Politički život | |||
„Spomen obeležje“ podupire hrvatsku tužbu protiv Srbije |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 28. septembar 2009. | |
Sam taj čin, podrška koju je samovoljno, ali verovatno ne i bez znanja svojih pokrovitelja i partijskih kolega, pa i samog lidera te stranke, dao Aleksandar Marton, predsednik Skupštine opštine Zrenjanin i potpredsednik LSV, naišao je na oštru osudu koja je kulminirala nedavnim okupljanjem ratnih veterana iz čitave Srbije, kao i štrajkom glađu nekolicine članova udruženja Ratnih vojnih invalida. Zahtev ogorčenih ljudi koji je na skupu u Zrenjaninu izrečen prvenstveno se odnosi na nedopustiv, samovoljan i bahat gest Martona, te na njegovo neizostavno smenjivanje s čelne pozicije u lokalnoj samoupravi Zrenjanina. Naravno, okupljeni su zahtevali da se ne dozvoli postavljanje obeležja, jer to bi bila svojsvrsna provokacija i nenadokanadiva šteta Srbiji u celini. Sam čin postavljanja spomen obeležja sam po sebi ne bi mnogo značio. Ipak, kada se sagleda celokupna situacija, u svetlu međunarodnih zbivanja, a posebno kroz prizmu tužbe koju je Hrvatska podnela pred Međunarodnim sudom, protiv Srbije, mnogo toga postaje jasnije i transparentnije. Bila bi to nova podvala hrvatske strane koja, već bezmalo dve decenije, horski i instrumentalizovano vodi beskrupulozan propagandni rat protiv Srbije. Prosto je neshvatljivo da aktuelna vlast u Srbiji nije našla za shodno da se oglasi i reaguje po ovom pitanju. I dok se u Jasenovcu događa nešto, najblaže rečeno, čudno, u režiji katoličke crkve, a pod poktroviteljstvom države Hrvatske, dotle u Srbiji, svi ćute. Kao da se u Banatu ama baš ništa ne događa, kao da Hrvati ne pokušavaju da naprave „ravnotežu“ i da sabirni centra (u kojem su bili smešteni Hrvati i Srbi, a neko vreme su boravili i borci iz paravojski i dobrovoljaca koji su ratovali na strani JNA) prikaže kao koncentracione logore. A jasno je kao dan da jedan takav gest i podrška „Udruženju pravnika“ nije samo plod promišljanja „lokalnog despota“, da je to, ipak, osmišljeno i, pored ostalog, u skladu s politikom koju stranka kojoj Marton pripada, vodi već dugi period. Izvinjenja koja su iz LSV upućivana Hrvatskoj strani bila su samo početak ove kampanje i farse koja bi trebalo da se kruniše postavljanjem „spomen obeležja“. Konačno, da li je baš slučaj da se ''Udruga'' obraća Martonu u Zrenjaninu, kada recimo, Begejci adminstrativno pripadaju drugoj opštini – Žitište! Nedopustivo je to da se intelektualna javnost u Srbiji povukla u mišje rupe i da ne reaguje na jednu ovakvu provokaciju koja, prema svemu, može imati, dalekosežne, teške i nenadoknadive posledice. Kako se može dogoditi da niko u Ministarstvu inostranih poslova, Ministarstvu unutrašnjih poslova i koje kude još, ne reaguje, ne postavi bar pitanje – šta se to događa u Zrenjaninu i njegovoj okolini? A o postavljanju „spomen obeležja“ ili nečeg sličnog ovome, što nije samo lokalna stvar, sasvim sigurno ne bi trebalo da odlučuje „lokalni despot“, već neko u vrhu države! Sasvim sigurno da nije reč o demokratiji, već njenoj zloupotrebi, jer jedan „lokalni despot“ svakako nema takvo ovlašćenje i mandat da prekraja istorijske činjenice i zarad iinteresa neke Druge Srbije, gazi po časti i dostojanstvu ljudi koji su prognani sa svojih ognjišta u Hrvatskoj i onih koji su, u kazamatima, a reč je o najmanje stotinu osoba na prostoru današnje Hrvatske, koji su jedva preživeli. Na protestnom skupu u Zrenjaninu čulo se mnogo reči, čak i neprimerenih, ali je svakako je ostala upamćena opaska u kojoj jedna od štrajkačica glađu ističe da su revoltirani samovoljom „lokalnog despota“, koji „pruža ruku pomirenja ljudima za koje je dokazano da su 1991. godine bili u paravojnim formacijama“ i koji „po svaku cenu žele da obeleže naš grad i otadžbinu kao zločinački i genocidan“. Namera „Udruženja“ da postavi obeležje, prema rečima predsednika Udruženja ratnih vojnih invalida Slobodna Vračarića, jeste pokušaj da se amnestiraju hrvatski zločini, a Srbi proglase za genocidan narod. Da pretpostavimo da sve ovo i nije tačno, da je plod emocija, plod nezadovoljastva i revolta što niko kod nas nema snage da otvori takva i slična pitanja na drugoj strani, da reaguje na ovu i mnoge druge provokacije koje dolaze iz Hrvatske, pa i onu od strane gradonačelnika Splita. Zarad „dobrih međudržavnih odnosa“ i evropske perspektive ovakvi događaji se „stavljaju pod tepih“, a marginalne stvari poput tzv. Parade ponosa, dobijaju medijsku pažnju kao da je, ne daj bože, u pitanju smak sveta. A to što Hrvati skupljaju poene, uz podršku ovdašnje „političke elite“ nikom ništa, ništa ni to što će i unuci naših unuka plaćati danak, ako Međunarodni sud odluči da su Hrvati u pravu! A uz pomoć naših lokalnih „dobromislitelja“ ni sudu neće biti teško da prihvati ono što hrvatska strana traži. |