Kulturna politika | |||
Afrika - između "živog peska" i "crne rupe" |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 01. april 2011. | |
Nekada opšeprihvaćeni izraz "crna Afrika" danas se upotrebljava vrlo retko, ali je reč "Afrika" ostala vezana za brojna negativna denotativna značenja atributa "crno".[2] Sto godina nakon što je DŽozef Konrad objavio Srce tame, roman čiji je naslov postao nepresušan izvor negativnih stereotipa o Podsaharskoj Africi, svedoci smo "ponovnog otkrivanja Afrike kao 'tamnog kontinenta' XXI veka",[3] "radikalnog drugog" pomoću kojeg se konstruiše navodna "svetlost i belina zapadne civilizacije".[4] U situacijama kada se podsaharska realnost prepoznaje izvan ovog potkontinenta, ona se uglavnom redukuje na opasnost. Pojmovi kao što je "fatalna Afrika",[5] ili izjednačavanje Afrike sa "živim peskom"[6] kakvo sugeriše Borka Pavićević, služe da ožive užasavajuću sliku alternative potčinjavanju mesijanskom projektu evropeizacije i pravilima neoliberalnog poretka.
Malo je ljudi koji se danas usuđuju da ponove stanovište "evrocentričnih istoričara da je Afrika jedini kontinent koji nije dao doprinos svetskoj istoriji i civilizaciji",[10] ali različita rasistička shvatanja su i dalje veoma jaka. I u SAD i u Zapadnoj Evropi kriminal "ima boju" afričke dijaspore. Afrikancima je u zapadnim zemljama najčešće na raspolaganju samo ilegalna, "perverzna integracija",[11] život u stalnom strahu od deportacije i snaga bezbednosti koje ih tretiraju kao sumnjive. Biti Afrikanac znači biti siromašan. I u neoliberalnoj ekonomiji, baš kao i u doba kolonijalizma, od Afrikanaca se očekuje da se drže svoga mesta. "U Evropi nikada ne vidite Afrikance u skupim restoranima, izuzev u kuhinji".[12] Iako se danas retko izražavaju eksplicitno, zapadna shvatanja da su Afrikanci nesposobni za analitičko i apstraktno mišljenje tera stanovnike potkontinenta da mesto u globalizovanom svetu traže u parametrima "plemenitogdivljaka", intuitivnosti i sirovihtalenata, u uskom prostoru koji je omeđen egzotizacijom i "ocrnjivanjem".
Koliko se malo toga promenilo u zapadnim diskursima, koji od XIX veka naovamo Podsaharsku Afriku predstavljaju kao smrtno opasnu i nepopravljivu, ilustruje metafora koja ovaj region opisuje kao "crnu rupu"[13] – šta god da dospe unutra, ne može više da izađe iz prave, vaseljenske crne rupe, najsavršenije mašine za uništavanje i ubijanje. S druge strane "crna rupa" je nepromenjiva i nepopravljiva, nešto iz čeka je nemoguće izaći - to je zamka u koju, ako u nju jednom uđete, više nikada ne možete da se izvučete. O Podsaharskoj Africi se često govori i kao o regionu koji je "ispao sa karte sveta".[14] Onda kada ovaj region nije globalno nevidljiv, kada ga ne pominjemo kao "metaforu odsustva",[15] on se javlja u "negativnom geokulturnom opisu".[16]
Podataka kojima se može legitimisati diskurs odsustva, isključenosti i zaostajanja, odnosno "de-razvoja"[18] u neoliberalnom novogovoru, ima u izobilju. Na UN listi najmanje razvijenih zemalja, od ukupno 49 dražava, 33 su iz Podsaharske Afrike.[19] Na primer, Gana je 1957. godine, kada je postala nezavisna, bila bogatija od Tajlanda.[20] Međutim procenjeno je da je 2008. godine BDP po glavi stanovnika u Tajlandu bio 5,6 puta veći nego u Gani.[21] Deindustrijalizacija u Podsaharskoj Africi, za razliku od Zapada, gde najčešće biva zamenjena "čistim", informacionim tehnologijama ili posredničkim i intelektualnim uslugama, dovodi do daljeg rasta velike nazposlenosti. Pojam "demonetarizacija" u ovom regionu nema veze sa kreditnim karticama, već predstavlja adekvatan izraz koji opisuje vraćanje značajanog dela stanovništva trampi kao obliku trgovine. Komunikacija sa nekim naseljenim delovima Podsaharske Afrike moguća je samo uz pomoć tehnologija koje se koriste na prostorima koji nisu naseljeni – iridijumski satelitski telefoni se danas, osim u Podsaharskoj Africi, koriste u ogromnim pustinjama i na teretnim brodovima i naftnim platformama koje su daleko od obale.[22] "To što navodno univerzalistički pokret 'globalizacije' ima za posledicu to da Afrika ponovo postaje 'tamna' u očima ostatka sveta sugeriše blisku vezu između pitanja ekonomske marginalizacije u globalnoj ekonomiji i članstva u globalnom društvu".[23] Podsaharska Afrika egzistira u globalnoj strukturi koja dovodi do njene de-humanizacije, u sistemu koji oblikuju procesi koji "poriču humanost Afrikancima".[24]
Kao globalna senka, Podsaharska Afrika se doživlja ne samo kao nepoznato, već i nespoznatljivo mesto, gde sve postoji samo kao zamagljeni dvojnik, bleda kopija originala, nejasni i iskrivljeni odraz zapadnjačkih modela i institucija, mesto gde ništa – od države i ekonomije do radničke klase i izbora – nije ono pravo, ono što se "pretvara da jeste",[26] već samo loš odlivak "superiornog" zapadnog kalupa. Sistematskim guranjem Podsaharske Afrike u senku, današnje intelektualno "imperijalno preduzetništvo" potvrđuje da Zapadnjaci "i dalje vladaju u moralnom i intelektualnom pogledu",[27] a ne samo u tržišnom.
Čak i pomoć Africi najčešće stiže kao "brend pomoć". Korporacije, paracrkvene organizacije i estradne ličnosti sa Zapada pretvorile su pomoć Afici u "pomodni asesoar kojim pokušavaju da povećaju poželjnost svog proizvoda".[28] Ovi preduzetnici koriste "Si-En-En efekat", snagu koju nose slike bede i žrtava čija je patnja izvađena iz konteksta, da bi ostvarili ciljeve koji obično nemaju veze sa Afrikom, siromaštvom ili žrtvama.[29] Navodno filantropske kampanje i akcije zapadnih estradnih zvezda "ovekovečuju imidž Afrike kao osakaćenog kontinenta".[30] Afrikanci su izuzetno cinični prema ovakvim naporima. Čak i ako poverujemo da nema skrivenih motiva, njihov cilj je da isprave posledice, a ne da ukažu na uzroke koji dovode do pogoršavanja položaja regiona unutar neoliberalnog sistema. Agresivno delujući u zapadnim, posebno američkim medijima kao "koalicije" ili grupe koje se navodno zalažu za "zaustavljanje nekažnjivosti" ili zaštitu ljudskih prava,[31] ove organizacije zapravo postaju organizam za sebe i igraju na kolektivne frustracije zapadne, prvenstveno američke publike, na njihovu potrebu za stvaranjem iluzije moralnog pročišćenja i njihove voajerističke porive. Prva globalna medijsko-estradna komodifikacija pomoći bio je rok koncert Live Aid (Živa pomoć),
Formalna demokratizacija omogućava i da se odgovornost za neuspehe, koji imaju korene u kolonijalnoj vlasti i postkolonijalnom mešanju, prebaci na "izabrane" vlasti. To vodi depolitizaciji siromaštva, čiji uzroci bivaju prividno izmešteni iz globalnih okvira i odvojeni od pitanja vezanih za funkcionisanje neoliberalnog kapitalizma i međunarodnog sistema i pretvoreni u puko tehničko pitanje, posledicu loše vođene ili nedemokratske politike unutar nacionalnih država. Zato smo u Podsaharskoj Africi svedoci "fikcija demokratske tranzicije"[37] i pukog "recikliranja elita",[38] ideološke konverzije koja se ograničava na verbalno prihvatanje koncepata i normi koje se navode kao preduslov za dobijanje političke i finansijske pomoći Zapada. To dodatno obeshrabruje stvarne promene i stvara iluziju da u mnogim državama Podsaharske Afrike postoje demokratski izabrane vlasti koje su "odgovorne" za "afričke probleme" i doprinosi održavanju izuzetno loše slike o Podsaharskoj Africi. [1] James Ferguson, Global Shadows: Africa in the Neoliberal World Order, Duke University Press, Durham, 2006, p. 2. [2] Ono što je loše ili nepoželjno jeste crno - u istočnoj Evropi za onoga ko previše radi kažemo da "radi kao crnac, dok je na Zapadu dominantan stereotiop o crncu neradniku, "lenjoj crnčugi". [3] James Ferguson, Global Shadows: Africa in the Neoliberal World Order, op. cit., p. 29. [4] Ibid., p. 2. [5] Frank McLynn, Hearts of Darkness: The European Exploration of Africa, Pimlico, London, 1993, p. 7. [6] Ova beogradska "građanska" aktivistkinja tvrdi da "jedna zajednica u kojoj ne funkcionišu centralne institucije toga društva može da postane Afrika, mislim, može da postane živi pesak". Videti: Transkript emisije Peščanik, 9.06.2006, Epizoda: Kidnaperi demokratije, 14.6.2006, Internet, 26/10/09, http://forum.b92.net/index.php?showtopic=29327. [7] Uz veliku kartu Afrike, ove su reči objavljene na naslovnoj strani britanskog Ekonomista od 11. maja 2000. godine. U istom broju objavljen je i tekst pod naslovom "Beznadežna Afrika" (Videti: Hopless Africa, The Economist, 11. maj. 2000, Internet, 20/05/09, http://www.economist.com/displaystory.cfm?story_id=333429). Osam godina kasnije Ekonomist je objavio članak pod naslovom "Ima nade" (There is hope, The Economist, October 9th, 2008, Internet, 20/05/09, http://www.economist.com/PrinterFriendly.cfm?story_id=12381162). [8] Ganska spisateljica Ama Ata Aidu je u odgovoru na ovu naslovnu stranu napisla da Ekonomist, koji naziva "glasom našeg gospodara", ima "stvarno mračan i zlokoban cilj". (Ama Ata Aidoo, What Hopeless Continent, New Internationalist, September 2000, Internet, 20/05/09, http://www.newint.org/issue327/view.htm). [9] Manthia Diawara, In Search of Africa, Harvard University Press, Cambridge, 1998, p. 50 [10] Ibid., p. 1. [11] Manuel Castells, End Of Millenium, Blackwell Publishers, Oxford, 2001, p. 72. [12] Manthia Diawara, We Won't Budge: An African Exile in the World, Basic Civitas Books, New York, 2004, p. 5. [13] Manuel Castells, End Of Millenium, op. cit., p. 165. [14] Stephen Ellis, Gerrie Ter Haar, Worlds of Power: Religious Thought and Political Practice in Africa, Hurst and Company, London, 2004, back cover. [15] James Ferguson, Global Shadows: Africa in the Neoliberal World Order, op. cit., p. 2. [16] Imanuel Valerštajn, Posle liberalizma, Službeni glasnik, Beograd, 2005, str. 46. [17] Tom Nairn, Global Trajectories, in: Tom Nairn, Paul James (eds.), Global Matrix: Nationalism, Globalism and State Terrorism, Pluto Press, London, p. 37. [18] Engl. De-development. [19] Izvor: Landlocked Developing Countries and Small Island Developing States,UN Office ofHigh Representative for the Least Developed Countries (LDCs), Internet, 03/08/09, http://www.unohrlls.org/en/ldc/related/62/. [20] Nicolas Thompson, Scott Thompson, The Baobab and the Mango Tree: Lessons About Development - African and Asian Contrasts, White Lotous, Bangkok, 2000, p. 1. [21] CIA - The World Fact Book: Country Comparison, Central Intelligence Agency, Washington, D.C., Internet, 26/10/09, https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/rankorder/2004rank.html. [22] Iridium satellite phone re-launch, BBC, 28 March, 2001, Internet, 01/12/08, http://news.bbc.co.uk/2/hi/business/1247385.stm [23] James Ferguson, Global Shadows: Africa in the Neoliberal World Order, op. cit., p. 14. [24] Manuel Castells, End Of Millenium, op. cit., pp. 82 - 83. [25] James Ferguson, Global Shadows: Africa in the Neoliberal World Order, op. cit., p. 17. [26] Ibid., p. 16. [27] Edvard Said, Kultura i imperijalizam, Beogradski krug, Beograd, 2002, str. 75. [28] Carina Ray, Dangers of Brand Aid, New African, February 2008, p. 18. [29] Postoje organizacije, kao što je "Save Darfur", koje veštim marketinškim kampanjama prikupljaju milione dolara godišnje, iako nikada nisu poslale bilo kakvu pomoć gladnim i ugroženim ljudima koje navodno pokušavaju da spasu. Pri tome, suma koju je Sejv Darfur trošio na skupu medijsku kompanju, u kojoj se insistira da nema napretka i da se genocid nastavlja, značajno je rasla čak i onda kada je broj žrtava nasilja dramatično i kontinuirano opadao. Videti: Mahmood Mamdani, Saviors and Survivors: Darfur, Politics and the War on Terror, HSRC Press, Cape Town, 2009, p. 48. [30] Carina Ray, Dangers of Brand Aid, New African, op. cit. [31] Sejv Darfur je novac uglavnom trošio na "medijski blickrig". Videti: Mahmood Mamdani, ibid. [32] Mediji su ga nazvali "globalni džuboks". [33] Dambisa Moyo, Why Foreign Aid Is Hurting Africa, March 21, 2009, The Wall Street Journal, Internet, 29/03/09, http://online.wsj.com/article/SB123758895999200083.html. [34] Peti najveći proizvođač nafte u Podsaharskoj Africi. [35] Cassie Knight, Brazzaville Charms: Magic and Rebellion in the Republic of Congo, Frances Linkoln, London, 2007, p. 215. [36] Antonie Lokongo, Tale of two countries, New African, January 2002, p. 12. [37] Marco Giovannoni, Theodre Trefon, Jerome Kasongo Banga, Charles Mwema, Action on Behalf (and in Spite) of the State: NGOs and Civil Associations in Kinshasa, in: Reinventing Order in the Congo, (ed.), Reinventing Order in the Congo, Fountain Publishers, Kampala, 2004, p. 99. [38] Patric Chabal, Jean-Pascal Daloz, Africa Works: Disorder as Political Instrument, Indiana University Press, Bloomington, 1999, p. 32. |