledalaca.
Međutim, nije bilo potrebno dugo da se uverimo kako se ova snajperska preciznost medija najčešće koristi u mnogo mračnije svrhe. Već par dana kasnije, ista publika koja se topila od miline na venčanju, gledala je slike bombardovanja tokom kojeg su ubijeni neki članovi Gadafijeve porodice (najmlađi sin i troje unučića). Bajke se na televiziji mnogo češće pretvaraju u horor film, što smo mi u Srbiji osetili na sopstvenoj koži. Ma kako definisali ciljeve intervencije u Libiji, političari u NATO teško mogu da odgovore na pitanje: zašto je neko pobio decu? Ovim se, naravno, ne umanjuje odgovornost Gadafija za stradanja nevinih ljudi, ali ja nisam imao odgovor na pitanje koje mi je postavio sin koji ima sedam godina: Zašto su ubijene bebe? Televizija, nažalost, ne daje odgovore.
Na kraju smo po četvrti put imali suženje svetske pažnje na samo jednu tačku, a to se desilo nakon ubijanja Osame bin Ladena. Ovde je paradoks veći utoliko što se do momenta u kojem pišem ovaj tekst nije pojavila slika mrtvog šefa Al Kaide. Ovde je vest jača od slike, a o njenom objavljivanju se raspravlja. Da li će nekrofilna slika leša smrskanog lica Bin Ladena imati pedagoški efekat? Takođe, euforija na ulicama američkih gradova neverovatno je ličila na one ulične antiameričke demonstracije širom islamskog sveta. Ova sličnost dobila je neretko i oblike psihološke omaške u tv-prenosima širom sveta. Barak Obama (koji živ izgovara – "pravda je zadovoljena!") i Bin Osama (koji i mrtav personifikuje arhetipskog zločinca u kolektivnoj svesti Amerikanaca) često su se mešali na tv-ekranima a voditelji i novinari su se izvinjavali gledaocima. Ovakvim tv-tretmanom, američki mediji su uspeli da Osamu učine mučenikom u očima sledbenika. Čovek koji je odgovoran za smrt velikog broja nevinih žrtava – postao je plen, a da niko nije ni poželeo da ga privede pravdi. Setite se, čak je i nacista Ajhman, kojeg su izraelski komandosi kidnapovali iz Argentine, dobio suđenje u Izraelu. To je važno zbog žrtava, ali i pokušaj da se razume mržnja koja je podelila današnji svet. Međutim, izgleda da nikome nije bilo ni do suđenja niti do razumevanja – televizija će sačekati ili poljubac, ili metak u čelo. |