Početna strana > Prenosimo > Kako je srpski vrh doneo odluku da UN predloži rezoluciju o Kosovu
Prenosimo

Kako je srpski vrh doneo odluku da UN predloži rezoluciju o Kosovu

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tomić   
nedelja, 05. septembar 2010.

(Danas, 5.9.2010)

Što se tiče naprednjaka Nikolića, koji se tog dana muvao hodnicima sedišta Evropske komisije u Briselu, nudeći se kao „održiva alternativa“ Demokratskoj stranci, nismo sigurni, ali predsednik Tadić je informaciju o tome kakvo će biti mišljenje Međunarodnog suda pravde o Kosovu dobio, kako to već biva, iznenada, dok je s pićem u ruci ćaskao s najboljim zagrebačkim prijateljem Josipovićem i ekipom srpskih i hrvatskih umetnika, na koktelu u beogradskom restoranu Kalemegdanska terasa, u ponedeljak, 19. jula naveče.

Čitajući na mobilnom telefonu poruku ministra Jeremića, do perfekcije uvežban u javnim nastupima, nije skinuo osmeh s lica. Šta mu je tog trenutka zaista bilo na pameti, ne znamo, mada nešto kasnije, prišao je nekima od gostiju svečanog prijema i tiho rekao: „Dolaze teški dani. Biće udaraca sa svih strana. Najlakše će biti napasti nas“.

Nešto kasnije, oko ponoći, na prvom spratu zgrade na uglu Kneza Miloša i Nemanjine, u kabinetu svog nekada najboljeg gimnazijalca, potom savetnika, a poslednjih godina šefa diplomatije, predsednik se detaljno obavestio o tome šta je dojavio prijateljski izvor iz Suda u Hagu. Nokaut, reč je koja najsažetije opisuje prvi utisak. Sud smatra da deklaracija o nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti s međunarodnim pravom. Izvor informacije naglasio je u propratnoj poruci da odluka nije „crno-bela“ i da je treba pažljivo analizirati.

Tadićeva odluka

Šta je presudilo da prvi čovek Republike 28. jula donese konačnu odluku da Misija Srbije u UN, kao neku vrstu odgovora na odluku Međunarodnog suda pravde tačno u 15 časova po ovdašnjem vremenu, a u 9 po njujorškom, podnese na pisarnici Sekretarijata Generalne skupštine predlog rezolucije, kojom bi se osujetio dalji napredak kosovske nezavisnosti - do danas je nejasno. Jovan Ratković je u Briselu proveo dva dana, doneo je u Beograd prve ocene ministara dvadesetsedmorke, koje su bile raznolike, mada je među najkritičnijima bila baronesa Ešton. Ona je tražila da GS UN pozdravi mišljenje Suda i pozove Beograd i Prištinu na dijalog, u duhu „dobrosusedskih odnosa“. Popodne 27. jula državni vrh Srbije, to jest Tadić i savetnici plus Jeremić, sastavio je tekst rezolucije, nešto izmenjen u odnosu na „tvrdu“ varijantu, i odmah je u Ministarstvo spoljnih poslova pozvano više ambasadora kako bi se upoznali s dokumentom. Mislili su da imaju vremena za konsultacije sa svojim prestonicama. Prepodne 28. jula obavešteni su da će predstavnik Srbije za koji sat otići na pisarnicu UN. Obrazloženje je da je u Beograd stigla informacija da se priprema „albanska“ kontrarezolucija, a prema pravilima GS UN, ako prvi podneti predlog dobije većinu glasova, o drugom se i ne raspravlja.

Britanski ambasador Vordsvort odmah je stupio u akciju, obavio niz telefonskih poziva na brojeve u Ministarstvu i Tadićevom kabinetu, tvrdio je da ne postoji druga rezolucija, da konsultacije nisu završene, da je predsednik u parlamentu jasno rekao da će biti dogovora sa EU, da se oseća prevarenim, da će čak i Tadić izgubiti poverenje Zapada, da će biti posledica po proces evropskih integracija. Ništa nije vredelo. Prethodne noći i ranije tog jutra, predsednik i šef diplomatije razmotrili su scenarije i posledice podnošenja rezolucije, da bi prvi na kraju prelomio da se to uradi. Vest je nadaleko odjeknula, eho i danas odzvanja.

Podzemna borba

Od tog trenutka, pa sve do posete šefa nemačke diplomatije Gida Vestervelea Beogradu, 26. avgusta, traje podzemni diplomatski sukob Srbije i moćnih zagovornika kosovske secesije. Jeremić je gotovo tri sedmice proveo u Njujorku, gde je u sedištu UN imao u proseku četiri sastanka dnevno i odakle je, u saradnji s Tadićevim kabinetom, koordinisao aktivnosti u Aziji, Africi i Amerikama. Predsednikovi izaslanici počeli su globalnu trku sa američkim, britanskim, nemačkim i francuskim ambasadorima, ko će pre zakucati na vrata čelnika zemalja egzotičnih imena. Administracije širom Evrope su bile na godišnjim odmorima, a u muslimanskom svetu je ramazanski post, što je situaciju dodatno komplikovalo. I srpski i zapadni zvaničnici klonili su se medijskih nastupa, čime je otvoren široki prostor za spekulacije novinara, garnirane „spinovima“ diplomatskih izvora.

U isto vreme, javile su se pukotine u oba tabora. Italija, zemlja Kvinte, 4. avgusta je ratifikovala SSP sa Srbijom, odbacujući politiku povezivanja pitanja Kosova i evropskih integracija. Italijani, Portugalci, Mađari i još neki odbacuju predlog Nemačke da 22 članice EU upute zajednički demarš na Tadićevu adresu. Nastojanja da Unija nastupi jedinstveno propadala su i zbog čvrstog stava pet članica da ne žele da priznaju jednostranu secesiju. Ipak, mnogo je teže srpskoj strani. U vladajućoj koaliciji su se ubrzo pojavila ozbiljna premišljanja vredi li ulaziti u okršaj s najmoćnijima. Izjavama se isticao Vuk Drašković, pratili su ga pojedini funkcioneri G17 plus, Ivica Dačić je krenuo da lagano revidira poziciju, a i iz DS nisu stizale baš najjasnije poruke. Tadić, koji je odlučio da se tih dana više bavi mostovima i koridorima, manje Kosovom, dogovara sa savetnicima medijsku strategiju - spustiti očekivanja domaće javnosti, kako se, u slučaju poraza u UN, demoralisanost zbog ishoda procesa u Hagu ne bi pretvorila u lavinu nezadovoljstva koja bi mogla dovesti do pada Vlade. U skladu s tim, Jeremić iz Njujorka poručuje da se obezbeđivanje većine za rezoluciju graniči s nemogućim.

Situacija dobija ubrzanje ulaskom u drugu polovinu avgusta. S jedne strane, uspeh Srbije je nesumnjiv. Mesec dana posle mišljenja MSP, nijedna zemlja nije priznala nezavisno Kosovo. Postaje jasno i da srpski predlog u Generalnoj skupštini, iako verovatno neće dobiti većinu, neće doživeti ni debakl. U tom trenutku, analize govore da bi oko 40 odsto članica UN glasalo za rezoluciju. Vlasti u Prištini, pre svih premijer Tači i šef diplomatije Hiseni, nailaze na žestoke kritike opozicije, Haradinaja i Pacolija. Umesto da se ugleda na „diplomatu na steroidima“ Jeremića, Hiseni sedi u kancelariji i čeka hoće li dobiti faks iz Stejt departmenta, kažu oni. Taj uspeh Srbije, ma koliko bio kratkog daha i sumnjivih posledica, izaziva nervozu i u Vašingtonu, Londonu i Berlinu. Diplomatskim kanalima pristižu jasna upozorenja - eventualna pobeda u UN blokiraće Srbiju na putu ka članstvu u EU. A, setimo se, kandidatura je podneta još decembra 2009. i zemlja je u procesu evropske integracije na začelju u regionu.

Do pucanja

Prva informacija o dolasku ministra spoljnih poslova Nemačke u Beograd objavljena je 18. avgusta. Poseta je zakazana još pre par meseci, ali jasno je da će rezolucija biti glavna tema. U isto vreme, Ivica Dačić, Božidar Đelić i Zdravko Ponoš šalju poruke da Srbija želi dogovor sa EU i da je to teško moguće, ali ipak najpoželjnije rešenje. To izaziva svakodnevne medijske spekulacije šta bi se u dokumentu moglo promeniti. Libijsko predsedništvo Generalne skupštine, u dogovoru s Beogradom, zakazuje debatu za 9. septembar, na dan kada će se razmatrati i azerbejdžanski predlog protiv secesije Nagorno-Karabaha.

Na dan dolaska Gida Vestervelea, Dojče vele objavljuje intervju s njim, a poruka je jasna - Srbija može da bira između borbe za Kosovo i evropske perspektive. U razgovorima sa zvaničnicima, od kojih je onaj s Tadićem bio u četiri oka, manje je direktan, mada nije bilo ni potrebe za dodatnim upozorenjima. Među njegovim sagovornicima su i lideri većih parlamentarnih stranaka, sa izuzetkom DSS i radikala. Poručuje da Beograd o Kosovu treba da debatuje u Briselu, ne u UN. Poseta traje pola dana, ali efekti su snažni. Tadić, dva dana kasnije, saopštava da će delegacija Srbije otići u Brisel na razgovore s predstavnicima EU o mogućnosti kompromisnog rešenja za rezoluciju. Nikolić i Vučić pojačavaju pritisak, u isto vreme optužujući „režim“ i zbog nedovoljne saradnje sa Unijom i zbog „daljeg odvajanja KiM od Srbije“, a Velimir Ilić najavljuju miting opozicije u slučaju poraza u GS UN. Domaći analitičari, uključujući one bliske vlastima, sve otvorenije upozoravaju da Beograd mora da se dogovori sa Zapadom.

Diplomatska ofanziva se pojačava, gotovo do pucanja. Saopšteno je da šef britanske diplomatije Vilijem Hejg dolazi u Beograd 31. avgusta. Dan ranije, ovde su i ambasadori SAD pri EU i NATO. Britanac je na sastancima s državnim funkcionerima mekši od Nemca, ali, kako neformalno kažu pojedini njegovi sagovornici, deluje kao da je uveren da će samom svojom pojavom izazvati strahopoštovanje. Hejg, poput Vestervelea, najotvoreniju poruku šalje preko medija - najbolji kompromis bi bio da Srbija povuče rezoluciju.

Mediji se utrkuju u objavljivanju mogućih opcija za dogovor Beograd - Brisel, a i opozicija odlučuje da pojača pritisak. LDP zahteva da vlast u parlamentu objasni šta bi taj dogovor podrazumevao, kao i da Vuk Jeremić bude smenjen, ali vladajuća većina to glatko odbija. Naprednjaci najavljuju da će u slučaju poraza u UN zahtevati smene Mirka Cvetkovića i Jeremića, i ostavku Tadića. U „obaveštenim krugovima“ spekuliše se da bi šef diplomatije na kraju mogao biti jedina politička žrtva ovog ciklusa kosovske priče. U svakom slučaju, ako predsednik proceni da mora da bira između opstanka Vlade, ili svog ličnog, i funkcije jednog ministra, pa bio on i Jeremić, izbor je jednostavan. Gorak, ali celishodan.

U ovom trenutku, jedina pouzdana informacija o planiranim potezima državnog vrha Srbije jeste da ni sami nisu sigurni šta im je činiti. Prema, naravno, nezvaničnim saznanjima, na Andrićevom vencu trenutno preovlađuje mišljenje da je podnošenje rezolucije bez saglasnosti s Briselom bilo greška, koja sada mora da se ispravi. Ipak, u priču se ušlo „do guše“. Nagli zaokret bi napravio problem sa zemljama kod kojih se mesecima lobiralo, reakcija domaće javnosti je nepredvidiva, iako je velika većina medija „kooperativna“, a opozicija bi dobila nove argumente o neozbiljnosti vlasti. Takođe, problem je kako napraviti dogovor sa Zapadom kojim se ne bi prešla „crvena linija“ nepriznavanja Kosova. Tadićevi prvi asistenti u spoljnopolitičkoj areni, Jeremić i Ratković, obojica rođeni 1975, nekada kao mladi srpski intelektualci u dijaspori bliski saradnici, a prelaskom u Beograd ambiciozni konkurenti, po običaju različito gledaju na stvari. Ministar je za tvrdu igru, savetnik za popuštanje. Predsednik želi da ovog vikenda zauzmu zajednički stav, a potom otputuju u Brisel, i pripreme njegov završni sastanak s Ketrin Ešton, planiran za utorak, 7. septembar. Svestan je da je konačna odluka samo na njemu.

HRONOLOGIJA:

19. jul Boris Tadić i Vuk Jeremić dobijaju informaciju da će mišljenje Međunarodnog suda pravde biti da deklaracija o nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti s međunarodnim pravom.

20 - 21. jul Državni vrh Srbije osmišljava strategiju, na međunarodnom i unutrašnjem planu, o potezima posle odluke MSP.

22. jul Hisaš Ovada, predsednik Suda, saopštava savetodavno mišljenje. Tadić u obraćanju naciji kaže da je to „teška odluka za Srbiju“, ali da se borba nastavlja. Najavljuje predlog rezolucije u GS UN, ističući da ulazak u EU ostaje centralni prioritet. Ketrin Ešton poziva Beograd i Prištinu na dijalog o praktičnim pitanjima. Reakcije iz sveta ukazuju da svi ostaju pri ranijim stavovima.

23. jul Božidar Đelić, na samitu Afričke unije u Ugandi, lobira za podršku Srbiji u UN. Tadićevi specijalni izaslanici počinju da zakazuju sastanke kod čelnika 55 zemalja.

26. jul Vlada i predsednik Republike dobijaju podršku Skupštine Srbije za politiku u vezi s Kosovom. Tadićev savetnik Jovan Ratković konsultuje se sa evropskim diplomatama o tekstu rezolucije, tokom zasedanja Saveta ministara EU. Franko Fratini kaže da je stav Srbije „pomirljiv“.

27. jul Državni vrh u Beogradu je napisao tekst rezolucije, koji dostavlja ambasadorima više zemalja. Oni žele da se konsultuju sa svojim prestonicama.

28. jul Srbija dostavlja Generalnoj skupštini UN predlog rezolucije o Kosovu. Britanski ambasador Stiven Vordsvort žestoko protestuje. Jeremić odlazi u Njujork.

31. jul Dimitris Drucas u Beogradu: EU nema usaglašen stav o srpskoj rezoluciji.

3. avgust Sednica Saveta bezbednosti UN o Kosovu. Pozicije, u odnosu na stanje pre odluke MSP, nepromenjene. Ne prihvata se zahtev Prištine za ukidanje Rezolucije 1244.

4. avgust Italija, zemlja Kvinte, ratifikovala SSP EU-Srbija.

6. avgust Skender Hiseni: Nova priznanja Kosova posle Ramazanskog bajrama, 11. septembra.

9. avgust Jeremić iz Njujorka: Obezbeđivanje podrške rezoluciji u GS UN „graniči se s nemogućim“.

16. avgust Đelić: Neke uticajne članice EU povezuju evropske integracije Srbije s njenim odnosom prema Kosovu.

18. avgust Najavljeno da Gido Vestervele dolazi u Beograd. Jeremić završio posetu UN, gde je imao oko 50 bilateralnih sastanaka.

20. avgust Dačić: Srbija otvorena za izmene predloga rezolucije.

21. avgust Đelić: Dogovor sa EU idealan, ali teško moguć ishod.

22. avgust Rasprava u GS UN o rezoluciji zakazana za 9. septembar.

23. avgust Ponoš: Srbija spremna da prihvati razgovore, ali ne i drastične izmene rezolucije.

24. avgust Velimir Ilić: Miting opozicije u slučaju poraza u UN.

26. avgust Vestervele u Beogradu: Nezavisno Kosovo je realnost, a Srbija i Kosovo treba da razgovaraju u Briselu.

27. avgust LDP zahteva da Narodna skupština zaseda pre 9. septembra, a u suprotnom da Jeremić bude smenjen. DS to odbacuje.

28. avgust Tomislav Nikolić: Da sam na Tadićevom mestu, pre podnošenja rezolucije dogovorio bih se sa EU. Tadić najavljuje odlazak delegacije u Brisel u pokušaju traženja kompromisa.

29. avgust Saopšteno da u Beograd dolazi Vilijem Hejg.

30. avgust Jeremić počinje afričku turneju. Dobija podršku Pretorije.

31. avgust Hejg u Beogradu: Najbolji kompromis je da Srbija povuče rezoluciju.

1. septembar Najavljeno da Tadić sledeće sedmice odlazi u Brisel kod Ketrin Ešton.

2. septembar Španija potvrdila da pokušava da iznađe kompromisno rešenje, u dogovoru s Beogradom i Briselom.

3. septembar Nikolić: U slučaju poraza u UN, SNS će u parlamentu zatražiti da Cvetković i Jeremić budu smenjeni, a Tadić da podnese ostavku.