Kulturna politika | |||
Beogradskim osnovcima lakša „hrvaštica“ |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 07. septembar 2012. | |
L Bilo bi, međutim, pogrešno i nepravedno pomenutu učiteljicu, proglašavati za jedinog krivca, kraj svih ostalih i mnogobrojnih koji su doprinosili i doprinose – nesvesno ili namerno - izumiranju srpske ćirilice. Počasno mesto među njima, svakako, zauzima Televizija Beograd, čija je naslednica današnja RTS, a koja je upravo ovih dana svečano proslavila 54. godišnjicu rada. Daleke 1958, i zatim još više godina, TV Beograd je bila jedina televizijska stanica u užoj Srbiji, i imala ogroman na uticaj na gledaoce, svojom slikom i rečju, koji su im postali glavni, ako ne i jedini izvor da se obaveste, zabave ili pouče. TV Beograd je u isto vreme smišljeno ili slučajno, sasvim svejedno, bila efikasno medijsko sredstvo za potiskivanje srpske ćirilice, jer je u svim njenim programima, počev od onih namenjenih deci, i od prvih telopa sa nazivom emisije, pa da poslednjih sa imenima učesnika, ekipe i reditelja sve bilo ispisano hrvatskom latinicom. Ni i u Dečjem programu i emisijama Školske redakcije nije bilo drugačije, te tako i sam Vuk Karadžić nije u TV Beograd dobijao drukčiji pristup:ni u emisiji posvećenoj njemu nije se koristila ćirilica! (Zanimljivo je da se u tim prvim godinama televizije u Jugoslaviji srpska ćirilica mogla videti jedino na ekranima TV Titograd. Danas je, međutim, stanje sasvim obrnuto u odnosu na RTS, pa je ćirilica sa ekrana TV Crne Gore potpuno i zakonito proterana ne bi li se i tako prekinula bilo kakva veza sa srpskim narodom i njegovim pismom.)
One đake četvrtake iz beogradske škole sa početka ovog napisa, čim su došli na svet, razni proizvođači i trgovci usmeravali su na hrvašticu. Od prvih pelena, hrane za bebe, odeće, igračaka. A kad su malo odrasli i počeli da primećuju reklamne poruke televizijskih kuća ni u njima nisu mogli da vide ćirilično pismo.( Što je sasvim u skladu sa potrebama prodaje, pošto se gledaocima nude proizvodi na čijoj je ambalaži isključivo latinica.) (U Beogradu je do pre izvesnog vremena postojala robna kuća “Familija” , valjda jedina koja se nije stidela srpskog pisma. Kuća je, nažalost, nedavno prodata, a novi vlasnik je odmah sve natpise zamenio „hrvašticom“. A dok Novak Đoković poziva gledaoce televizije da kupuju domaću robu, svi se trgovci trude da ona ne bude i označena “domaćim” pismom).
Ima još mnogo primera potiskivanja srpskog pisma, bezbroj primera o tome koliko se s malo poštovanja naši građani odnose prema njemu. Stoga i nije nikakvo čudo ako beogradski i đaci iz drugih mesta u Srbiji dođu do zaključka da je ćirilično pismo od drugorazrednog značaja i suvišno, a da je mnogo lepše, “savremenije” i korisnije služiti se hrvašticom. (Kao što već čine mnogi odrasli ljudi oko nas, koji će, ako se ne naljute što im se uopšte postavlja pitanje zašto pišu latinicom, obično odgovoriti: “Tako mi je lakše” !). Sem Srpske pravoslavne crkve i pojedinaca, koji povremeno vode rasprave o potrebi da se spase ćiriličko pismo (i koji nemaju nikakvog uticaja na javno mnjenje) ostatak srpskog naroda, izgleda, ne shvata njihove razloge za zabrinutost. Slično je i sa političkim strankama koje imaju mnogo članova i pristalica, i koje sebe smatraju patriotskim. Lako ih je prepoznati. To su one kojima su Srbija i srpstvo nezaobilazne teme u svakom obraćanju javnosti. Ipak, kao da uopšte ne shvataju značaj srpske ćirilice za srpski narod i šta se sa njom dešava. Ili možda i shvataju, ali, zauzete otkrivanjem i prebrojavanjem mnogobrojnih izdajnika iz drugih političkih stranaka, jednostavno ne stižu da nešto preduzmu za odbranu nacionalnog pisma. |