Početna strana > Prenosimo > Šta to želi Obama?
Prenosimo

Šta to želi Obama?

PDF Štampa El. pošta
Viktor Jasman   
četvrtak, 15. april 2010.

(Fond strateške kulture, 14.4.2010)

Potpisivanje u Pragu Sporazuma o strateškom ofanzivnom naoružanju (START-3) i usvajanje u Kongresu SAD epohalnog zakona o reformi zdravstva dva su krupna politička uspeha Baraka Obame na pozadini čitavog niza nerešenih problema: Avganistan, Iran, Irak, izraelsko-palestinski konflikt, finansijska kriza koja ne prestaje i rekordna nezaposlenost u svojoj zemlji. I mada je spisak neuspeha kudikamo duži od spiska uspeha, „pomaci“ Obame mogu značiti i nešto više od njegovog političkog uspeha, ili ispunjenja predizbornih obećanja.

U suštini, svaki od tih događaja u američkoj politici predstavlja kao takav etapu, jer označava start čitavog političkog procesa utemeljenog na nekakvoj idealističkoj, preciznije rečeno, utopističkoj koncepciji. U slučaju sa START-3 to znači prelazak sa režima neširenja na proces višestranog nuklearnog razoružanja, u koji se Obama nada da će uvući što je moguće više zemalja – pod američkim političkim rukovodstvom, razume se. I ovde će se razviti nekakva globalna kampanja pod univerzalnim parolama, koja je adresirana liberalnom i levom auditorijumu. Nešto poput sovjetske „borbe za mir u celom svetu“. Krajnjim ciljem tog procesa proklamovana je ne baš sasvim fantastična ideja „nenuklearnog sveta“, za koji je sam Obama prilikom potpisivanja Sporazuma u Pragu izjavio, da on „to neće doživeti“.

Naglašeni spoljnopolitički „idealizam“ Baraka Obame našao je odraza i u unutrašnjoj politici, gde je predsednik SAD, po cenu kolosalnih napora, uspeo da progura zakon o reformi zdravstva. Taj zakon je utemeljen na protivuprirodnoj duhu američkog kapitalizma ideji o socijalnoj pravičnosti. On predlaže da se u roku od jedne decenije proširi obavezno zdravstveno osiguranje na desetine miliona najsiromašnijih Amerikanaca. Pritom će se finansiranje tog programa vršiti na račun povećanja poreza za nekoliko procenata najbogatijih Amerikanaca. Ne čudi što se takva ideja pokazala „opakom“ republikancima i medijima, koje situira transnacionalna oligarhija.

Reformatorska prašina Baraka Obame nevoljno produkuje skepsu i sumnjičavost u dvostruku igru, ili samoreklamu. Sumnjičavost u pogledu motiva Baraka Obame određuje se obimom mišljenja samih kritičara. Naročito je veliki broj skeptičara u Sjedinjenim Državama, ali ih ima i u Rusiji, i to kako u liberalnim, tako i patriotskim štabovima. Očigledna je disonansa između, reklo bi se, neostvarivih planova Obame i očuvanja tradicionalnog kursa SAD na svim osnovnim azimutima. Zato se postavlja pitanje: šta znače te Obamine inovacije i šta to želi američki predsednik? Nije li Obama zbilja naivni idealista, ili on svojim potezima prikriva istinske ciljeve američke politike?

Odgovori na ta pitanja su jednostavni. Obama, naravno, nije Crvenkapica. I nesumnjivo je da on želi zadržati globalno liderstvo koje su SAD izvojevale u XX veku. Međutim, neverovatno je teško to ostvariti, jer su sveukupni proces globalizacije i izgrađeni u tom procesu sistem međunarodnih finansija dovedeni u pitanje. U suštini, SAD su se obrele u istorijskom ćorsokaku, u koji su zavedene halapljivošću finansijske oligarhije i slepim naporima neokonzervativaca. A pošto su SAD bile i ostaju lider procesa globalizacije, za sobom su u ćorsokak uvukle i sve ostale „kamile“ u tom „karavanu“. Poznato je da iz ćorsokaka nema izlaza napred, već samo nazad. Međutim, neophodnost da se leđima ide napred tek je pola problema za Obamu. Potrebno je još primorati karavan da ide za tobom nakon što ste ga poveli tamo gde ne treba. Razume se da u uslovima kada ekonomska i politička moć kopne, a vojna ne može biti primenjena u punoj meri, Obami je, a i Sjedinjenim Državama, potrebna nekakva druga, nova vrsta leka.

Stavši na čelo, reklo bi se, utopijske borbe za potpunu zabranu nuklearnog oružja, Obama pokušava da osvoji moralno svetsko liderstvo i pomoću istog povrati političko. Jednostavnije rečeno, Obama želi da vaspostavi primamljivi imidž Amerike, jer je „kratak“ u sredstvima i ograničen u slobodi delovanja.

Pri tom Obama pokušava da zaobiđe barijere s leve strane, a ne s desne, kako je to uobičajeno u američkoj politici. Upravo u tom ključu je i nastao zakon o zdravstvenom osiguranju. Nepostojanje takvog zakona tumačeno je u zemljama Evropske unije i Japana, gde postoji obavezno zdravstveno osiguranje za svakog pojedinca, kao „nacionalna sramota Amerike“. U samoj Americi su smanjenje životnog standarda i rast nezaposlenosti pretili da problem lišenih zdravstvenog osiguranja pretvore u izvor socijalne napetosti. Usvajanje zakona je skinulo tu opasnost i istovremeno vratilo Americi pravo na moralno liderstvo u očima Zapadnoevropljana.

Takva je, po našem mišljenju, ideološka motivacija Baraka Obame. Treba reći da naklon „ulevo“ Baraka Obame nipošto ne protivureči osnovnim strategijama Pentagona. Pored ostalog, poznata koncepcija „pretežne vojne supremacije nad ostalim armijama sveta“ sasvim korespondira sa obamovskom idejom o „potpunom nuklearnom razoružanju“. Tu ideju je iznosio još i takav „mirotvorac“, kakvim je bio Ronald Regan, koji je u svom krugu više puta maštao da „izumi nuklearno oružje u obrnutom postupku“. Zapravo, njegov blef 1983. godine sa „strateškom odbrambenom inicijativom“ potkrepljuje se njegovom željom da u potpunosti „istrebi“ nuklearno oružje. Kudikamo je bila predmetnija inicijativa takvih teškaša američke politike kao što su bivši državni sekretari Henri Kisindžer i DŽordž Šulc, ministar odbrane Viljem Peri i senator Sem Nan, koji su 4. januara 2007. godine u Vol strit žurnalu objavili pismo, u kome su pozvali da se koncepcija nenuklearnog sveta učini strateškim ciljem spoljne politike SAD. Od tada je inicijativa „kvartet-bande“, kako ih krste u štampi, osvajala sve nove pristalice u svim delovima američkog političkog spektra. I u rezultatu je među većinom političke elite SAD, po svoj prilici, preovladalo mišljenje, da u uslovima pretežne vojne supremacije Sjedinjenih Država nad ostalim svetom nuklearno oružje, naročito u tuđim rukama, ne predstavlja zaštitu, već opasnost po američku nacionalnu bezbednost, preciznije rečeno, po političku hegemoniju. I Obama je prvi američki predsednik koji pokušava da izdigne to u Americi rasprostranjeno mišljenje u rang državne politike.

Među političkim koracima u tom pravcu treba istaći usvajanje nove nuklearne doktrine SAD, u kojoj je kao glavna opasnost po Ameriku označena ne konfrontacija nuklearnih država, već opasnost od dospevanja nuklearnog oružja u ruke terorista i širenja oružja za masovno uništavanje.

Druga takva mera je inicirani od strane Baraka Obame samit o nuklearnoj bezbednosti, koji je održan u Vašingtonu 12.i 13. aprila, na kome su 47 država, uključujući Rusiju i Kinu, razmatrale mogućnost donošenja nekakvog globalnog sporazuma o kontroli nad bezbednošću i čuvanju fisionih materijala. Analogni reprezentativni samit o realizaciji Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja održaće se u maju u Njujorku. Pored ostalog, na tom samitu će se razmatrati mogućnost smanjenja nuklearnih arsenala članica „nuklearnog kluba“ u okviru njihovih nacionalnih strategija.

Uz to, u nizu ideja je i predlog nemačkog kancelara Angele Merkel i lidera drugih evropskih država, u kojima je instalirano američko nuklearno oružje (Belgija, Luksemburg, Norveška i Holandija) da se to oružje izmesti sa njihove teritorije.[1] Ovaj predlog bi se mogao protumačiti revolucionarnim ako se obaveza o nerazmeštanju nuklearnog oružja izvan granica nacionalnih teritorija ne bi sadržala u potpisanom 8. aprila 2010. godine Sporazumu START-3.

Najzad, sam Sporazum START-3 takođe je sredstvo za postizanje globalnog ambicioznog cilja. Uz to, on Sjedinjenim Državama daje ozbiljne diplomatske i pravne adute za rešavanje pitanja koje je postalo jedan od vektora američke spoljne politike – iranskog „nuklearnog problema“.[2]

Uporna težnja administracije Baraka Obame da sa Moskvom potpiše Sporazum o strateškom ofanzivnom naoružanju (START-3) diktirana je ne samo doslednošću u sprovođenju određenog kursa u odnosu prema Rusiji, nego i mogućnošću da se taj bilateralni sporazum iskoristi u globalnim, dalekosežnim ciljevima.

Međutim, START-3 ima i samostalni strateški značaj za rusko-američke odnose. Različiti aspekti Sporazuma već su naširoko razmatrani i izanalizirani. Uopšte uzev, preovladava gledište, prema kome taj Sporazum ne nanosi štetu odbrambenoj sposobnosti Rusije, i da je Sjedinjenim Državama on korisniji u političkom, a Rusiji u vojnom pogledu. Međutim, postoje, po našem mišljenju, u novom Sporazumu i politički plusevi i za Rusiju. START-3 vraća u bilateralne američko-ruske odnose dogovorni mehanizam, a svojevremeno republikanska administracija DŽordža Buša uopšte nije želela da potpisuje bilo kakve sporazume sa Moskvom, otkazujući Rusiji samim tim i status ravnopravnog partnera. Povratak tog statusa ne znači tek dobitak u kategoriji imidža, već realnu mogućnost da Rusija kao nuklearna supersila, zajedno sa Sjedinjenim Državama, bude koordinator globalnog procesa neširenja nuklearnog oružja. Tim pre postoji nekakva nada da se u budućnosti sporazumu mogu priključiti Velika Britanija, Francuska, a nije isljučeno – i Kina. Ako se to dogodi, članovi „nuklearnog kluba“ će imati mogućnost da vrše pritisak na države, koje nisu potpisale Sporazum o neširenju nuklearnog oružja – Indiju i Pakistan.

Teorijski, može se čak zamisliti da će u perspektivi SAD uspeti da postave pitanje o dogovornoj kontroli nad nuklearnim arsenalom Izraela; u svakom slučaju, to bi Izrael učinilo manje jogunastim i više zavisnim od Vašingtona. Međutim, danas, imajući u vidu moć izraelskog lobija u SAD, to nije realno.

I, naravno, po zamisli američkih stratega, START-3 i politička dinamika koju on stvara, treba da služe kao poluga za pritisak na Iran, ali i na Severnu Koreju.

U rezultatu ispada da Rusija, s jedne strane, kao da se dodvorava Sjedinjenim Državama, a s druge strane, ta igra ne protivureči njenim tekućim interesima. Čak štaviše, START-3 i faktički je potvrda višepolarne konfiguracije sveta i ne dopušta Rusiji da istupi iz sporazuma ukoliko SAD, uprkos svemu, budu povećavale PRO.

Naravno, perspektiva da se Iran i Severna Koreja snabdeju nuklearnim oružjem za Rusiju nije gorući problem i, izuzev komplikacija sa Zapadom, ne pričinjava primetnu štetu ruskim interesima (sem što će nuklearni Iran manje obraćati pažnju na stav Moskve). Ali će zato za Vašington odnos Teherana i Pjongjanga prema „antinuklearnom prilazu“ Baraka Obame postati maltene odlučujućim, pošto će „antinuklearna“ retorika, po svoj prilici, u spoljnoj politici SAD zameniti takve ključne teme iz vremena Bušove administracije, kao što su „borba protiv međunarodnog terorizma“ i „širenje demokratije“.

Dalje napredovanje Obaminih „globalnih nuklearnih inicijativa“ će zavisiti od dve stvari: koliko će Obama uspeti da prevlada otpor svom kursu u samoj Americi i koliko će nove odrednice predsednika SAD biti u protivurečnosti sa realnostima savremenog sveta, sa težnjom regionalnih i transnacionalnih snaga da igraju svoju igru. U vezi sa prvim pitanjem vlada mišljenje, da je Obama talac članova svoje administracije i interesa koje te snage zastupaju. Oni će se faktički upustiti u dvostruku igru, protivurečeći svojim delovanjem deklaracijama predsednika. Tog gledišta se drži, na primer, analitičar Aleksej Puškov, koji je u jednom od svojih komentara administraciju Baraka Obame označio kao „predsednikovanje sa duplim dnom“.

Takav utisak se stiče pre svega zato što je kabinet Baraka Obame bio i ostaje „koalicioni“, iako se taj termin retko primenjuje na unutrašnju politiku SAD. U realnosti, „obamovaca“ u vladi zapravo i nema baš mnogo, dok se ekonomski blok nalazi u rukama „dođoša“ sa Vol strita i drugih predstavnika finansijske oligarhije.

Istovremeno se gigantska vojna mašinerija Pentagona već deceniju i po nalazi pod kontrolom republikanaca. Još 1997. godine predsednik – demokrata Bil Klinton je postavio republikanca Viljama Koena za ministra odbrane. Od tada su svi ministri odbrane bili republikanci, uključujući i sadašnjeg Bila Gejtsa. Oni su sprovodili politiku koju su formulisali republikanci i grupacije čiji su oni predstavnici.

Rezultat je da je što se tiče ratova u Iraku i Avganistanu, Obama usvojio politiku republikanaca, odustavši tako od svojih predizbornih obećanja. Mada to i ne treba da čudi. Vojni resor SAD ostaje i dalje „država u državi“. Dovoljno je reći da Pentagon troši preko 1,5 milijardu dolara dnevno, više od milion dolara u minutu. Zato mnogi kažu da je u Obaminoj administraciji najpovoljniji „faktor“ za Rusiju, zapravo, lično Barak Obama.

Što se tiče drugog pitanja, na međunarodnoj sceni, osim SAD, učestvuju javni i tajni centri moći, čije se delovanje ne uzima uvek u obzir, a opasnostima koje dolaze od tih centara teško je parirati. Aksiomom ostaje to, da nuklearnom štitu Rusije nema alternative, naročito u kontekstu ogromnog resursnog potencijala rasutog na kolosalnoj teritoriji i nemogućnosti da se on zaštiti drugim sredstvima. S tim u vezi je razumljivo mišljenje onih eksperata, koji sumnjaju u neophodnost da se nastavi sa radikalnom redukcijom jedinog realnog sredstva zadržavanja u opadajućem vojnom arsenalu Rusije. Međutim, treba napomenuti da sama po sebi nuklearna moć, bez političke volje i čvrstog nacionalnog jedinstva, nije dovoljna. Sovjetski Savez je posedovao kolosalni nuklearni arsenal, ali to nije sprečilo njegov raspad i potiskivanje Rusije u nepovoljnu za nju geopolitičku i ekonomsku nišu.

Objektivno, u XXI veku uloga nuklearnog oružja će se smanjivati, a uloga drugih elemenata međunarodne konfrontacije, pre svega informativne, će se povećavati. Na to treba i obratiti pažnju.

Viktor Jasman (Češka)

http://rs.fondsk.ru/article.php?id=2928