Kulturna politika | |||
Meka okupacija i konzervativni ustanak |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 15. januar 2009. | |
(NIN, 08.01.2009) ![]() Tako, recimo, srpski narod u Republici Srpskoj glasa na “slobodnim” izborima, ali visoki predstavnik međunarodne zajednice ima pravo da unilateralno poništi bilo koji izbor ili da suspenduje skoro svaku odluku legalne vlasti. Njegova moć je u skladu sa istorijskim okolnostima veća od moći feudalnih vladara. U Crnoj Gori protektorat nije formalizovan kao u Bosni, ali je očigledno da su velike zapadne sile na Mila Đukanovića prenele još veća ovlašćenja. Tolerišu mu šverc i kriminal da bi ispunio njihove geostrateške ciljeve. Tako su uz zapadnu podršku Srbi u Crnoj Gori poništeni kao konstitutivni narod. Nemaju čak ni osnovna manjinska prava kao što su jezik, pismo i obrazovanje i potpuno su marginalizovani. O Hrvatskoj da ne govorimo; tamo im se ne vraća čak ni oteta imovina. Ipak je položaj Srba u Srbiji najsimptomatičniji, gde i pored sopstvene države i formalne slobode, žive u kompilaciji između klasične vojne okupacije (Srbi na Kosmetu) i moderne, “meke okupacije” pod kojom živi sve preostalo stanovništvo u zemlji. Na unutrašnjem, psihološkom planu, ona se ogleda u inferiornom odnosu prema svemu što dolazi sa Zapada, što za posledicu ima da je Evropska unija postala novi apsolut. Sve je podložno sumnji sem nužnosti što bržeg ulaska u ovu evropsku familiju. Generacije klinaca koje su se u mekom komunizmu klele Brozu da nikada neće skrenuti sa njegovoga puta, danas su u srednjim godinama pronašle novi, zavetni put koji vodi do žutih evropskih zvezdica. Umesto da se na Zapad gleda antropološki i da se istraživanjem istorijske vertikale prihvata njegov vrednosni sistem, stvorena je infantilna klima u kojoj uspevaju površne političke predstave o Zapadu kao o carstvu dobrih namera ili tržišne predstave kao o velikom šljaštećem megamarketu. Ovakvo nekritičko i besadržajno poimanje Zapada prirodno je od Kamerona Mantera napravilo medijsku zvezdu. Umesto da se proglasi nepoželjnom osobom (što bi uradila svaka evropska država), on otvara festivale i daje savete o idejnim arhitektonskim rešenjima! Još samo da ga u rezidenciji posećuju pioniri sa žutim maramama! Na spoljašnjem, javnom planu, “meka okupacija” se ogleda u medijskoj atmosferi u kojoj se perfidno guraju na marginu sve identitetske teme, a forsiraju banalni pojedinci koji nameću banalne rasprave da bi se oblikovale banalne vrednosti. U isto vreme, takvi sadržaji, za koje je najočigledniji primer “Veliki brat”, dobijaju epitet “urbani” da bi se tako unapred zaštitili od opasnosti da budu proglašeni kičom. Ozbiljni i misleći ljudi se ne cenzurišu brutalno kao u komunističkom dobu, oni su prirodno upućeni na samoizolaciju u carstvu banalnosti. Da bi se održavao simulakrum slobode, u medijima se brižno neguju kozmetički proizvodi od kojih je najbolji “Utisak nedelje”, jer gost koji zastupa tradicionalnost (i koji je uvek u manjini!) bar ima neokrnjeni monolog od pet minuta. Na drugim nacionalnim frekvencijama ni to: čim krene sa ozbiljnim argumentima, biva prekinut uz čuveno “vratićemo se na to kasnije”. Kasnije je- nikad. “Meka okupacija” je porodila prvu generaciju Srba u istoriji koja će se zalagati za manje suvereniteta, manje države i manje identiteta: dakle, manje slobode. Rođeni u “mekom titoizmu” i već odgajani u duhu poništavanja sopstvenog identiteta zarad utapanja u novi i veštački, samo će konvertovati boju na petokraki sa crvene na žutu. U oba slučaja korumpirani od strane sistema obećanjima o boljem životu i bledim, delimičnim ispunjenjima tog života, ova generacija evropazdarana će lako žrtvovati sopstvo. Zato je dugoročno “meki titoizam” štetniji od drugih totalitarnih režima: kod njih su nakon decenija tamničenja tela sačuvani slobodni ljudi, dok je Brozov hedonizam gajio slobodno telo, ali je zagadio duh. A čovek je istinski slobodan samo dok mu ne slome duh. Zato je Brozov režim najbrutalnije udario na seljake, zanatlije, trgovce i fabrikante, na sve nezavisne ljude koji su imali porodične firme. To isto, samo na mnogo suptilniji i podmukliji način uz političku podršku u našim uslovima čini neoglobalizam, gušeći sve male firme zarad interesa velikih korporacija. Tako se uz vatrenu podršku medija i masivnu marketinšku silu polako gase potencijalna područja otpora neobuzdanom, mesožderskom liberalizmu. Jer su upravo ti nezavisni, žilavi ljudi koji mogu vratiti ugled zemlji i proizvodnji, najveći prirodni protivnici mekoj okupaciji. I zato takvu klimu koja vlada našim javnim životom i sistem koji je podržava, najpreciznije možemo definisati kao neotitoizam. Konzervativna ideologija i njen vrednosni sistem su brutalno gušeni u komunističko vreme. Obnovom moralnih temelja na kojima ona počiva, kao što su vera, porodica, čast i red, i vraćanjem svih identitetskih vrednosti u žižu, stvaraju se uslovi za ponovno napredovanje suštinske slobode u Srbiji. Ovaj proces, koji bismo mogli nazvati nekom vrstom konzervativnog ustanka, vratio bi i ideji slobodne države nužno poštovanje i nesebično je tretirao kao zajednicu onih koji su je gradili, nas koji u njoj živimo i naše dece kojima je ostavljamo. Samo izvorne konzervativne vrednosti mogu biti brana banalnom neotitoizmu i mekoj okupaciji. |