Prenosimo | |||
Hatifete ili Miloradi |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 14. april 2011. | |
(Pres za RS, 12. 4. 2011)
Za nas naprosto ne važi uobičajeni postupak da američki ambasador o zbivanjima na domaćem terenu iz prve ruke, strogo povjerljivom kurirskom poštom, informiše Stejt department, a onda državni sekretar obavjesti predsjednika, pa onda ovaj na diskretan način upozori svoga inostranog kolegu. Nema potrebe jer u ambasadokratijama stvari idu obrnutim smjerom: Bjela kuća je još početokom mandata dala opšte smjernice za Balkan, Stejt department je dao konkretnije instrukcije za BiH, a ambasador u Sarajevu to naprosto sprovodi, ne obazirući se na prilike na terenu. Lokalni lideri koji ne sarađuju postaju remetilački faktor i loši momci, a oni kooperativni – dobre cure. Čitam juče u beogradskom Danasu i kako su kosovski Albanci izabrali šeficu države. Imali su silne probleme pošto je prethodni izbor poništen, a sami nisu mogli da se dogovore. Onda je onaj trgovac ljudskim organima, sa još dva stranačka prvaka, otišao na konsultacije kod američkog ambasadora u Prištini i već sutradan je novi kandidat dobio 80 odsto glasova u parlamentu. „Hatifete Jahjagu juče se probudila i ne pomišljajući da će se njen život promijeniti“- izjavio je amabasador Kristofer Del. I čitalac taman pomisli „i ne našla se žena u čudu kada joj je prethodna funkcija bila zamjenik komandanta policije“, a onda slijede prave reference. Anonimna predsjednica je završila bezbjednosne kurseve u Americi, ima fotku sa Bušom jr, uživa naklonost Hilari Klinton, odlično je sarađivala sa američkim policajcima na Kosovu, a u inaugaralnom govoru rekla da joj je prijateljstvo sa SAD prioritet. U istom listu istog dana, Vikiliks nam preko Rojtersa, otkriva da naš predsjednik Dodik nije nažalost uživao takve dirljive simpatije eks ambasadora SAD u BiH kao gospođa (po naški) Atifa aktuelnog na KiM. Nju je promovisao Del, a njega njegov narod. „Dodik postaje sve više i sve opasnije, prkosan i jedak …On je pojačao napore da unazadi reforme i potkopa državu. Njegov cilj je, u najmanju ruku, da obnovi nivo autonomije koji je RS imala na kraju rata 1992–1995.“ – piše u depeši Čarlsa Ingliša u junu 2009. U čemu je problem? Ambasador je u pravu, a Dodik i ne krije da hoće da vrati nadležnosti koje je RS imala prema izvornom Dejtonskom sporazumu. Ali, taj dokument je skrojio Holbruk (SAD), ponudio Kristofer (SAD) i potpisao Klinton (SAD) dok je Dodik u Laktašima slušao radio-vijesti iz Rajt Petersona. I sad se Ingliš ljuti na Dodika što poštuje riječ i djelo njegovih američkih prethodnika i pretpostavljenih. Kada se Dodik požalio da je RS, zavrtanjem ruku, oteto oko 70 dejtonskih nadležnosti, američki diplomati su mu cinično odgovorili: „Pa vaši su to prihvatili …“ Na njegovom radnom stolu stoje uramljene dvije rečenice iz memoara Pedija Ešdauna: „Pošto su Srbi zatezali oko objedinjenja vojske BiH, pozvao sam evropskog komesara Patena da im to dopiše kao uslov uključenja u EU. Kris je kao i uvijek bio sjajan i odmah je to uradio.“ Ingliša jeste iritiralo, ali naš narod na takve stvari reaguje jetkošću i prkosom, pa makar dolazili iz Vašingtona i Brisela. U depeši iz 2006. godine, uz „jetkost i prkos“, pominju se i „grubost, plahovitost i halabuka lidera SNSD-a, koji su opasni bez obzira na to kakav bio njegov cilj“. Dakle, očekuje se da i sam jezik prvog podanika ambasadokratije bude mekan, tih, sladak, ponizan i fleksibilan, kako bi, recimo, civilne žrtve u jednoj prilici označio „žrtvama genocida“, a u drugoj „kolateralnom štetom“. A tako nešto, Ingliš je bio u pravu, Dodiku zaista ne ide lako od ruke. U maju 2009. već se, navodno, prepoznaje i njegov cilj. „Još je opasnije što se stvara klima u kojoj Srbi vide državu kao neprijatelja, a javnosti u RS se ulivaju nade da će u izvjesnom trenutku Dodikovi ’legalni argumenti’ prevagnuti i da će na kraju osigurati razlaz.“ Tu je Igliš bio tek djelimično u pravu. Dodikovi argumenti za samoopredijeljenje nisu samo legalni nego i legitimni jer se srpski narod još na plebiscitu 1991. izjasnio protiv samostalne BiH. Ali taj antidržavni argument, on poteže isključivo kao reakciju na pritiske zvaničnog Sarajeva i najvećeg diplomatskog zdanja u tom gradu, da se ustavnim reformama marginalizuje RS. Ima i jedna simpatična depeša iz 2007. u kojoj se, možete li zamisliti, američki ambasador poziva na obavještajne podatke ministra Selme Cikotića!? General vojske od tri nacionalne komponente koje se međusobno poprijeko gledaju i od kojih on ni onu jednu ne kontroliše, uspio je, eto, da otkrije da „Rusija i (ondašnji) premijer Srbije Koštunica ohrabruju Dodika da destabilizuje situaciju u BiH“. Kada ne bi bilo smješno, bilo bi normalno da Predsjedništvo BiH po kratkom postupku smjeni i do pritvori generalministra Selmu zbog dokazanog (kopije Inglišove depeše) neovlaštenog odavanja obavještajnih podataka inostranoj ambasadi. A ukoliko Selmo dokaže svoje navode, da uputi i protestne note Moskvi i Beogradu u zbog mješanja u unutrašnje stvari BiH. Da i ne govorimo o tome da bi Sven Alkalaj, povodom Vikiliksa treba lo zvanično da zatraži objašnjenje Ambasade SAD. Neće to, bogami, smjeti ni da pomisle a kamoli učine ni Sven, ni Željko, ni Bakir, a ni Zlatko i Suljo, a hoće od BiH da naprave suverenu državu. Moraće da izaberu: ili da budu američke Hatifete ili narodni Miloradi. |