Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Medijski mrak ima alternativu
Kulturna politika

Medijski mrak ima alternativu

PDF Štampa El. pošta
Milan M. Babić   
utorak, 16. jun 2009.

„Pojava televizije bila je najrevolucionarniji događaj veka. Njen značaj je uporediv sa pronalaskom baruta i otkrićem štamparske prese, koji su promenili uslove ljudskog života u vekovima koji su sledili.“

Rasel Bejker

Filo Farnsvort, pronalazač televizije, je svakako imao bitno drugačije, altruističkije motive, kada je čovečanstvu prvi put predstavio prozor u svet, od onih kojima su vođeni ljudi kojima je ovaj pronalazak danas od najveće koristi. Iako je Farnsvort u svom pronalasku video mogućnost da širokim narodnim masama donese saznanje i bitne informacije o životu i svetu u kome živimo, najveću korist od ovog pronalaska izvukli su oni koji su videli televiziju kao mogućnost da svakoj porodici i pojedincu nepozvani dođu u dom, da ih besomučno bombarduju masom laži i tendenciozno komponovanih poluistina, bez mogućnosti da im bilo ko od gledalaca replicira. I, još gore, da bilo ko od gledalaca ospori njihove tvrdnje u javnosti, na čije mišljenje jedino veliki centri moći danas imaju neprikosnoveni monopol. Štaviše, te iste laži i poluistine moći će da bespomoćnoj publici ponavljaju u nedogled, sve dok one, kako to Gebels, možda najmanji licemer među manipulatorima javnim mnjenjem reče - postanu istina.

Već sa samim pronalaskom i prvom upotrebom televizije, javili su se vapaji protiv ovog glavnog oružja reformisanog totalitarizma. Uzalud su i Orvel i Haksli u svojim antiutopističkim tragedijama pokušavali da ukažu na opasnosti koje novi pronalazak nosi. Prosečan savremeni čovek se danas i Orvelu i Haksliju ignorantski smeje, gledajući najnovije događaje iz Kuće Velikog brata i trošeći svoj atrofirali intelekt na odgonetanje pop-filozofskih poruka, nalepljenih na najnovije proizvode fabrika veštačkih potreba Čoveka.

Pa ipak, i taj prosečni moderni čovek (homo sapiens repetienѕ) nije imao velikog izbora. Mogao se ili odreći televizije i živeti u prošlosti, ili se prepustiti na milost i nemilost svim blagodetima i pošastima koje mu plavi svet iz plave kutije donosi. U Srbiji danas, alternative su – plaćati ili ne plaćati notornu TV-pretplatu, a onda, u svakom slučaju podjednako konzumirati postojeću nesadržajnu, nisko kvalitetnu i duhom vremena osiromašenu ponudu postojećih TV-stanica. Izbor je toliko jadan, da se može reći i da je neko taj izbor umesto nas napravio mnogo pre nego što smo dograbili daljinski upravljač, ubeđeni da sami biramo šta ćemo gledati. Mnogi od nas se, dok se bavimo jednim od najpopularnijih sportova u svetu (tzv. šaltanjem kanala u beskonačnost) nikada i ne zapitaju da li ćemo u plavoj kutiji ikada naći to što zaista tražimo.

Očekivalo bi se da je u tzv. demokratskim društvima ponuda TV-programa raznovrsnija. Ali nije. Ni po broju aktivnih TV-stanica, ni po njihovoj uporednoj programskoj sadržini. Zabavni program je u velikoj meri progutao kulturno-umetnički, omladinski i dečiji program, da bi, zajedno sa sportskim i igranim programom činio deo mnogo većeg, komercijalnog programskog sektora. Obrazovni program je marginalizovan i njime dominiraju vesti iz divljine i naučni eksperimenti iz svakodnevnog života. Drugi žanrovski sektor, koji dominira programskim šemama najgledanijih TV-kuća na Zapadu (reč Zapad se u Srbiji danas čita kao ceo svet) je informativni program, koji nudi sve više beskorisnih informacija, koje se u nedogled ponavljaju. Ovde se nećemo baviti ideološkim smernicama, kojih se urednici ovakvih programa drže, kada u svojim vestima posvećuju mnogo više pažnje herojskom vatrogascu, koji je skinuo odbeglu mačku sa drveta, od stotina civila koji ginu u američkom bombardovanju Avganistana i Iraka.

Bombardovanjem auditorijuma masom nepotrebnih informacija postiže se efekat konstantne društvene konfuzije i političke atrofije naroda. Plastično rečeno, gledaoci ne stignu da izvrše trijažu informacija, koje putem medija dobiju – koje su validne, a koje irelevantne. Pre nego što prispele informacije valorizuju, obrlaćeni su kontingentom novih, aktuelnijih, ali podjednako bitnih i podjednako istinitih, kao i prethodne (uporedivo je sa praćenjem političkih obećanja ministra Dinkića). Na duži vremenski rok, gledaoci dignu ruke i prihvataju sve informacije zdravo za gotovo, bez ikakvog suda o njihovoj vrednosti, a ostatak slobodnog vremena provode prateći zabavni program. Taj efekat je pojasnio Nil Postman u svom konceptu srazmere informacija-akcija[1]. Uprošćeno: ukoliko je ponuđen manji broj, ali istinitih i relevantnih informacija, može se očekivati jača društvena (re)akcija na njih. I obrnuto: ukoliko se ponudi veći broj manje relevantnih i manje istinitih informacija, društvena akcija će biti manja, ili će izostati. To omogućava establišmentu da nesmetano implementira željene političke mere, bez praktične društvene kritike. Ukoliko se iz medija izopšte i nezavisni intelektualci, koji teorijski kritikuju politiku establišmenta, efekat se dodatno pojačava. A upravo to je i cilj uređivačkih politika vodećih medijskih kuća, kako na Zapadu, tako i kod nas.

I sami smo se, tokom rata u BiH, i tokom `99 godine uverili u jednostranost u izveštavanju vodećih zapadnih medija. NATO nikada nije zapostavljao informativno i propagandno delovanje, ni u zemljama pod njihovom kontrolom, kao ni u onima na čije kontrolisanje pretenduje. Tokom agresije, NATO zvaničnici su zahtevali od srpske strane da omogući emitovanje vesti zapadnih medijskih kuća u Srbiji. Srpska strana je to odbila. Neposredno posle agresije, vraćena je dozvola za rad medijskoj kući B92, te je u pro-NATO krugovima potreba za direktnim prenošenjem informativnog programa širom Srbije nestala. B92 i njihovi medijski sateliti su svoju legitimaciju izborili u angažovanju za obaranje autoritarnog režima u Srbiji, koji je u narednoj godini u potpunosti izgubio podršku svog naroda. Tokom celog procesa oktobarskih promena 2000. nošeni su na leđima narodnog nezadovovoljstva i štićeni (često i fizičkom silom) od strane tog istog naroda, koji je bio rešen da se ne smiri sve dok jedan, u osnovi diktatorski režim, ne zbaci. Na taj način, ispostava NATO za psihološko delovanje udobno se smestila u zagrljaj novih vlasti u Srbiji. Novim vlastima (tj. njihovom značajnom delu) bila je potrebna podrška dojučerašnjeg nezavisnog medijskog bloka, pa se ubrzo razvila i svojevrsna simbioza između evrosrpskih centara moći i ovog prozapadnog konglomerata za društveno-političko delovanje.

Zadatak B92 bio je (i ostao) diskreditacija svih patriotskih snaga u Srbiji, kao i promocija evroatlantskih vrednosti, što je u direktnom interesu održavanja političke dominacije bloka okupljenog oko DS-a, kao i njihovom docnijem kvaziopozicionom spin-of odeljenju, okupljenom oko LDP-a. Zauzvrat, uređivačkom politikom B92, njihovim finansiranjem i drugim javnosti nedovoljno razjašnjenim pitanjima se niko iz establišmenta neće baviti. U međuvremenu je vlast u Srbiji uspostavila mnogo rigorozniju kontrolu medija u zemlji, kroz vrlo suptilan metod izdavanja i oduzimanja dozvola za rad radio i TV-stanica, koju obavlja Republička radiodifuzna agencija. Suptilnost se ogleda u tome što je, ovakvim metodom, izbegnuta svaka moguća neprijatnost u javnosti, ukoliko vlast identifikuje potrebu da neki medij ugasi. Lideri ondašnjeg DOS-a, koji danas čine ZES, nažalost, u međuvremenu nisu shvatili osnovnu poruku petog oktobra – a to je da se narod te jeseni podigao da bi zbacio režim Slobodana Miloševića, a ne da bi doveo njih na vlast. Tu lekciju će, svakako, morati da nauče, jer je svaki režim čiji opstanak počiva na održavanju medijskog mraka, u najmanju ruku autoritaran, ma koliko suptilne i evropskim zvezdicama okićene metode imao.

Posmatrajući razvoj uređivačke politike informativnog programa RTS-a i B92, može se slobodno tvrditi da one čine dve strane jednog te istog novčića. Da uprostimo: nijedan od vodećih medija u Srbiji ne kritikuje evrointegracije, iako je podrška javnosti ulasku Srbije u EU značajno opala, pogotovu tokom poslednjih godinu i po dana, te danas čini nešto više od 60%, dok podrška ulasku u NATO i dalje tavori u jednoj četvrtini ovdašnjeg populusa[2]. Pa ipak, javna debata o ulasku u NATO ni u jednom od vodećih medija nije ozbiljno pokrenuta, dok se podrška za ulazak u EU predstavlja kao podrazumevajuća stvar. Protivnici i jednog i drugog rešenja izopšteni su iz medijskog života, bez obzira na njihovu brojnost. U vodećim medijima (čak i u onima koje finansiraju građani Srbije) se redovno emituje proevropska propaganda, upakovana u oblandu priče o evropskim institucijama i kvizova za ocenjivanje sazrevanja političkog usmerenja omladine.

Ukoliko je težnja za ulaskom Srbije u EU i NATO, stvar o kojoj se javno ne diskutuje, ukoliko se ona nigde ne sme ni dovesti u pitanje, a kamoli osporiti, onda je aktuelno pitanje unapređeno u rang dogme. Ergo, evrointegracionizam u Srbiji je: a) državna ideologija; ili b) državna religija (za ovo potonje, establišment će ipak morati da dovrši reformu SPC).

Organizacije koje se evroatlantizmu protive, besomučno su, bez pravne odgovornosti, bombardovane klevetama o njihovom navodnom (klero)fašizmu i neonacizmu, dok pripadnici nezavisne intelektualne elite Srbije, koji se tome takođe protive, bivaju pozvani u medije samo da bi potom bili neprekidno napadani i etiketirani kao ostaci prethodnog režima. Opozicija evroatlantskim integracijama je medijski toliko marginalizovana, da i ono malo njihovih pojavljivanja u elektronskim medijima služi samo kao povod za provokacije, nove napade i klevete od strane establišmenta. Ukoliko tri četvrtine građana Srbije nije za ulazak u NATO i preko jedne trećine građanstva ne podržava ulazak u EU, a njihovi glasovi se nigde ne čuju, treba imati jaku petlju ili obraz kao đon, te tvrditi da su mediji u Srbiji nezavisni.

Pa ipak, određene razlike između usmerenja uređivačke politike informativnog programa RTS-a i B92 postoje. Socijalna pitanja i narastajući socijalni problemi u zemlji lišeni su ozbiljnijeg prisustva na RTS-u (u njihovom tradicionalnom duhu projektovanja slike Srbije, kao jednog socijalnog raja, u kome je blagostanje naroda, takođe, podrazumevajuća stvar), dok se B92 njima bavi samo zarad povećanja gledanosti i to isključivo ukoliko bavljenje tim pitanjima ne ugrožava interese centara moći, koji iza te medijske kuće stoje. Na primer, B92 se nikada neće baviti problemima radnika „US Steel Serbia“ suočenim sa potencijalnim gubitkom radnog mesta, usled eventualnog potpunog zatvaranja tog koncerna. Takođe, B92 nikada neće čeprkati po ekonomskim interesima kompanija koje bi se rado dočepale građevinskog zemljišta na mestu današnjeg Beogradskog zoološkog vrta.

Kulpioznost televizije Pink se ogleda na drugačijem nivou. Ta televizija ima drugačiju društvenu ulogu – ulogu zabave širokih narodnih masa. Pink svojom uređivačkom politikom najviše doprinosi političkoj atrofiji naroda, rušenju tradicionalnih moralnih vrednosti, propagiranju potrošačke kulture i drugog, što je sve u komplementarnom odnosu sa uređivačkim politikama RTS i B92. Zapravo, delatnost TV Pink najbolje služi kao sveobuhvatna medijska podrška onome ko je na vlasti.

 

„Televizija je prva istinski demokratska kulturna tekovina – prva kulturna tekovina dostupna svima i u potpunosti upravljana onime šta narod želi. Najstrašnije je upravo to, što narod želi.“

Klajv Barns

Ne bih se složio sa onima koji tvrde da ovakva programska zastupljenost donosi gledanost televizijama jer to gledaoci vole. Publika bira između ponuđenih opcija i opredeljuje se za onu, koja im se najviše sviđa (ili najmanje ne sviđa) od ponuđenih. Odnosno, nemoguće je izabrati za gledanje ono što niko nije ponudio. Pri tome prvenstveno se misli na kvalitetan informativni program, lišen jednostranosti u uređivačkoj politici, zatim na zapostavljeni kulturno-umetnički, obrazovni i dečiji program.

Sudeći po istraživanju, koje je obavila Novosadska novinarska škola, a čije je rezultate na NSPM objavila dr Jovanka Matić[3], programske sadržine, koje nam nude četiri vodeće TV-stanice se, što se raznovrsnosti tiče, međusobno puno ne razlikuju. Osim siromašnog igranog programa, odlikuje ih dominacija zabavnog programa, prošarana komercijalnim porukama. Ostatak vremena (preko 40% programa RTS i B92) popunjen je informativnim bombardovanjem gledalaca evroatlantskim pogledom na svet.

Ukoliko se svemu ovome pridodaju i rezultati istraživanja Televizija u Evropi[4], koji pokazuju da građani Srbije, najviše od svih Evropljana gledaju televiziju – preko četiri i po sata dnevno, možemo zaključiti da je efekat, koji ovakve uređivačke politike vodećih srpskih medija proizvode zastrašujući. Pa ipak, u svetu nam jedino Amerikanci, sa svojih skoro osam sati dnevnog gledanja televizije, mogu parirati[5].

 

“Amerikanci su najbolje zabavljani i, najverovatnije, najslabije informisani narod Zapada.“
Nil Postman

Koliko je pogubno dejstvo vodećih medijskih kuća u SAD, posvedočiće i činjenica da je prosečan Amerikanac (u nedostatku istinitih informacija) podržavao bombardovanje Srbije, rat u Avganistanu, rat u Iraku. Prosečan Amerikanac je, suočen sa gubicima američke vojske u Iraku, zagovarao bombardovanje te zemlje sve dok ona ne bude ravna kao staklo. Prosečan Amerikanac je izabrao za predsednika čoveka koji ni dve prosto-proširene rečenice pred novinarima ne može izgovoriti. Da stvar bude gora, posle četiri godine, istog državnika, izabrao je ponovo. Prosečan Amerikanac i dalje veruje da njihov aktuelni predsednik donosi mnogo dublje političke promene od kozmetičkih i da, otkako je na vlasti, i dalje radi u interesu naroda SAD i celog čovečanstva, iako pokreće potpuno suprotne mere od onih koje je obećavao tokom kampanje i to sve to uz pomoć istih ljudi u okruženju, kao i njegovi prethodnici.

A prosečan Srbin? Prosečan Srbin provodi polovinu svog slobodnog vremena pred TV-om. Životni san mu je ukidanje viznog režima sa zemljama EU, dok istovremeno pokušava da potisne činjenicu da usled nedostatka ličnih finansija takvo hipotetičko putovanje u EU ne bi mogao priuštiti. Prosečan Srbin smatra da će ulaskom Srbije u EU svi (ili bar većina) njegovi problemi biti rešeni. Prosečnom Srbinu egzistencija porodice visi o koncu, ali on ipak podržava ovakvu privatizacionu politiku, u kojoj je jedina žrtva upravo on. Prosečan Srbin rizikuje da mu dete postane narkoman. Pa ipak, ne bavi se problemom albanske narko-mafije, niti povećane prodaje narkotika u njegovoj zemlji. Prosečan Srbin rado gleda TV-programe za razonodu i mediokrizaciju evrosrpske nacije (Grand-šou ili Veliki Brat, stvar je (ne)ukusa), ne bi li se utopio u ignoranciji i zaboravu, kad god shvati da vlast radi upravo protiv njega samog.

Prosečan Srbin je, isto kao i prosečan Amerikanac, proizvod televizije koju gleda. DŽordž Orvel je još pre šezdesetak godina tvrdio da je današnji čovek naivan upravo koliko i onaj u srednjem veku. Ali nije za kriviti ni prosečnog Amerikanca, kao ni prosečnog Srbina za to što je jedan deo intelektualne elite njegovog naroda korumpiran, a drugi obeshrabren.

 

„Mrzim televiziju. Mrzim je isto koliko i kikiriki. Ali ne mogu da prestanem da jedem kikiriki.“
Orson Vels

Prihvatili mi to ili ne, određeni sistem vrednosti je u zajednici moguće efikasno predstaviti i implementirati samo populističkim pristupom. Vrh DS-a je toga bio svesan tokom poslednje decenije. Tek kada su se praktično odrekli elitističkog pristupa biračima i dozvolili da im populizam popuni redove, osmelili su se da odnos sa DSS-om prevedu iz konkurencije u otvorenu konfrontaciju. „Evropa, bre!“, mogao bi biti moto današnjeg DS-a. Kome nije jasno o kakvom se pristupu širokim masama radi, neka pročita prvih nekoliko strana bilo kog broja Blica.

Populizam takođe nosi svoje rizike održavanja sopstvenog sistema vrednosti. Najveći od njih je splet sistemskih slabosti, koje sa sobom nosi idolizacija harizmatskih lidera (živih ili pokojnih). Stoga i nije nerealno očekivati rascep na dve ili tri nove stranke iz korpusa samog DS-a. Ali, ni to ne bi donelo prevlast patriotskim snagama Srbije. U tom slučaju, na porast popularnosti mogao bi računati samo LDP, koji bi u B92 imao medijsku zaleđinu, za razliku od svih ostalih stranaka.

Prava, nezavisna intelektualna elita jedne zemlje osuđena je na izolaciju sve dok se praktično ne odrekne elitističkog ekskluzivizma. Drugim rečima: najlakše je biti sam - i u pravu. A televizija je, upravo, oblik populističkog delovanja, koji uz objektivnu uređivačku politiku, lišenu partitokratske diktature u uredništvu i bez upliva finansijskih centara moći u vlasničku strukturu, može odneti prevagu političke budnosti ovog naroda, nad njegovom hibernacijom. Prvi korak ka tome bio bi identifikacija potrebe za otvaranjem jedne nove, nezavisne medijske kuće u Srbiji.

A nova televizijska kuća mogla bi žestoko ugroziti gledanost vodećih televizija, ukoliko bi se u uredništvu opredelila za ponudu upravo onakvog programa, kakvog je auditorijum postepeno lišen, tokom poslednje dve decenije. Pored kvalitetnog informativnog, neophodno je ponuditi dobar i bogat kulturno-umetnički program, obrazovne emisije, dokumentarne filmove, koji će se baviti svim aktuelnim pitanjima u zemlji i svetu, program za omladinu, program za decu itd. Takav medijski projekat trebao bi da probudi participaciju kod mnogih pripadnika (nasilno medijski marginalizovane) nezavisne intelektualne elite Srbije, iz apsolutno svih strukovnih sfera. Jedino se nameću pitanja kako bi takva televizija uopšte dobila dozvolu za rad od Republičke radiodifuzne agencije? I koliki bi obim finansija takav projekat iziskivao? 
 

„Televizija je korporativna vulgarnost.“
DŽon Leonard

Vratimo se, na trenutak, događajima iz `99. Medijski mrak, koji je progutao Srbiju u zapadnim medijima bio je neprobojan. Tokom agresije, srpske vlasti su se potrudile da omoguće svim zainteresovanim građanima, da se besplatno priključe na Internet, uvidevši da je to jedan od malobrojnih načina da se, u onim teškim danima, glasovi istine iz Srbije čuju širom sveta. Ideja je, iako nedovoljno razrađena i traljavo realizovana, bila načelno dobra. Cilj je bio da se na zapadu, u medijskom mraku koji su stvorile i održavale vodeće televizijske kuće, čuju i alternativni glasovi, sa suprotne strane batine koja je u rukama imperije.

Naši glasovi, te iste godine, nisu bili usamljeni. Malo ko od nas je, posleratnim koncem `99, obraćao pažnju na dešavanja u svetu. Nije nas ni kriviti. Za to vreme, u svetu se, na alter-globalistički način vodila borba protiv istih struktura moći, koji su vodili rat protiv Srbije.

U novembru su širom sveta organizovani protesti protiv samita Svetske trgovinske organizacije. Sličnih protesta bilo je mnogo tokom prethodnih meseci, ali na svim mejnstrim medijima su ili marginalizovani ili satanizovani, dok se u najobjektivnijim medijima samo izveštavalo o neobjašnjivim i ničim izazvanim sukobima antiglobalista sa policijom. Stvorena je potreba za boljom koordinacijom u izveštavanju alternativnih medija o svim onim temama koje su lišene objektivnog izveštavanja na najgledanijim televizijama.

Tih dana stvorena je nezavisna organizacija Narodna globalna akcija (People’s Global Action[6]), sa ciljem što bolje razmene i distribucije vesti, inicijalno vezanih za proteste protiv STO, širom sveta, kao i za koordinaciju akcija između različitih anti-globalističkih grupa. Vrlo brzo se stvorila potreba za nezavisnom medijskom mrežom. Krajem novembra, osnovana je Indimedija (Independent Media Group[7]), koja je danas jedna od vodećih nezavisnih medijskih mreža u svetu. Ona predstavlja zajednicu nezavisnih medijskih organizacija i stotina samostalnih novinara i nudi ne-korporativno informativno pokriće, kako u malim, lokalnim zajednicama, tako i u širokim socijalnim slojevima. Indimedija je istinski demokratski medij, vođen principima preciznog, radikalnog i pasioniranog istinitog izveštavanja. Finansirana je isključivo individualnim prilozima, čime je krupan kapital lišen uticaja na uredništvo. Informativno-programsku sadržinu određuju sami učesnici, s` tim što se ne dozvoljava govor mržnje. Participativno novinarstvo je u osnovi te medijske grupe, a participacija je slobodna za sve zainteresovane učesnike. Na taj način, kadar se odabira principom dobrovoljnosti. Učesnici mreže su svi, od profesionalnih novinara, učesnika debata, tribina i protesta, do građana-reportera. Indimedija je prisutna u mnogo zemalja sveta, s tim što je razmena vesti vrlo intenzivna. Na taj način svi događaji, u celom svetu izbegnu medijski mrak (npr. Rat za gas u Boliviji 2003, kao i protesti protiv rata u Iraku). Tokom svog postojanja je iskusila nekoliko gašenja servera[8], blokada, pa čak i napada na svoje novinare[9], do 2006, kada su svoj pravni status izborili i u SAD i u UK. Indimedija je bila samo prva od mnogih nezavisnih medijskih mreža, koje su u međuvremenu stvorene. To je projekat, koji je objedinio politički i društveni Internet-aktivizam, participativno novinarstvo i globalizovao ih. Omogućio je podizanje alter-globalističke, anti-militarističke, anti-korporativne, socijalne, anti-kolonijalističke, anti-intervenističke, regionalne, pa čak i nacionalne svesti u mnogim zemljama, koje učestvuju u ovoj mreži.

Koliki je danas stvarni uticaj nezavisnih medija na javno mnenje u svetu, svedoči i činjenica da je, neposredno posle 11. septembra 2001. 88% Amerikanaca podržavalo Bušov antiteroristički intervencionizam[10] u spoljnoj politici. Svega sedam godina posle, samo 47% Amerikanaca (u svetu je taj procenat još manji) je ostalo ubeđeno da teroristički napad od 11. septembra nije bio posao iznutra[11]. Informacije koje bi osporile zvanični izveštaj vladine Komisije o 11. septembru, prosečan gledalac nije mogao pronaći na mejnstrim medijima, već upravo preko alternativnih medija.

 

“Bilo je pravo vreme i bilo je mesta za takvu ideju. Platforma je stvorena. Internet je korišćen za zaobilaženje korporativnih medija, koristili smo otvoreno izdavaštvo i multimedijalne platforme. Te stvari nam ranije nisu bile dostupne i to je bio početak anti-globalizacionog pokreta u SAD. “

Šeri Herndon

Godina 1999. donela je i globalni politički Internet-aktivizam. Iako je u mnogim zemljama politička Internet-scena nedovoljno artikulisana i u različitoj meri omogućuje društveni i politički dijalog, postala je značajan segment političkog života zemalja sa razvijenim Internetom.

Kod nas je Internet-aktivizam ograničio svoju koncentraciju uticaja na socijalnim mrežama (Youtube i Facebook), mnoštvu raštrkanih foruma, Internet-časopisa, blogova i drugim mestima za razmenu stavova, vesti, analiza, predviđanja i, često, konstruktivnih ideja. Politički život Srbije na Internetu je vrlo bogat, ali i vrlo izolovan, te u velikoj meri i sterilan u pogledu učešća u sveukupnom političkom životu zemlje. Sav taj politički potencijal naše zemlje krije se u stotinama, čak hiljadama pojedinaca, koji u ovakvim uslovima, praktično troše ogroman talenat, dobru volju, entuzijazam i energiju bez puno efekta na širu javnost.

O kolikom potencijalu političkog Internet-aktivizma se radi, svedoči istraživanje Instituta za politiku, demokratiju i Internet, iz Njujorka (Kiberaktivizam: onlajn aktivizam u teoriji i praksi[12]). Onlajn-politički građanin ima sedam puta više potencijala da presudno utiče na formiranje političkih stavova kod ljudi sa kojima je u neposrednom kontaktu, od prosečnog građanina. Ista studija je objavila još jedan rezultat: da 69% onlajn-političkih građana ima uticaja na formiranje javnog mnenja. Upoređujući pasivan pristup političkom životu TV-građanina i aktivan pristup političkom životu modernog Internet-građanina, možemo zaključiti da je politički Internet-aktivizam postao virtuelno ogledalo nezavisne intelektualne i političke elite jedne nacije. Ne treba posebno napominjati da je broj Internet-aktivista ograničen (u Srbiji ne samo nevelikom populacijom, već i relativno niskom procentom dostupnosti Interneta stanovništvu).

Vodeće medijske kuće su, i kod nas, počele integraciju Internet-aktivizma i koncepta građanina-reportera u proizvodnji informativnog programa. Naravno, ovakve inovacije su kod njih samo kozmetičke prirode i sama participacija je stavljena u eksplicitnu službu aktuelne uređivačke politike. Na RTS-u je participacija auditorijuma svedena je na minimalan broj, strogim kriterijumima odabranih, komentara na postojeće vesti. U metod odabira tih komentara nećemo ulaziti. Televizija B92 je otišla korak dalje u pravcu integracije participativnog novinarstva, što se uglavnom sastoji od emitovanja video-priloga građana-reportera. Istini za volju, većina tih priloga su snimci maloletničkih tuča i saobraćajnih prekršaja. Međutim, ta medijska kuća vrlo efikasno, sledeći ciljeve svoje uređivačke politike, eksploatiše i priloge vezane za bitnija pitanja. Najpoznatija je medijsko-propagandna bomba Kosovo za patike, kojom su (primenjujući zaključke Postmanove teorije informacije-akcije) pokušali da beskonačnim ponavljanjem priče o nestašluku dve šiparice, u jednom delu javnosti bace senku na veliki narodni protest protiv proglašenja kosovske nezavisnosti. Naravno, ljudska prava ih nisu zainteresovala, kada je, tokom Bajdenove posete, na Trgu Republike uhapšen mladić koji se mirno molio Bogu[13]. Takav prilog neće naći mesta u informativnom programu vodećih televizija u demokratskoj Srbiji.

Mogućnosti koje nosi participativno novinarstvo i angažovanje Internet-političkih aktivista vrlo brzo su uočene i nedugo potom primenjene u najuspešnijim svetskim alternativnim medijskim kućama. Ground Report[14] i DigitalJournal.com[15] su čak profesionalizovani i novinarima-učesnicima isplaćuju honorare, prema čitanosti članaka, odnosno gledanosti priloga. 

Dodatne potencijale donosi i sam razvoj Internet tehnologija, koji je omogućio i postojanje Internet televizija. Internet televizija (ili WebTV) nudi distribuciju TV-programa putem Interneta. Emituje se direktno na Internet, na sopstvenoj adresi, a personalni kompjuteri gledalaca ima ulogu TV-prijemnika. Internet televiziju ne treba mešati sa distribucijom programa zemaljskih TV-stanica do korisnika, korišćenjem hardverske infrastrukture Internet-instalacija. Ona omogućuje praćenje TV-programa uživo, s tim što poseduje neke vrlo bitne prednosti u odnosu na konvencionalni distributivni metod. Najvažniju prednost čine neuporedivo niži troškovi emitovanja,  distribucije i prijema programa. Nema potrebe za prenosom programa putem zemaljskih repetitora, niti putem mreže kablovskih televizija, jer se koristi postojeća Internet mreža. Takođe, program je moguće emitovati sa bilo kog mesta u svetu, korisnicima u celom svetu. Potreban je samo Internet priključak, server sa odgovarajućim kapacitetom i softverska podrška za emitovanje. Na ovaj način, nema potrebe za distribucijom TV-programa putem repetitora, satelitskih linkova i kablovske TV-mreže. Sve to, uz vrlo simbolične finansijske izdatke.

American News Project[16] je Internet-televizija, koja je objedinila profesionalno i građansko novinarstvo i distribuira priloge na stotinama sajtova širom sveta. The Real News[17] je jedna od najpoznatijih i najuticajnijih nezavisnih Internet-televizija. U uredništvu kuće su, između ostalih, Pol DŽej, Gor Vidal i Hauard Zin i televizija okuplja veliki broj eminentnih analitičara. Finansirana je isključivo dobrovoljnim prilozima gledalaca. Iako neguje tradicionalno profesionalno novinarstvo, i ona odskora otvara značajan informativno-programski prostor dobrovoljnom građanskom novinarstvu. Tokom svega dve godine rada veliko interesovanje za njihov program i narasli uticaj ovog medija usmerili su ih i na konvencionalnu, kablovsku distribuciju u angloameričkim zemljama.

Internet televizija je u Srbiji još uvek ideja u povoju, bar u smislu otvaranja nezavisne medijske kuće sa ovakvim vidom distribucije programa. U regionu je prisutna (u Italiji postoji preko dvadeset Internet-TV stanica, nekoliko od njih su nezavisni mediji). U našoj zemlji od prošlog leta, funkcioniše i prva (studentska) Internet-televizija[18], sa 24-časovnim programom.

Mogućnost otvaranja Internet-televizije, kao nezavisne TV-stanice u Srbiji, do sada nije ozbiljno razmatrana. Povoljne okolnosti u Srbiji su i to što rad Internet-televizija ne spada u nadležnost RRA. Doduše, i nigde u svetu, za rad Internet-TV, nije potrebno dobiti dozvolu ikakavog orvelijanskog Ministarstva Istine. Takođe, Srbija je jedna od malobrojnih evropskih zemalja bez državne cenzure na Internetu (prema izveštaju Reportera bez granica[19]). Najveća prednost Internet-televizije su, ubedljivo, izuzetno mali investicioni troškovi ovakvog medijskog projekta. Pored toga i mogućnost emitovanja programa sa bilo kog mesta. Ukoliko bi urednički kadar bio odabran sledeći principe stručnosti i dobrovoljnosti i ako bi se ohrabrila šira participacija zainteresovanih pojedinaca (studenata novinarstva, ali i građana-novinara) u ovakvom medijskom projektu, za finansiranje ovakve televizije bili bi dovoljni dobrovoljni prilozi iz zemlje i dijaspore. Od vitalnog značaja za moralni kredibilitet ovakvog medija u auditorijumu bilo bi sprečavanje učešća krupnog kapitala u vlasničkoj strukturi, kao i partijskih interesa u uredništvu. To ne samo da bi donelo imidž pravog nezavisnog medija, već bi i uređivačka politika imala i realnu mogućnost da se u informativnom programu bavi sistemskim problemima zemlje, kao što su korupcija na svim nivoima, privatizacione malverzacije, organizovani kriminal, privredna mafija i mnogo drugih škakljivih tema.

Takođe, bilo bi neophodno auditorijumu ponuditi i kvalitetne programe, svih onih žanrova, koji su u vodećim medijima zapostavljeni. Ukoliko se za učešće motivišu nezavisni stručnjaci iz svih strukovnih sfera, umetnici, kojima je ograničen pristup na vodećim medijima, programska sadržina bi se mogla jako dobro urediti. Bila bi potrebna i odgovarajuća zastupljenost kulturno-umetničkog programa, zatim obrazovnih emisija, programa za mlade, dok se zabavni program količinski uopšte ne bi morao isticati. Bila bi otvorena mogućnost prikazivanja mnoštva dokumentarnih filmova sa nacionalnim, društvenim ili svetskim temama. Veliki broj autora dokumentaraca (poput Aleksa DŽonsa, Gora Vidala, kao i mnogo ruskih reditelja) ne zahteva nikakvu nadoknadu za javno prikazivanje njihovih filmova, već ih i sami nude u slobodnoj distribuciji na Internetu. Mogućnosti za kvalitetno popunjavanje programske šeme, rasterećene dominacije zabavnog i komercijalnog programa, bile bi vrlo velike. Još jedna od prednosti je i mogućnost slobodnog otvaranja i više kanala, ukoliko se ukaže takva potreba.

Ipak ne tako povoljna okolnost je i to što u Srbiji tek trećina stanovništva, odn. 32,4% - ima pristup Internetu[20]. Ali, sa aspekta dostupnosti nezavisnog TV-programa, trećina populusa je odličan obim potencijalnog auditorijuma. Pa ipak, Srbija ima jednu drugu prednost, kojom bi se ovaj nedostatak mogao nadomestiti.

Upoređujući dostupnost Internetu u različitim mestima u zemlji, nije teško zaključiti da je dostupnost Internetu u većim gradovima umnogome viša nego u manjim sredinama. Sa druge strane, sa manjim brojem stanovnika, raste gledanost regionalnih i lokalnih TV-stanica. U Srbiji, pored ostalih, dozvole za rad ima i 26 regionalnih, kao i 90 lokalnih TV-stanica[21]. Većina njih jedva čeka neku mogućnost da kvalitetnim programom popuni programsku šemu.

Osnivanje nove TV-mreže, koja bi lokalnim i regionalnim televizijama distribuirala deo programa navedene Internet-televizije je veoma izvodljiv projekat. Takođe, ne bi zahtevao veliko ulaganje, a njime bi se pokrio auditorijum dobrog dela unutrašnjosti zemlje. Dveri srpske su i u ovom polju bile aktivne, organizujući mrežu[22], putem koje lokalnim i regionalnim televizijama distribuiraju emisije iz sopstvene produkcije. Umrežavanje ovakvog tipa je Zakonom dozvoljeno i ne iziskuje nikakva posebna odobrenja RRA, ukoliko dnevni program mreže nije duži od tri sata[23]. Iskustva sa mrežom „ANEM“, koja je imala značajan uticaj širom Srbije devedesetih, mogu se iskoristiti i primeniti u uspostavljanju nove mreže nezavisnih medija u Srbiji. Lokalne televizije imale bi mogućnost učešća ne samo u distribuciji, već i u produkciji, čime bi obogatile program mreže informacijama iz svih delova Srbije.

Kombinacija ova dva vida distribucije programa pokrila bi skoro ceo auditorijum Srbije sa minimalnim finansijskim ulaganjima. Kasnije bi se, ukoliko ovakav novi medij počne davati pozitivne rezultate, vidljive u porastu gledanosti i uticaja u društvu, mogla potražiti sredstva za otvaranje TV-kuće sa nacionalnom pokrivenošću. Prilikom prikupljanja sredstava za takav potencijalni projekat, morali bi se otkloniti rizici inkorporacije krupnog kapitala u vlasničku strukturu.

Kombinacija stručnog i dobrovoljnog uredništva sa participativnim i dobrovoljnim novinarstvom, omogućila bi korišćenje svih navedenih potencijala Internet-aktivizma, vođenih nepristrasnom i nezavisnom uređivačkom politikom,  dok bi se distribucija informacija, ovaj put, proširila sa uskog kruga Internet-aktivista, na celu populaciju. To bi otvorilo i mogućnost šireg društvenog dijaloga, vezanog za mnoga pitanja, na koja je establišment do sada imao spreman podrazumevajući odgovor. Popunjavanjem programske šeme svim žanrovima, koji manjkaju u programima vodećih televizija u Srbiji, uspelo bi parirati i u raznovrsnosti sadržine, što bi, takođe, dalo dugoročne pozitivne rezultate u gledanosti.

 

„Sve je došlo odande!“ – Leh Valensa, pokazujući na televizor, kada ga je novinar pitao zašto je komunizam pao.

Još jedna, vrlo bitna mogućnost, koja bi se ovim putem otvorila, je saradnja na razmeni vesti i priloga sa drugim nezavisnim medijima širom sveta, što bi ovdašnjem auditorijumu podiglo globalnu i geopolitičku svest i obogatilo ga objektivnim informacijama o događajima u svetu. Isto tako, necenzurisane informacije iz Srbije bi mogle neometano da dođu do javnosti na Zapadu, što je bilo sistematski onemogućavano, tokom poslednje dve decenije. Takođe, ne treba zaboraviti i mogućnosti regionalne saradnje sa alternativnim medijima iz okruženja, kao i sa medijima iz tradicionalno prijateljskih zemalja. Uticaj alternativnih medija u regionu takođe jača, pogotovu u svetlu Svetske ekonomske krize. I pored toga, privrede tih zemalja takođe more problemi tajkunizacije, propalih privatizacija i povećanih socijalnih razlika. Itekako bi bilo značajnih tema za saradnju i na ovom nivou.

Otvaranje nezavisne televizije po ovakvom konceptu, apsolutno je izvodljivo sa pravnog i finansijskog aspekta. Sa vrlo malim sredstvima, mogao bi se osvetliti aktuelni medijski mrak u Srbiji i osporiti monopol političkog i društvenog establišmenta na ovdašnje javno mnenje. O potrebama za ovakvom televizijom se može naširoko elaborirati. Nezavisna intelektualna elita Srbije, iako marginalizovana, ima ljudskog potencijala za realizaciju ovakvog projekta. Jedino pitanje je – ima li volje za to?