Ekonomska politika | |||
Zlato postaje za svet ono što je bila nemačka marka za Srbiju devedesetih |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 29. januar 2013. | |
Ponovo ću se (referiram na moje tekstove nekoliko godina unazad) ukratko osvrnuti na uzroke onoga što smatram krizom Zapada, a ne krizom kapitalizma, kako to mnogi neomarksisti smatraju. Prethodnih nekoliko vekova (od renesanse) zapadna Evropa i njena kulturna naslednica SAD su stvorile nekoliko kulturnih tekovina koje su im omogućile svetsku dominaciju. To su pre svega naučni metod, tržišna ekonomija i kritičko opšte/univerzitetsko obrazovanje odvojeno od teoloških objašnjenja sveta. U vreme kada su evropske sile uspostavljale svetsku dominaciju protiv sebe su imali lovačko-sakupljačke zajednice i feudalno-poljoprivredna carstva koja nisu mogla da se suprotstave inovativnim tehnologijama koje su navedene kulturne tekovine neprestano stvarale. Posle oslobođenja od evropske dominacije, mnogi do tada porobljeni narodi su krenuli putem raznih varijanti modernizacije inspirisanih socijalističkim učenjima koji su ih odveli u još veću bedu, a primer Kine je paradigmatičan. Sa prihvatanjem tržišne ekonomije, stranog kapitala, pogotovo u obliku znanja, ove zemlje su uz prednost niskih nadnica postale konkurentnije od svojih uzora iz Evrope i Amerike.
Zbog toga na vlast dolaze razni socijalni demagozi koji obećavaju laka rešenja bez mnogo odricanja. Nema tu razlike između Srbije i SAD. Umesto da se građani SAD suoče sa tim da se svet promenio i da pobrojane kulturne tekovine sada nisu ekskluzivno njihove, što ih čini manje konkurentnim u globalnoj ekonomiji i da sada moraju da žive skromnije, uz više rada i pre svega učenja, njihovi demagozi izlaze u susret željama koje više nemaju uporište u realnosti. Jedina razlika između Srbije i SAD je što je ova druga imala svetsku rezervnu valutu. Ali socijalna demagogija ovih dana uništava i tu, suštinsku prednost SAD. Obama i američki „socijalizam“
Međutim ovakvo ponašanje dojučerašnje svetske supersile, i EU uz nju, ostavlja katastrofalne posledice u svetskoj ekonomiji. Kako je evro manje zlo, jer se manje štampa i iza njega stoje nešto veće zlatne rezerve od američkih[2] i nešto manje posustale nemačke industrijske proizvodnje, još se nekako drži. Ipak, on je za sada, samo manje zlo. Da nije dolara, evro bi kolabirao. Primer za ovo je naglo jačanje švajcarskog franka od pre par godina. Zbog nekonkurentnosti i prezaduženosti EU, koja je mnogo zavisniji od uvoza energenata u odnosu na SAD, počelo je bežanje u švajcarac, ali mala, iako zdrava, švajcarska ekonomija ne može da izdrži da se toliki problemi prevale na nju. Zato je Švajcarska vezala švajcarac za evro kako njeni proizvodi ne bi postali preskupi, opet manje zlo, i tako i sama Švajcarska plaća EU nebuloze.
kad-tad. I tako, kao što je za srpsku ekonomiju devedesetih, bilo potrebno da postoji neki etalon vrednosti, tako danas ceo svet traži neki etalon vrednosti, da bi spasao svoje džepove od presipanja vrednosti u džepove vlasnika Federalnih rezervi i njihovih siromašnijih sugrađana koji hoće da zadrže svoj standard na račun radnog naroda i mudrih investitora Kine, Brazila, Južne Koreje...itd. Koliki je naš deo i gde je naše zlato? Ne znam da li se sećate svih onih mudraca, koji očigledno pate od slabog poznavanja istorije, koji su pisali kako su zlatne rezerve prevaziđene i kako treba ulagati u vrednosne papire, obveznice, deonice? Izgleda da nisu bili obavešteni da za razliku od zlata, vrednost papira zavisi od sposobnosti i moralnosti onoga koji ih izdaje. A sposobnosti i moralnosti u SAD i EU sve više manjka. Na svu sreću, nismo poslušali sve te vizionare i nismo rasprodali sve zlato a prema nekim informacijama, naše rezerve nisu male u odnosu na veličinu i ekonomiju zemlje.[3] Prema dostupnim podacima Svetskog saveta za zlato Srbija je na 58. mestu u svetu, sa 14 tona zlata, ispred ostalih bivših SFRJ republika, koje su delom zbog „modernih“ tendencija prodavale zlato kada je cena bila znatno manja. Ipak, postoje i oni koji sumnjaju u te podatke i pitaju se kolike su zaista rezerve i gde se nalaze.[4] Kako je svetski trend država da dovlače svoje rezerve kući, poput Nemačke ovih dana, i Venecule nešto ranije, ovakva pitanja su umesna i NBS treba da se oglasi. Kako da verujemo da naše zlato neće ukrasti neka bankrot država iz EU ili SAD? Isto tako, s obzirom da je Srbija jedna od četiri zemlje u Evropi, u kojoj se proizvodi zlato, sa ogromnim rudnim rezervama, mene hvata strah da će neki srpski političar pokloniti ovo blago nekoj stranoj zemlji ili kompaniji budzašto. Žalosno je da zbog siromaštva mnoge porodice u Srbiji prodaju zlato da bi preživele pa su u Srbiji nikle i radnje za otkup zlata iz susednih zemalja. Nama se događa ta strahota da već sad menjamo zlato za hranu, kao što biva u ratovima. Tu smo svetski trendseteri. Jer sad rastu cene zlata zbog propasti Zapadnih valuta, pre svega dolara, a ako bude rata, rašće cene hrane i energije. I zlatom će se plaćati hrana, a možda i život. Zlato je tražena roba, koja se ne može naštampati.
|