Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Slučaj PKB - nastavak ekonomskih zločina
Ekonomska politika

Slučaj PKB - nastavak ekonomskih zločina

PDF Štampa El. pošta
Danijela Ružičić   
nedelja, 21. maj 2017.

Vlada Srbije je definitivno do sada izbegavala pitanja u vezi sa PKB-om, ali uskoro će biti prisiljena da se ozbiljno osvrne na posledice svih odluka koje su donesene u poslednje vreme. Aktuelni režim nikako neće moći da zanemari ulogu u kojoj je bio. Činjenica je da će sve režimske odluke imati posledice na sve buduće generacije i to vrlo negativne, jer kada se dođe u situaciju da se ne mogu otplaćivati dugovi i kamate, režim neće više moći da odugovlači osim da proglasi bankrot ili će to MMF učiniti umesto njih, jer javni dug Srbije vrtoglavo jaste svakog dana.

Mere ekonomske politike o kojima se govori su jasan pokazatelj da ”priča” već postaje prestara. Moraju je nekako učiniti savremenijom, pa se plasiraju razne druge teme kako bi se skrenula pažnju sa centralnih dešavanja. Na prvom mestu, prodaja ”PKB-a” i ostalih resursa koji su profitabilni. Najavljenu prodaju ”PKB-a” nazivam najbrutalnijim ekonomskim zločinom i za to postoji mnogo argumenata. Ako ovaj režim radi u interesu svih građana i zastupaju interese svih, iz kog razloga se krije kako će se privatizovati ”PKB”?! Takođe, ako imaju argumente neka ih javno iznesu.

Režim definitivno nije imao želju da se suoči sa realnošću i celokupnom javnošću Srbije, niti da bar pokuša da rešava dublje prisutne probleme, jer čini se da svu ironiju naših dešavanja prolazimo kroz traumatičnu političku zbrku i obično se takve situacije završavaju sa vođom kojem mnogo toga nedostaje. A svi smo videli da mu nedostoje mnogo. Predsednik Vlade, i sada predsednički kandidat, Aleksandar Vučić za ukupno pet godina nijednom nije posetio ''PKB''.

SNS stranka nije ispunila nijedno predizborno obećanje do sada, a danas opet nešto obećavaju. Ta obećanja se najbolje oslikavaju kroz rastući egzistencijalni očaj koji svakodnevno pritiska većinu građana Srbije i teško da će biti prikviven stvaranjem spinovane virtuelne stvarnosti. Politika SNS je politika podvale, koja bi običnim ljudima trebalo da zameni realan život.Nije ništa čudno ovakvo stanje u Srbiji sa ovakvim političarima, ali jeste čudno da se već jednom takvim ljudima koji se politikom bave isključivo iz lične koriste, ne pokaže pravi put i mesto gde pripadaju… na političko đubrište.

Gde je problem kada su u pitanju strane investicije?

Godinama unazad slušamo kako je Srbija odlično mesto za život i sjajno mesta za strane investicije. Svi političari od 2000. godine do danas ovo ponavljaju kao napamet naučenu pesmicu. Njihova izlaganja upravo imaju za cilj da nas kontantnim ponavljanjem ubede da je to jedini i najefikasniji način za oporavak i razvoj srpske privrede. Srećom, još uvek ima onih koji u to ne veruju, jer najpre shvataju da su poličitke garniture ljudi manje-više vrlo promenljiva kategorija, kao i njihova povodljiva politika sklona naglim pritiscima i međusobnim ucenama.

Strane direktne investicije ne mogu i ne smeju biti osnova razvoja naše ekonomije. Savet stranih investitora ne može i ne sme biti organ koji zahteva izmene zakonskih propisa i donošenje ekonomskih mera. Njihove predloge treba saslušati, razmotriti i prihvatiti ono što je u interesu naše privrede. U principu, strani investitori mogu biti samo persona grate (dobri gosti) u našoj zemlji.

Posledice tranzicije u Srbiji, u kojoj su i strane direktne investicije jedna od njenih aktera, su više nego katastrofalne. Odmah nakon društveno ekonomskih promena 2000. godine, naši vazalni ,,reformatori’’ potrudili su se da munjevito primene ,,Vašingtonski konsenzus’’, odnosno da implementiraju instrumente globalizacije. Sve ove principe nastavljaju da primenjuju i na domaći agrar, a jedinstven primer je PKB.

Domaći agrar i ''PKB''

Neizbežno je da se stvari ovako dešavaju, jer država nema želju ni volju da zaštiti domaći agrar. Od države se i onako niko više ničemu dobrom ne nada. Ova država je od poljoprivrede samo umela da otima i da je upropasti, tako da, sa te strane, poljoprivrednici danas izgleda nemaju čemu da se nadaju. Za razliku od mnogih, koji su na početku privatizacija poljoprivrednih kombinata mislili da je to lak i jednostavan posao, sigurno je da bi se danas jako mali broj ljudi složilo sa ovakvom konstatacijom. Vreme je pokazalo da je privatizacija veoma „skupa“, da neminivno dovodi do smanjenja radnih prava, povećane nezaposlenosti, socijalne nesigurnosti, promene strukture privrednih subjekata, uništavanja svega vrednog…

Neverovatno je da i dalje postoji nizak nivo ekonomske svesti političke oligarhije, slučajno ili namerno. Sa aspekta ekonomske struke, grad Beograd koji je bio većinski vlasnik ‘’PKB-a’’, a koji je sada preknjižen u vlasništvo Republike Srbije budući da namerava da proda ovu korporaciju i da se već u javnosti pojavljuju spekulacije oko početne cene, nameće se jedno pitanje, a to je zašto prvo nije utvrđena tržišna (berzanska) vrednost?, pa tek onda na bazi te informacije eventualno razmotriti dalje poteze! Dalje, ako je utvrđena vrednost, ko je utvrdio vrednost, koja metoda je primenjena, zašto javnost nije o tome informisana, da li će javnost možda biti informisana, ili javnost možda nema pravo da zna kakve se odluke donose u ime svih građana?

Nastavak propale ekonomske politike i rasprodaje je u toku. Po svim izgledima neće nam preostati ništa vredno od resursa budućnosti koji ovaj režim neće prodati!

Kompletan poljoprivredni sistem u tržišnim uslovima nije uvek dovoljno jasan. Tržište treba da bude osnov, a ne monopolističko ili tajkunsko mesto gde se ubacuju velike sume novca što vrlo često kod nas izaziva restriktivnu praksu i monolističke tendencije. Takva je slika i prilika u Srbiji trenutno.

Vlada Republike Srbije u 2015-oj godini je smanjila finansijsku pomoć (subvencije) poljoprivredi. Pre svega, moraju se definisati ciljevi, analizirati poljoprivredna struktura, definisati jasna poljoprivredna politika. Poslednju deceniciju po svim ovim pitanjima se ništa nije promenilo pa možemo samim tim i zaključiti da naše opredeljenje u budućnosti nije poljoprivreda, što je veoma zabrinjavajuće.

Osnovu sistema u početku razvoja činila je primarna poljoprivredna proizvodnja, ratarstvo i stočarstvo, koja je izgradila preradne kapacitete na osnovnim proizvodnim linijama: prerada mleka, prerada mesa, proizvodnja koncentrovane stočne hrane, prerada voća i povrća, prerada žitarica i drugih proizvoda. Uporedo sa razvojem preradnih kapaciteta, razvijena je sopstvena mreža trgovinskih i turističko ugostiteljskih objekata čime je zaokružen sistem proizvodnje, prerade i plasmana proizvoda ishrane iz programa PKB-a.

Sa čime raspolaže ''PKB''?

PKB Korporacija je najveće poljoprivredno Društvo u Srbiji, ima pravni subjektivitet, svoju imovinu i delatnost. PKB Korporacija zapošljava oko 2.000 radnika. Proizvodnja PKB Korporacije čini glavnu sirovinsku bazu industrije mleka i mesa, stočne hrane, industijskog i drugog povrća, a predstavlja veoma značajnog proizvođača sirovine za mlinsko pekarsku industriju i industriju šećera i ulja u Srbiji.PKB Korporacija se može smatrati genetskim centrom jer je i jedan od najznačajnijih proizvođača semena ratarskih kultura i priplodnih junica u Srbiji.

PKB Korporacija raspolaže[1] sa 30.500 hektara zemljišta od čega je:

zemljište u državnoj svojini – 23.000 hektara

zemljište u svojini društva – 7.500 hektara

U ratarstvu 20.500 hektara obradivih površina.

U stočarstvu kapaciteti za odgoj:

– 9.000 muznih krava sa pripadajućim podmlatkom za remont sopstvenog stada i prodaju VSJ na tržištu Srbije.

– 3.500 grla junadi u tovu

– 6.000 svinja

– 2.000 ovaca svih kategorija

– bikovski centar i VO stanica, čiji kapaciteti pokrivaju potrebe PKB

Korporacije i značajan deo tržišta Srbije:

– farma koka nosilja kapaciteta 30.000, 7.000.000 jaja na godišnjem nivou

Tehnička infrastruktura za podršku osnovne proizvodne delatnosti (radionice, tehnički centri, adminstrativni prostor, magacini i dr.) ukupne površine 38.000 m2.

Skladišni i doradni sistemi:

PKB “Agroseme” – fabrika za doradu semena , pun kapacitet fabrike je 15.000 tona semena strnih žita i soje do 1.000 tona. Sušara u sezoni može da osuši do 6.000 tona kukuruza u klipu.

Fabrika stočne hrane, kapaciteta 120.000 tona koncentrata na godišnjem nivou, silosi kapaciteta 53.000 tona, podne magacine kapaciteta 1.500 tona džakirane robe, sušare za žitarice, 32 tona/h i 16 tona/h.

Pogoni za proizvodnju vode (sopstveni vodovod) za snabdevanje sanitarnom vodom:

Proizvodnih pogona i farmi PKB Korporacije Prehrambene industrije u industijskoj zoni PKB-a (preduzeća ranijih članica sistema PKB) MZ Padinska Skela i sedam satelitskih naselja, u kojima živi 25.000 stanovnika.

Pogon za proizvodnju industrijske pare za potrebe prehrambene industrije u industrijskoj zoni PKB-a. Poljoprivredna mehanizacija i transportna sredstva:

– traktori svih kategorija 295 komada

– kombajni za ubiranje useva 33 komada

– utovarnih mašina 17 komada

– linije za baliranje sena 12 komada

– preko 1.000 svih vrsta priključnih mašina

Pored proizvodih, PKB Korporacija pokriva i vitalni deo komunalnih funkcija u naseljima i industrijskoj zoni u Pančevačkom Ritu. PKB Korporacija je važan poljoprivredni resurs, prodaja korporacije bi predstavljala veliku štetu za državu, mora se zaustaviti pogubna prodaja i privatizacija svega što je ostalo vredno.

Najvažnije pitanje je: Otkud vlastodršcima ili bilo kome u ovoj zemlji pravo i sloboda da prodaju ‘’PKB’’, kada ga nisu oni stvarali decenijama, niti im je neko dao na poklon?

Poznato je da poljoprivredni ciklusi, u uređenoj i stabilnoj poljoprivredi, traju tri do pet godina, pa je gotovo nemoguće tokom tog ciklusa ocenjivati kratkoročno stanje. Ono što se može istaknuti jeste da je srpska poljoprivreda trenutno u haotičnom stanju. Jedino što bi sada bilo ispravno je proceniti jesmo li usmereni na sređivanje tih haotičnih prilika ili ne. Koliko ja pratim ne postoje, ni u najmanjim tragovima, pokušaji za sređivanje temeljnih problema u našoj poljoprivredi. Eventualni ulazak u EU sam po sebi neće doprineti sređivanju poljoprivrede, jer je u Evropi uglavnom završen proces razvoja poljoprivrede i predstoji borba za očuvanje ostvarenog položaja proizvođača razvijenih zemalja – posebno onih koji su dostigli visok nivo konkurentnosti.

Kada je to tako, našim političarima ostaje da pošteno reše dilemu – ili ćemo odustati od sopstvene poljoprivrede i prodati ”PKB” ili ćemo našu poljoprivredu razvijati da bi bila konkurentna do nivoa proizvodnje koja podmiruje sopstvene potrebe i jednog dana omogućava spoljnotrgovinski suficit….ili ćemo da uništimo sve komplet…

Ako se politički javno ne opredele za rešavanje ove dileme i ako se istovremeno ne reše pitanja kako ostvariti taj postavljeni cilj, šta zaključujemo? Sve što političari čine, pričaju i rade je čista prevara i zaglupljivanje naroda.

Zbog toga je neophodno javno da im poručimo da nemaju pravo da raprodaju ostatak strateških resursa strancima i da jedino mogu da prodaju samo ono što su oni lično stvorili! A da li su nešto stvorili?

Prodajom PKB-a bi se onemogućio uticaj države na kreiranje agrarne politike, posebno za proizvodnju goveda i svinja, kao i da u tom slučaju Srbija može da se "oprosti" od celokupne proizvodnje semena. PKB je najveća kompanija agrobiznisa u Evropi i zbog toga mora da bude pod posebnom pažnjom države i javnosti – da bude "načisto" koji je to je javni interes u prodaji te kompanije, ako ga režim uopšte ima.

Siniša Mali i Aleksandar Vučić, direktni učesnici u ekonomskom zločinu prodaje PKB-a

Pitanje za Sinišu Malog, gradonačelnika grada Beograda i predsednika Vlade, Aleksandra Vučića: Da li znate šta prodajete kada govorite o PKB-u, i da li vam je jasno da ste direktno saučesnici u ekonomskom zločinu? Odgovore na ova pitanja nikada nisam dobila.

Na osnovu raznih članaka koji su se u poslednje vreme pojavili u mnogim dnevnim novinama u vezi PKB-a, u njima se mnogo toga može pročitati, a najmanje istine. U ovom tekstu, želim da ukažem da je ekonomski zločin u toku, i koristiću se objektivnim činjenicama i osnovnim ekonomskim postulatima.

U javnosti se često može naći lažan podatak da je PKB prošle godine prodao kompanijama ”MPC” i ”Lidl” ukupno pet hektara poljoprivrednog zemljišta u građevinskoj zoni (kod naselja Greda i Borča), što je tačna informacija. Cena koju podmeću je da je prodato za 700,000 evra po hektaru, što je neistina! Prava cena je 7,000 evra po hektaru. I to je svakako ispod cene, jer cena zemljišta na toj lokaciji se sigurno kreće oko 9,000 evra po hektaru!

Od dela Pančevačkog mosta do Čente, sva zemlja PKB-a je izuzetno visoke vrednosti. Najvredniji kapital korporacije u materijalnom smislu jeste poljoprivredno zemljište. Netačne informacije su da je cena zemljišta po hektaru od 10,000 do 14,000 evra. Tačno je sledeće, cena koja se navodi je cena jednog ara kada bi se prodavala kao poljoprivredno zemljište, ali ta ista zemlja, ima znatno višu cenu, ne ispod 8,000-9,000 po jednom aru! Dakle, javnost se obmanjuje o pravoj ceni i vrednosti zemljišta. Ne pravi se razlika između građevinskog i poljoprivrednog zemljišta!

Kako se navodi, prilikom prodaje PKB-a, oglašena je ”prodaja praktično svega što je moguće prodati”

Istina je da je oglašena prodaja dela imovine, da bi se pre prodaje PKB-a izuzeo od prodaje zemljišta oko pristupnih saobraćajnica novom mostu i celoj toj ”severnoj tangenti” od 21 km dužine. Koliko je to tačno hektara i kojih, tek treba da odrede urbanisti, pa da se to pretvori u građevinsko zemljište. Prve, nezvanične procene su da se radi od 400-700 hektara. Sve ostalo se prodaje, zgrade, mašine, stoka, pa čak i zemljište. A to je najverovatnije oko 5,000 hektara u vlasništvu PKB-a, ali svo ostalo zemljište koje se pominje do cifre od 25,000-35,000 hektara je zvanično državno zemljište, koje PKB rentira po prečem pravu zakupa! A Zakon jasno zabranjuje prodaju državnog zemljišta.

Pokušaj Skupštine grada pre nekoliko godina da „Al Dahri” proda oko 5.000 hektara gazdinstva „7. juli” je propao. Malo ko zna da su Arapi pobegli kada su videli totalnu konfuziju i nedefinisane vlasničke odnose nad zemljištem.

I danas i dalje je potpuno nejasno ko je pravi vlasnik nad brojnim hektarima zemlje usled nezavršene restitucije, nezavršenih sudskih sporova oko vlasništva zadruga i ulaska i izlaska, tj. unosa i izdvajanja zemlje iz tih zadruga, međusobnih sporova meštana i surčinskih kombinata koji su ulazili i izdvajali se iz kombinata koji danas postoji kao ”7 Juli” – gazdinstvo PKB, koje je trebalo biti prodato. Čak ni zvaničan Katastar nema te podatke, niti je ikome u ovoj državi stalo da to reši i da javnosti predoči realno stanje. Bitno je da su objavili prodaju, a šta prodaju, kao što sam napisala, ”sve što se može prodati”…

Ranije su privatizovana izdvojena preduzeća „Frikom”, „Imlek” i klanica „Imes”. Verovatno je sada prekasno, ali ipak treba postaviti pitanje: KAKO JE UOPŠTE DOŠLO DO IZDVAJANjA TIH PREDUZEĆA, ali i još mnogih drugih, kao ‘’Pekabeta’’, ‘’PKB Banka’’, ‘’PKB voćarske plantaže Boleč’’, ‘’Vizelj – farma svinja’’, … Kako je ‘’Vizelj’’ postao akcionarsko društvo, zašto je klanica ‘’IMES’’ dovedena do stečaja?

Prodaju se i udeli PKB-a u preduzećima – „Ekolab”, PKB Agroekonomik – Institut za naučno istraživački rad i transfer tehnologije u poljoprivredi, Poljoprivredna avijacija i Veterinarska stanica PKB. Ovde se otvara pitanje statusa zaposlenih u tim zavisnim društvima. Kada generalnom direktoru odgovara, zaposleni su deo PKB-a i njegovi radnici, kada mu to ne odgovara, onda nisu. U decembru 2015. god. iznenada je bio dobrovoljni socijalni program za odlazak iz PKB-a, uz koliko-tolike razumne uslove, 200€ od drzave + 100€ od PKB-a = 300€ / po godini radnog staža. Nekoliko zaposlenih iz ovih zavisnih društava je htelo da uzme program i ode, ali im je rečeno da NE MOGU DOBITI NOVAC, JER NISU RADNICI PKB-a.

Opravdanje za prodaju PKB-a im je ogroman dug. Ko je kriv za nastanak dugova? Sa kim je sve napravljen dogovor da se ugrozi poslovanje PKB-a, kako bi došao do stečaja i nekom prodat za neku mizernu cenu, možda kao i šećerane koji su prodavane za 1 evro?!

Neophodno je sprečiti prodaju ‘’Poljoprivrednog Kombinata Beograd – PKB’’

Kod nas je nekako nastalo zatišje, vuče se već nekoliko godina. Naš narod, zauzet borbom za preživljavanje, ne primećuje da mu se uzimaju apsolutno svi osnovi iz kojih bi jednog dana mogao da proistekne malo bolji život, odnosno ekonomsko poboljšanje.

Kod našeg naroda, koji deluje pomalo umorno, nema napada histerije, niti jecanja, ni žalopojki. Narod samo posmatra i aminuje. Naši prinčevi iz vladajuće kaste naprave povremeno dva, tri, drska ispada, potpuno neprihvatljiva, prodaju po nešto, narod to prihvati, a ne vidi da će sledećim generacijama ostati na raspolaganju veoma malo. Mi smo u fazi totalnog zaglupljivanja, serviraju nam potpuno lakomislene, gadne podvale koje nam onda proture kao put prilagođavanja naše privrede na “svetlom putu u EU”.

Ovo je u stvari nepristojna, sračunata, smišljena bezočna pljačka onoga što je preostalo. Šta ćemo, možda nismo bolje ni zaslužili. Hrabro napred u sunovrat, važno je da su naši “zapadni prijatelji” zadovoljni.

Ovo što se u Srbiji dešava je pravo lice kapitalizma u kome je novac zakon, i korupcija osnova sistema. To lice se može malo našminkati, ali će osnova (nepravda i eksploatacija većine) uvek ostati ista.

Svestan narod će reagovati, dok još može, da spasava i zaštiti preostali deo svoje imovine (makar bogati morali da smanje luksuz i doprinesu više), umesto da mirno gleda kako hunte žive od prodaje (po nalogu zapada), a zemlja istovremeno tone u sve veće dužničko ropstvo.

Pored toga, za nas smrtonosne, sistemske omče kapitalizma, činjenica je isto da će katolički zapad nastaviti da nam radi o glavi – to se nikad neće promeniti.

Šta nam preostaje je sasvim jasno, ako je interes bogate manjine – korupcija i diktatura kapitala makar zemlja propala, a interes većine naroda sasvim suprotan. To se narodu mora jasno predočiti, i posao svih dobronamernih i poštenih ljudi je da razotkriju neman obavijenu sa sedam velova vladine i medijske obmane.

Još jedna potvrda da diktator prodaje narodnu imovinu, a da pri tome ni ne pita vlasnika da li je saglasan sa prodajom, niti ikome polaže račune. Ova vlast je nastavila posao prethodne i dovela privredu Srbije do potpune propasti, pa pošto država nema prihoda od privrede, ta ista vlast u nedostatku zdravih ideja nalazi jedino rešenje u rasprodaji države i novim zaduživanjima po sistemu “drži vodu dok majstori odu”.

Da li Srbiju vode normalni ljudi? Ko u svetu ima tako bogatstvo na samo 12 kilometara od glavnog grada? PKB je i bukvalno – centar agrara Srbije. Svaka normalna država subvencioniše agrar. To jednostavno mora da se radi. A ne da sipa pare kao sulud u italijanski Fijat, ili u Zvezdu i Partizan.

Prestanite više da lažete narod. Koja domaća firma, u branši sa PKB-om, ima 150 mil. evra!? Njega će “kroz” nekog tajkuna kupiti bezimeni, ustvari jevrejski fond iz Londona, kao što je kupio Imlek, Knjaz Miloš,…i još stotinu važnih srpskih firmi. Ili “naš brat” iz Emirata. Nije džaba premijer rekao “JA i njihov Šeik smo neverovatno slične osobe”.

Pošto će kupaca biti, mi mu poklanjamo i dobar deo – suvereniteta. Ko će sprečiti Arapina da žito ne odveze u S. Arabiju, iako je ono nama preko potrebno!? Ili, da na svom imanju zida džamije, kampove..

Javnost u pravom smislu ovde više ne postoji; postoje mediji, koji kreiraju javno mnjenje. Tako se formira “stav” naroda i mišljenje; tako se određuje i ko će biti vlast, ko opozicija, šta narod o nečemu ili nekome treba da misli, kome da veruje, a koga da ignoriše.

Nema ovde dovoljno naroda, još uvek sposobnog da prepozna interes koji treba da brani. Poslednji put kad je to prepoznao, 1999. dobio je bombe, rat i malo kasnije državni udar kontrolisan spolja, prevrat koji je na vlast doveo one koji su sve ovo i započeli, da bi se sprovele ovakve stvari.

Dakle, kada Vučić kaže “sve je u redu”, on misli da je privatizacija, taj deminutiv od pljačke – deo je master-plana koji podrazumeva otimanje svega od ovog naroda, koji je sticao svojim radom.

Ovaj režim je bez premca po štetočinstvu! Uostalom, ovde nije reč samo o suverenitetu, već o prehrambenoj bezbednosti Beograda i Srbije. To je ono što se ovim napada, a to je daleko ozbiljnije, jer je reč bukvalno o sigurnosti snabdevanja hranom Beograda, odnosno Srbije.

Verujem da su se svi stanovnici Srbije hranili iz PKB-a, da apsolutno svi znaju reklamu “od njive do trpeze” i da znaju da je to zaista bilo tako, da je PKB bio nauglednije poljoprivredno dobro ne samo u Jugoslaviji, nego verujem, jedno od najboljih u Evropi.

I pored svojskog truda da ga upropaste, preko otimanja njegovih vitalnih delova i deljenja kriminalcima od zla oca i još gore majke, nisu uspeli da ga unište.

Onda samo zamislite koliko je PKB solidna i ozbiljna organizacija.

Hoćemo li apatični i nezainteresovano da pustimo nezasite tajkune da nam otmu PKB, da ga prodaju nekoj kompaniji iz belog sveta, da nam hrani decu i unuke preko GMO hrane?


[1] Zvanična internet stranica PKB-a