Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Da li je rat na Kosovu bio „dobar rat“?
Kosovo i Metohija

Da li je rat na Kosovu bio „dobar rat“?

PDF Štampa El. pošta
Dejvid N. Gibs   
sreda, 08. jul 2009.

Kako se približavala deseta godišnjica NATO-vog rata protiv Srbije, mnogi su ga se sećali sa izvesnom nostalgijom. Kosovski rat je ostao u uspomenama kao „dobar rat“ – čisto moralna vojna akcija koja pruža utešni kontrast fijasku u Iraku.

Kako se tvrdi, Kosovski rat je preduzet samo kao krajnje rešenje u cilju obuzdavanja neprijatnog diktatora (Slobodana Miloševića), koji bi bio osetljiv jedino na silu. A taj rat je doveo do pozitivnih rezultata – u smislu da je Kosovo bilo oslobođeno srpskog tlačenja, a i Milošević je ubrzo bio zbačen. Danas, posle jedne decenije, Kosovskog rata sećaju se kao tipičnog primera humanitarne intervencije, a vide ga i kao model za moguću intervenciju u Darfuru i drugim mestima. I zaista, neke od ključnih ličnosti Obamine administracije – naročito Samanta Pauer (Samantha Power) – zastupale su stav da „humanitarna intervencija“ po uzoru na Kosovo treba da bude lajtmotiv politike SAD.

S obzirom na značaj Kosova, kao modela za buduće vojne akcije, od važnosti je dublje razumeti ono šta se u stvari dogodilo u tom kritičnom slučaju. Poslednjih godina došlo se do novih informacija iz suđenja Miloševiću za ratne zločine – kao i iz drugih važnih izvora – koje osvetljavaju taj rat u potpuno drugom (i ne baš preterano pozitivnom) smislu. U daljem tekstu, daću pregled nekih od ovih otkrića, kao i o tome kako su ona diskreditovala široko prihvaćeni mit o „benignom“ karakteru intervencije na Kosovu.

Prvo – malo o pozadini slučaja: Kosovo je dugo bilo „autonomna pokrajina“ Republike Srbije, koja je prethodno bila deo komunističke Jugoslavije. Stanovništvo Kosova je bilo podeljeno na albansku većinu i relativno malu srpsku manjinu, koja je predstavljala 10-15% stanovništva. Etnički konflikt tih dveju populacija je postepeno destabilizovao tu oblast. Republika Srbija je, 1989. godine ukinula autonomni status Kosova i stavila ga pod – u suštini – vojnu upravu. Uveden je veoma represivni sistem uprave čije su žrtve bili Albanci te provincije, dok su Srbi bili favorizovani. Napori Albanaca da izbegnu represiju su bili u osnovi oružanog ustanka poznih 1990-ih godina, koji je povela UČK. Ti napori su, najzad, izazvali NATO-vu kampanju bombardovanja Srbije. Posle poraza Srbije, međunarodne mirovne snage su okupirale Kosovo. Uz stalno prisustvo tih snaga, Kosovo se zvanično otcepilo od Srbije i postiglo punu nezavisnost 2008. godine. Uskoro posle NATO-vog bombardovanja, većina srpskog stanovništva je etnički očišćena sa Kosova, mada mali broj Srba još uvek ostaje u delovima te provincije.

Mit broj 1: NATO je otpočeo bombardovanje tek pošto je iscrpeo sve napore da postigne svoje ciljeve na Kosovu uz pomoć diplomatskih mera. Rat je usledio zbog toga što se Milošević čvrsto opirao diplomatskom rešenju.

U stvari, Milošević je bio prijemčiv diplomatskom rešenju, a ovo je činjenica dobro potvrđena iz najpouzdanijih izvora. Precizno govoreći, Milošević je oktobra 1998. godine potpisao niz međunarodnih sporazuma, koji su predviđali da Srbi povuku sa Kosova većinu svojih snaga i da primene prekid vatre. Takođe je prihvatio slanje međunarodno organizovane Kosovske kontrolne misije (Kosovo Verification Mission) koja bi nadgledala povlačenje srpskih jedinica. Posrednik u ovim sporazumima je bio američki diplomata Ričard Holbruk.

Kako se nastavila borba između srpskih i albanskih snaga, a onda još krajem 1998. godine i pojačavala, Holbrukov sporazum se sve više urušavao. U tom periodu, naširoko se verovalo da su Srbi ti koji su torpedovali taj sporazum. Danas, međutim, znamo da to nije bilo tako. U stvari, Srbi su primenjivali Holbrukov sporazum, a Albanci su bili uzrok propasti sporazuma.

Dokazi da su se srpsko/jugoslovenske snage držale sporazuma dolaze od generala Klausa Naumana (Klaus Naumann), nemačkog oficira koji je igrao istaknutu ulogu u diplomatiji tog perioda (i koji je kasnije učestvovao i u NATO-vom ratu 1999). Nauman se 2002. godine pojavio kao ključni svedok optužbe u suđenju Miloševiću i izjavio sledeće: „Jugoslovenske vlasti su se pridržavale [Holburkovog] sporazuma.... Ja mislim da treba stvarno odati priznanje onome što su činile jugoslovenske vlasti. Nije bila laka stvar da se 6.000 policajaca povuku u roku od 24 časa, ali one su u tome uspele.“ Gledišta generala Naumana podržava i Nezavisna međunarodna komisija za Kosovo (Independent International Commission on Kosovo), koja je u svom izveštaju za 2000. godinu objavila: „Srbija je u početku izvršavala [Holburkov] sporazum i shodno njemu, povukla svoje snage.“ 

U stvari, propast Holbrukovog sporazuma su izazvali gerilci UČK, koji su iskoristili uzdržanost Srba kao priliku za otpočinjanje nove ofanzive. Ova strategija je zabeležena u sledećem razgovoru između novinara BiBiSija i generala Naumana. U intervjuu se navode informacije NATO-a i direktora Kosovske kontrolne misije (Kosovo Verification Mission), koja je bila odgovorna za nadgledanje primene Holbrukovog sporazuma:

BiBiSi: „Dobili smo poverljive zapisnike Severnoatlantskog saveta, ili NAC (North Atlantic Council or NAC), rukovodećeg tela NATO-a. Govorilo se o UČK kao `glavnom izazivaču` nasilja... UČK je otpočela ono što se čini kao namerna kampanja provokacija [protiv Srba]. To je ono što je Vilijam Voker (William Walker) lično [šef Kosovske kontrolne misije (Kosovo Verification Mission)] tada, privatno, saopštio o situaciji (autorov kurziv).

General Nauman: „Ambasador Voker je na zasedanju NAC tvrdio da je najveći broj kršenja [Holbrukovog sporazuma] izvršila UČK“.  

Činjenice su, prema tome, jasne: Albanski gerilci, a ne Srbi su ti koji su izazvali porast borbenih dejstava.

Tokom februara i marta 1999. godine, SAD i nekoliko evropskih saveznika su organizovali jednu međunarodnu mirovnu konferenciju – koja je zvanično imala za cilj da pruži sveobuhvatno rešenje kosovskog konflikta. Ona se uglavnom održavala u Rambujeu, u Francuskoj, u blizini Pariza. Zapadni posrednici, koji su rukovodili konferencijom, pokušavali su da se završi srpska represija na Kosovu, da se obnovi kosovska regionalna autonomija (mada je ono i dalje provincija Srbije), i da se uspostave naoružane međunarodne snage za očuvanje mira koje će imati funkciju nadzora primene sporazuma. U tom trenutku se nije razmišljalo o nezavisnom Kosovu. 

Na kraju, konferencija u Rambujeu je propala, a taj neuspeh je direktno doveo do NATO-ve kampanje bombardovanja. U tom vremenu, bilo je naširoko smatrano da su Srbi odbijali da ozbiljno pregovaraju i da su bili odlučni da protiv Albanaca iskoriste vojnu silu. Međutim, pažljivo čitanje zapisnika pokazuje da je to konvencionalno mišljenje ponovo bilo pogrešno. U stvari, Srbi su imali otvoren stav u odnosu na rešenje putem pregovora, a prešli su na upotrebu sile tek onda kada se pokazalo da se sporazum ne može postići.

Većina učesnika konferencije u Rambujeu je priznala da je srpska delegacija u stvari prihvatile sve (ili skoro sve) političke zahteve koje su izneli SAD i evropski posrednici. Prema Marku Veleru (Marc Weller), pravnom stručnjaku koji je služio kao savetnik albanskoj delegaciji „izgledalo je da su Srbi prihvatili političke elemente rešenja – bar u principu“. Predstavnik Stejt departmenta DŽems Rubin (James Rubin) tvrdi da su „Srbi prihvatili skoro svaki aspekt političkog dogovora“. Američki diplomata Kristofer Hil (Christopher Hill) je izneo „da je Milošević bio sklon političkom sporazumu u Rambujeu“. Čak je i Medlin Olbrajt uprkos svojoj hiperkritičnosti u odnosu na srpsku delegaciju, priznala da su Srbi prihvatili najveći deo predloga za politički sporazum. Što se nešto spornijih aspekata za primenu sporazuma tiče, sam Milošević je sugerisao da bi prihvatio neke snage za održavanje mira na Kosovo, koje bi nadgledale primenu, i koje bi bile pod vođstvom bilo UN, bilo Evropske organizacije za sigurnost i kooperaciju (Organization for Security and Cooperation in Europe). Ipak je nastavljao da se protivi ideji snaga pod vođstvom NATO-a, na čemu su insistirale SAD.

Raspoložive informacije pokazuju da je potpuni dogovor o kosovskom konfliktu bio nadohvat ruke i da se mogao postići u Rambujeu. Ono što je bilo uzročnik propasti, bio je novi razvoj situacije koji se odigrao u poznoj fazi procesa pregovora. Konkretno – zapadni posrednici su odjednom predložili da se konačnom sporazumu doda jedan „Vojni aneks“. Predloženi dodatak je potvrđivao da će se poslati NATO-ve snage za održavanje mira, a da će ove snage imati „slobodni i neograničeni prolaz, kao i neometani pristup celoj teritoriji Savezne republike Jugoslavije“. Ovaj deo je bio od izuzetnog značaja. On je značio ne samo da će NATO snage za održavanje mira okupirati Kosovo, nego – potencijalno i celu Srbiju, kao i ostatak Jugoslavije. Posle pojave Vojnog aneksa, izgledalo je da je srpska delegacija izgubila sve poverenje u proces pregovora, pa su se mirovni pregovori prekinuli.

Ovu sumnjivu formulaciju Vojnog aneksa je tokom NATO-ve kampanje bombardovanja 1999. godine prvi zapazio britanski novinar DŽon Pildžer (John Pilger). U odgovoru na to, američki zvaničnici su tvrdili da je Vojni aneks bio samo jedan bezazleni detalj i poricali postojanje bilo kakvog [američkog] napora da sabotiraju mirovne pregovore.

Iznošenje istine je bilo prepušteno Britancima. Tokom posleratnog parlamentarnog saslušavanja, bivši ministar odbrane DŽon Gilbert (John Gilbert) je potvrdio da su ključni pregovarači u stvari tražili priliku da sabotiraju konferenciju. Gilbert je bio ličnost broj dva britanskog ministarstva odbrane, sa specifičnom odgovornošću sakupljanja obaveštajnih podataka, i bio je pristalica rata. On je svakako izvor od poverenja. Što se tiče motiva pregovarača, pružio je ovo zapažanje: „Mislim da su izvesne ličnosti u onom vremenu jedva čekale NATO-vu bitku... nalazili smo se na tački kada su neki ljudi osećali da se nešto [protiv Srba] mora učiniti, pa smo tako jednostavno i isprovocirali bitku.“ Što se tiče samih mirovnih uslova, kazao je: „Ja mislim da su uslovi koji su Miloševiću bili postavljeni u Rambujeu, bili apsolutno nepodnošljivi [neprihvatljivi?]. Kako ih je, uopšte, mogao prihvatiti? Sve to je bilo potpuno nameravano“ (autorov kurziv).

Lord Gilbert nije posebno pomenuo Vojni aneks (i njegovu klauzulu o NATO-vom pristupu u Jugoslaviju), ali lako je uvideti da Aneks dobro pristaje celokupnoj slici provokacije koju je on opisao. Takođe, izgleda verovatno da su SAD igrale vodeću ulogu u sastavljanju Vojnog aneksa i na taj način sabotirale pregovore: u memoarima, general Vesli Klark je priznao da je on lično pomagao u pisanju nacrta [Aneksa]. U svakom slučaju, pojava Vojnog aneksa je minirala izglede za mirno rešenje.

Ja sam na jednom drugom mestu opširno razmatrao motive Klintonove administracije za izazivanje tog rata. Ovde ću dati kratku verziju. U osnovi, SAD su tražile novo opravdanje za postojanje NATO-a, koji – kako je izgledalo, posle pada Berlinskog zida više nije imao verodostojnu funkciju. „Uspešna“ intervencija na Kosovu igrala je ključnu ulogu za potvrđivanje NATO-ve važnosti u posthladnoratovskom periodu i pružala mu je novu funkciju. 

Ma koji da su bili motivi, činjenice ukazuju na to da je Klintonova administracija tražila izgovor za rat sa Srbijom. Taj izgovor joj je pružila propast mirovnih pregovora u Rambujeu.

Mit broj 2: Kosovski konflikt je bio moralno jasan slučaj: Srbi tlačitelji, a Albanci – žrtve.

U tom vremenu je rat 1999. godine bio naširoko prikazivan kao mini-repriza II Svetskog rata, sa Srbima u ulozi nacističkih agresora i Albancima kao Jevrejima. Ta slika je bila glavna tema veoma uticajne knjige Samante Pauer (Samantha Power): „Problem iz pakla: Amerika i era genocida“ ("A Problem from Hell: America and the Age of Genocide“). Svakako, istina je da su Srbi igrali ružnu ulogu u tlačenju i nasilju nad etničkom grupom Albanaca, kao i da Milošević lično snosi popriličnu odgovornost za dirigovanje tim tlačenjem. Ovaj deo priče je uglavnom tačan i od onda se pojavilo malo toga što bi poreklo tu sliku.

Problem je u tome što albanske političke grupe koje su SAD u tom ratu podržavale, nisu bile mnogo bolje. Dok su postojale neke relativno pristojne i nenasilne albanske političke grupacije koje su u početnoj fazi tog konflikta bile od važnosti – ona najvažnija grupacija koja je dobila podršku od SAD bila je Oslobodilačka vojska Kosova (UČK). UČK je bila poznata po zlu i rasizmu koji se malo razlikovao od onog koji su imale Miloševićeve snage. Večita glavna tačka vojne strategije UČK bili su teroristički napadi na srpske civile.

Teroristička priroda strategije UČK je bila naširoko poznata zapadnim zvaničnicima, čak je i jedan svedok optužbe na suđenju Miloševiću to priznao. Član britanskog parlamenta, Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji je bio duboko upleten u diplomatiju oko Kosova, svedočio je o terorističkoj strategiji UČK. Zapisnik unakrsnog ispitivanja Ešdauna sadrži sledeći dijalog:

Milošević: „Dobro je poznata činjenica da su oni [UČK] bili teroristi, da je to bila teroristička organizacija.“ .

Ešdaun: „Gospodine Miloševiću, ja nikada nisam ni poricao da je to bila teroristička organizacija“.

Prema novinarki Stejsi Saliven (Stacy Sullivan), koja je intervjuisala mnoge ličnosti iz UČK, gerilci su „napadali srpska naselja, prihvatili odgovornost za obaranje civilnog aviona i za podmetanje automobilske bombe koja je ranila rektora univerziteta. Po definiciji, to su bili teroristički akti.“

Cilj takve terorističke taktike bio je da se izazove srpska odmazda, što je pomoglo da se zamahne krug nasilja. Ova taktika je bila naširoko poznata. Čak je i Medlin Olbrajt, čiji memoari se skoro isključivo usredsređuju na srpsko divljaštvo, ukratko priznaje da je UČK „izgledalo da provocira masivni srpski odgovor, kako bi međunarodna intervencija postala neizbežna“ (autorov kurziv). Ne treba posebno naglašavati da je ova strategija izazivanja Srba da napadaju na albanske civile i na taj način povećavaju pritisak za inostranu intervenciju izvanredno uspela. To je baš onaj scenario koji se odigravao u periodu 1998-1999, i koji je doveo do NATO intervencije i pobede UČK.

Dugo se pretpostavljalo da su tokom celog konflikta Srbi bili oni koji su izvršili najviše nasilja. Ustvari, bilo je dugih perioda kada su baš Albanci bili počinioci toga. Ovu činjenicu je konstatovao britanski ministar odbrane DŽordž Robertson (George Robertson) tokom parlamentarnog saslušanja po okončanju rata. Lord Robertson je izneo da je sve do januara 1999. godine „UČK bila odgovorna za više mrtvih na Kosovu nego što su to bile jugoslovenske vlasti. “

U poznijim fazama rata, bilo je jasno da su Srbi bili glavni počinitelji nasilja. Počev od januara 1999, došlo je do znatnog porasta srpskih napada, sa gadnim masakrom u albanskom selu Račku i drugim zločinstvima tokom poslednje nedelje ove prve faze rata. Takođe, došlo je do ogromnog povećanja srpskih zlodela koja su se odigrala tokom NATO bombardovanja. Pa ipak, lord Robertson ukazuje na to da su u početku Albanci, a ne Srbi bili ti koji su počinili najgora nasilja. Dnevnici Alastera Kempbela (Alastair Campbell), predstavnika za štampu Tonija Blera, takođe podvlače nemoralni karakter UČK, kao i da je ta činjenica bila dobro poznata britanskim zvaničnicima. Prema Kempbelu, obojica – Bler i njegov ministar spoljnih poslova Robin Kuk (Robin Cook) su verovala „da UČK.... nije bila mnogo bolja od Srba.“

Možda najteža optužba na račun UČK je bio način na koji se ona ponašala posle poraza srpskih snaga u junu 1999. godine. Posle srpskog poraza, NATO i mirovnjaci UN su u suštini skoro u celom Kosovu postavili na vlast UČK, pa su albanski gerilci odmah iskoristili svoju novodobijenu moć da pomoću kampanje nasilja i zastrašivanja etnički očiste Srbe.

Ova kampanja terora je praćena od strane Organizacije za sigurnost i saradnju Evrope (OEBS) [Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE)] i opisana je u memoarima ranijih zvaničnika UN Ijena Kinga i Vita Mejsona (Iain King and Whit Mason).

Leto 1999-te bilo je vreme za osvete i gruba razbojnička nasilja. OEBS je sakupila na desetine stravičnih priča. Jedan gluvonemi Rom je bio otet iz svoje kuće, jer je, navodno, njegova porodica sarađivala sa ranijim (srpskim) vlastima. Jedan četrdesetčetvorogodišnji Srbin je bio „na smrt pretučen gvozdenim šipkama od strane albanske rulje“... Na Srbe se pucalo i bivali su ubijani dok su radili na svojim poljima. Ove napade, kao i desetine sličnih prijavljivali su terenski saradnici OEBS-a. Do svih tih napada je došlo u vremenu kada su mirotvorci pod vođstvom NATO-a bili odgovorni za bezbednost na Kosovu. 

Prema proceni objavljenoj u londonskom Sandej tajmsu (Sunday Times), tokom prvih osam meseci posle pobede NATO-a, bilo je ubijeno između 400 i 700 Srba. Među mrtvima je bilo i Roma. Delom i zbog ovih napada, koje snage NATO-a skoro uopšte nisu sprečavale, sa Kosova je izbeglo skoro 250.000 Srba, Roma i drugih prezrenih etničkih grupa. Dugo postojeći cilj Albanaca: etnički „čisto“ Kosovo, bez Srba, je u velikom broju oblasti bio ostvaren.

Prema tome, mit je gledati na ovaj način kao na jednostavni slučaj srpskih agresora i albanskih žrtava. U stvarnosti, obe strane su bile veoma zle. Naravno, istina je da su u celini uzev, Srbi počinili više zločina i etnički očistili čak i veće populacije no što su to Albanci učinili. A ne treba ni naglašavati da su srpske nacionalne vojske na drugim lokacijama na Balkanu počinile mnoge strahovite zločine, uključujući masakr u Srebrenici 1995. godine. Ali, to nije izgovor za zločine UČK, niti za činjenicu da je politika SAD podupirući UČK bila saučesnik u nekim od tih zločina. Danas, deset godina kasnije, ne treba da peremo zločine bilo koje strane.

Kada su se 1999. borbe završile, istražioci Međunarodnog kriminalnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia) pokušali su da istraže zločine koje su obe strane izvršile tokom rata. Raniji glavni tužilac Karla del Ponte, opisala je u nedavno objavljenim memoarima teškoće sa kojima se suočila. Prema njoj, bilo je ponavljanih napada i pretnji nasiljem svakome ko bi sarađivao sa međunarodnim istragama zločina UČK. Jasno je da je i samoj Del Ponte bilo prećeno: „Neki švajcarski zemljaci su čak upozoravali da u ovim memoarima ne diskutujem o raznim albanskim pitanjima, i ja sam ih ovde razmatrala samo sa izuzetno velikom opreznošću.“

UČK je imala i mnogo drugih manje privlačnih osobina, uključujući i saradnju sa Al Kaidom (koja je imala svoje osoblje na Kosovu), kao i sa međunarodnim mrežama trgovaca drogom. U celini, može se opravdano reći da je UČK imala užasavajuće-groznu karakteristiku.

Mit broj 3: Vazdušni napadi NATO-a su sprečili još veće zločine Srba, pa su prema tome imali pozitivni efekt na stanje ljudskih prava na Kosovu.

U stvari, bombardovanje je samo povećalo srpske zločine. Sve do bombardovanja, celokupni broj ubijenih u ratu – uključujući Srbe i Albance, civile i vojnike – bio je svega 2.000. Broj albanskih civila koje su ubile srpske snage nikada nije bio tačno procenjen, ali je verovatno iznosio na stotine. Međutim, tokom kampanje bombardovanja, došlo je do ogromnog porasta srpskog nasilja. Srbi su mogli učiniti malo kako bi se zaštitili od napada NATO-a, pa su onda svoje frustracije iskalili na relativno nebranjenim Albancima.

Pogledajmo hronologiju. Do sredine marta 1999. bilo je jasno da je pregovarački proces neizbežno propao, i da se NATO spremao za bombardovanje. Devetnaestog marta, Kosovska verifikaciona snaga (Kosovo Verification Force) počela je da napušta Kosovo – što je bio znak da je bombardovanje pred vratima. Sledećeg dana, 20. marta, srpske snage su započele masovnu ofanzivu na Kosovu, praveći mnoge gadne zločine. A 24. marta NATO je, ustvari, otpočeo svoju 10-nedeljnu kampanju bombardovanja, što je dovelo do još većih srpskih zločina. Ova hronologija snažno sugeriše da je baš samo NATO bombardovanje bilo ključni uzrok tog porasta nasilja. Takođe treba istaći da je zajednički generalštab (Joint Chiefs of Staff) upozorio predsednika Klintona da bi bilo kakva kampanja bombardovanja mogla prouzrokovati srpske osvetničke napade i povećati zločine. Ti zločini su bili predviđeni.

I kada je do bombardovanja stvarno došlo, srpske snage su zaista počinili značajne zločine: tokom NATO kampanje, srpske snage bezbednosti su ubile oko 10.000 osoba. Do kraja rata, oko 90% albanske populacije je bilo izmešteno. Primarna moralna odgovornost mora ležati na srpskim snagama koje su počinile zločine, a i na samom Miloševiću koji je dirigovao njima. Međutim, i NATO mora snositi izvesnu odgovornost zbog toga što je bezobzirno stvorio situaciju koja je praktično garantovala zločine.

NATO kampanja je uzrokovala i druge nesreće: prema Timu DŽudi (Tim Judah) iz BiBiSija, samo bombardovanje je ubilo između 500 i 2.000 civila.Čak i ako prihvatimo samo onaj niži broj, NATO bombardovanje je ubilo otprilike isto onoliko civila, kao i sve srpske akcije koje su prethodile bombardovanju. NATO-va strategija je sadržala, prema memoarima generala Ruperta Smita (Rupert Smith), koji je služio kao zamenik komandanta NATO-a tokom tog rata, „gađanje [srpske] civilne infrastrukture“. A kada se rat završio, Albanci su započeli talas represalija i etničkog čišćenja, što je dovelo do još većih zločina, kako je gore i opisano.

Ako je NATO operacija želela da potvrdi da je etničko čišćenje neprihvatljivo kao način rešavanja konflikata, onda je ova operacija bila očigledan, upadljiv neuspeh.

Zaključak

Najneprijatniji aspekt kosovskog slučaja je to da je najavljivana humanitarna intervencija poslužila uglavnom za povećavanje obima zločina. U tom pogledu, Kosovski rat ima mnogo zajedničkog sa invazijom Iraka u 2003. godini, koja je javnosti takođe bila servirana kao humanitarni napor da se narod Iraka „spase“ od nasilničkog diktatora . Međutim, retrospektivno izgleda da je invazija izazvala isto toliko, a moguće i više mrtvih od celokupnog broja koji je poubijao Sadam Husein. Glavna pouka kosovskog i iračkog iskustva je da vojne akcije – zvali ih mi „humanitarnim“ ili ne – imaju u sebi potencijal da povećavaju ljudsku bedu i patnje. Zastupnici humanitarnih intervencija obraćaju premalo pažnje na ovu opasnost.

Možda vredi setiti se medicinske izreke „na prvom mestu ne štetiti“ (primum non nocere). Među lekarima, od davnina se zna da medicinski zahvati imaju potencijal da pacijente ostave u gorem stanju no pre njih. Sama po sebi, činjenica da pacijent pati, nije dovoljan razlog za operaciju – jer operacija nosi sa sobom rizik da se poveća njegova/njena patnja. Možda bi ista opreznost mogla biti primenjena u odnosu na vojne intervencije. Sigurno je da bi trebalo izbegavati rizične akcije koje bi verovatno izazvale povećanje broja smrtnih žrtava (kao što je bio slučaj na Kosovu). Na prvom mestu ne treba da izazivamo štetu.

[Dejvid N. Gibs (David N. Gibbs) predaje istoriju i političke nauke na Univerzitetu Arizone ( University of Arizona). Među njegovim ranijim publikacijama su „Politička ekonomija intervencija u Trećem svetu“ (The Political Economy of Third World Intervention - Univ. of Chicago Press, 1991). Ovaj članak je zasnovan na njegovoj knjizi „Na prvom mestu ne štetiti: Humanitarna intervencija i razaranje Jugoslavije (David N. Gibbs: First Do No Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia - Vanderbilt University Press, June 2009), a naročito na osnovu poglavlja 7. Čitaoci zainteresovani za dobijanje celokupnog spiska referenci, mogu većinu njih naći u knjizi, ili ih zatražiti od autora: Ova adresa el.pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli ]

http://www.tikkun.org/article.php?story=jul_09_gibbs

(Prevod: Vasilije Kleftakis)