Ekonomska politika

Slom dolazi

PDF Štampa El. pošta
Maks Ote   
utorak, 21. april 2009.

Već preko dve decenije, ispod onoga što je vidljivo na površini svetske ekonomije, dešavaju se masovna pomeranja. Dolazeća ekonomska depresija teško će pogoditi pre svega ljude u zapadnim industrijskim nacijama: troškovi zakupa stanova rašće i do 30 evra po kvadratnom metru, litar bezina koštaće 5 evra, a nezaposlenost će se rapidno povećati. Vrednost investicionog kapitala će se smanjiti, i čak i vrednost nadnica ili nekada zagarantovanih penzija nije više sigurna.

Ugledni nemački profesor ekonomije Maks Ote1 potkrepio je svoja upozorenja i prognoze sa dosta podataka i argumenata, koje niko ne bi trebalo tek tako da odbaci. Ako bi se i desilo da ne dođe do sloma koji bi doveo do potpunog kolapsa svetske ekonomije, ozbiljna svetska ekonomska depresija će ozbiljno poremetiti planove većine ljudi u industrijskim zemljama i dosta njih egzistencijalno ugroziti. Berzanski ekspert profesor Ote, u programu od sedam tačaka otkriva kako se mogu umanjiti dugovi, zašto su određene akcije sigurnije od nekretnina, zašto je zlato još uvek sredstvo ulaganja broj jedan za krizne situacije, i kako da vi sami izgradite svoj finansijski brod za spasavanje.

1. Predgovor srpskom izdanju

Kada sam u leto 2006. godine objavio ovu knjigu u Evropi, i time upozorio na ogromne rizike u svetskom finansijskom sistemu, te za vremenski period 2007–2010. predvideo veliku krizu zapadnog kapitalizma, mojim analizama nije poklonjena nikakva veća pažnja. Znaci vremena su meni i još nekim drugima bili vidljivi još 2004. godine, ali u politici i u medijima moji argumenti su bivali nikako ili veoma retko saslušani. Doduše, lekari, preduzetnici, zanatlije i poreski savetnici su se interesovali za moje teze, dakle oni ljudi koji su sami morali da se staraju za svoj imetak. Ovim ljudima sam pokazao kako mogu da zaštite svoju imovinu. U toku jedne godine ova knjiga je doživela osam izdanja i tvrdoglavo se držala na gornjim mestima ekonomskih bestselera.

1.1. Nedostaci turbo-kapitalizma

A onda nam se ista ona kriza koju sam predvideo za 2007–2010. sručila na glavu sa silinom pravog cunamija – tačno ovaj termin sam upotrebio i te 2006. godine. Odjednom je finansijska kriza postala glavna medijska tema. U proleće 2008. jedva da je bilo dana bez vesti o novim ekonomskim katastrofama. Jedva da sam mogao da se spasim poziva za intervju koji su stizali od raznih medija. Brojevi prodatih knjiga su eksplodirali. „Slom dolazi“ se popeo na mesto broj dva na listi vodećih nemačkih bestselera. Veoma se radujem, da se ova knjiga pojavljuje u Srbiji, i to u aktuelizovanom izdanju. Srbija je tek u proteklih 20 godina postala deo zapadno-američkog sistema. U toku ovoga vremenskog perioda, pored raspada Jugoslavije, ova zemlja je morala da preživi različite ekonomske krize, bombardovanje vojnih ciljeva i civilnog stanovništva, a sada i finansijsku krizu. Nekadašnji istočni blok se na miran način oslobodio komunističke društvene i ekonomske ideologije. Isto tako brzo kako je došlo do oslobođenja od stare, na mnogim mestima je nova ideologija hiper-kapitalizma i slobodnog tržišta bila prihvaćena još brže. I sada na primerima Mađarske, Češke i drugih zemalja primećujemo, da ovo može da ima samo štetne posledice. Nije baš naročito pametno da se sopstveni građani isporuče svetskom tržištu bez zaštite države. Eklakantni nedostaci turbo-kapitalizma anglosaksonskog stila, koji je bio dominantan od 1979. do 2008. godine, postali su svima vidljivi. U proleće 2008. smo mogli da vidimo kako države Zapada donose one političke odluke, za koje sam još veoma kratko vreme pre toga smatrao za nemoguće: banke su bile masovno spašavane i stavljene pod državni nadzor. Američki model investicionog bankarstva je takoreći nestao preko noći. Odjednom se počelo pričati o „povratku države“. Ekscesi anglosaksonskog finansijskog sistema su time trebali da budu prevaziđeni u budućnosti. Iako su ove akcije spašavanja bile ispravne da bi se banke spasile od totalnog kolapsa, ja i dalje ostajem skeptičan. Ni od zapadnih finansijskih institucija i zapadne politike ne možemo da očekujemo previše. Citiraću ovde poznatog američkog ekonomistu Keneta Galbrajta (Kenneth Galbraith): „Za osećaj odgovornosti finansijskog sektora ne možemo reći da je nizak. On skoro da i ne postoji. Možda uzroke ovoga možemo tražiti u samom sistemu. Izjasniti se protiv njegovih nelogičnosti, moglo bi da znači da treba napasti one od kojih se zarađuje. Zbog toga i retki mudri pojedinci na Vol Stritu radije ćute. Oni koji su nepromišljeni imaju celo bojno polje za sebe. I niko ih ne poziva nazad.“

A politika će se na Zapadu nažalost opet da se vrati dnevnim poslovima. Jedva da će neko od najvažnijih političara da se popzabavi greškama iz prošlosti. Za mnoge bi to bilo previše bolno. Previše su pozicije lobista učvršćene u američkim, engleskim i sve više i u nemačkim ministarstvima, da bi političari i službenici u njima mogli da odlučuju nezavisno i u skladu sa opštim dobrom. (Ovo mogu da kažem iz prve ruke, jer sam kratko vreme bio najviši savetnik kod nemačkim ministarstava, kao i kod Ujedinjenih nacija i Svetske banke.) Sa time je šansa da se ova kriza iskoristi za temeljnu novu orijentaciju Zapada u vezi sa finansijskim tržištima, skoro ravna nuli, čak i sada kada svuda mogu da se čuju drugačije stvari, i kada vlada neki užurbani aktivizam. Još uvek nismo na putu opasnosti globalnog sloma koji i dalje preti da počne iz SAD-a i finansijskog sistema anglosaksonskog stila. Dejstva mnogih grehova poslednjih decenija će se sa svom silinom tek pokazati u narednim godinama. U SAD-u cene kuća i dalje da padaju. Dugovi kreditnih kartica moraju da idu nazad. Ova do sada nezdrava automobilska konjuktura mora da se slomi; nekada vodeće preduzeće na svetu DŽeneral motors (General Motors) je faktički nesolventno, kako sam to još 2006. godine prognozirao. Već sada se počinju ocrtavati konkurencije oko visine subvencija nacionalnim automobilskim kompanijama. Na početku su to bile banke, onda automobilska industrija, a onda i naredne branše, i to jedna za drugom bivaju uslužene u skladu sa njihovim interesima, bez toga da se vodi računa o opštem rešenju. Po mojim procenama, svet će morati da se nosi sa posledicama finansijske krize od tri do pet godina. U najboljem slučaju proći ćemo sa jako oštrom recesijom. U najgorem slučaju ne bih, uprkos akcijama spasavanja, isključio ni svetsku ekonomsku krizu.

1.2. Ekonomski autoritet države

„Slom dolazi“ je knjiga u specifičnoj nemačkoj tradiciji ekonomije. Mislioci kao što su Karl Marks, Maks Veber i Verner Zombart mogu ovde biti spomenuti, pri čemu je Marks još i najmanje doprineo današnjoj situaciji. Pre i posle 1945. godine prethodnici modela socijalne tržišne privrede, kao što su Alfred Miler-Armak, Aleksandar Ristov, Ludvig Erhard i Vilhelm Repke su se zalagali za čvrsto državno uvođenje poretka težnji ka profitu na principijelno slobodnim tržištima. Razmena roba na tržištima trebala bi da bude slobodna, ali bi država kao čuvar trebala da pazi na to da konkurencija funkcioniše, da postoji izvesna socijalna preraspodela, da slabi budu zaštićeni, na primer kroz zakone o zaštiti potrošača.

Nemački filozof kulture Oslvald Špengler je još 1920. godine u 20. veku predviđao sukob na svetskom nivou između slobodne trgovine i socijalizma. Tada kada je Špengler govorio o „socijalizmu“, mislio je pre svega na takav poredak u kome pojedinac služi kolektivu, i takav jedan socijalizam je bio pre svega „pruski“ model. „Važno je da socijalizam oslobodimo od Marksa.“ Slobodnu trgovinu je Špengler video utemeljenu u anglosaksonskoj i normanskoj tradiciji Engleske (ovome bi danas mogli da pridodamo i SAD), a socijalizam kroz nemačku tradiciju viteških redova. Prvo je vikinški duh lične nezavisnosti, a drugo je riterski duh izvan individualne društvenosti. Kako je to govorio Špengler: „Danas se to zove individualizam i socijalizam. Iza ovih reči se kriju vrline prvog ranga. Samoodgovornost, samoodređenje, odlučnost, inicijativa tamo, vernost, disciplina, bezpogovorno podređivanje, lična posvećenost ovde.“ Kod prvih je po Špengleru to etos uspeha, kod drugih etos obaveze.

1.3. Ekonomija na kratke staze

Jako bih se obradovao ako bi ova knjiga, pored toga da ponudi analizu aktuelnih i gorućih problema svetske ekonomije, doprinela tome da se u Srbiji i Republici Srpskoj više pozabavimo osnovnim pitanjima političke ekonomije. Isto onako kako je ideologija socijalističke planske privrede bila diskreditovana, to se sada dešava sa globalnim hiper-kapitalizmom. Zanimanje za političku ekonomiju može da da važne impusle za srpsku državu i srpsku ekonomiju. Samo mogu to da poželim da u Srbiji preživljava saznanje da ekonomska aktivnost pojedinačnih aktera treba da služi opštem dobru. Ako je težnja ka dobiti pojedinačnih preduzeća podređena opštem, onda mora da postoji zdrava svesnost o sopstvenom identitetu i nacionalnim ciljevima. Samo onda kada tako nešto postoji, onda se može razmišljati o tome kako da ekonomija služi zajedničkom identitetu. Pri tome tu se ne radi o „regulaciji“ ekonomije – marksistička planska privreda ne funkcioniše – nego o razumnim pravilima na korist svima.

Država se nalazi iznad ekonomije i ima da se brine za razumna pravila igre: Ovo saznanje, koje je u našem sistemu u Nemačkoj još u vreme osnivanja socijalne tržišne privrede 1945. bilo podrazumevano, na Zapadu je skoro iščezlo ili je prosto bilo samleveno raznim lobijima i finansijskim sektorom. Finansijska tržišta trebaju biti regulisana: Finansije su jedno od najosetljivijih područja ekonomskog života. A ako je to sve neregulisano, onda nerazuzdani tokovi kapitala globalne ekonomije oslobođene svih barijera mogu da stvore veliku štetu. U ovome u potpunosti aktuelizovanom izdanju dajem vam predloge o tome šta bi trebalo da se učini.

Socijalno ublažavanje ekonomskog rasta: I dalje važi da je neophodno na bolji način preraspodeliti uspehe rasta, kako je to u Nemačkom carstvu pod Otom fon Bizmarkom (Ottp von Bismarck) bilo urađeno još u 19. veku, i to kroz socijalno zakonodavstvo. Država može da zahteva pokornost, ali zato ima i obavezu staranja. Jedan socijalni sistem, koji ne oslobađa pojedince njihove odgovornosti, ali istovremeno zadržava i državnu obavezu starateljstva, bio bi važan korak.

Kao „ekonomija na kratke staze“ uključivanje Srbije u EU verovatno je neizbežno – sa svim prednostima ali i veoma važnim nedostacima toga uključenja. Pri tom bi Srbija trebala da pazi na to da nacionalni identitet i isto tako izvesna ekonomska samostalnost ostane sačuvana. Bezuslovno uvršćivanje u svetsku ekonomiju su upravo manje države često plaćale sa povećanom nestabilnošću. Srpskom narodu i njihovim izabranim vođama želim mnogo sposobnosti da sagledaju buduće događaje, ali i sposobnosti da se nose sa njima.

Keln, mart 2009.


II Uvod

Ne mogu vam reći da li će u godini 2007. doći do sloma. Možda smo od toga još uvek daleko, možda će se sve to desiti tek 2009. ili 2010. godine. Ljudsko ponašanje – a pri izbijanju svake ekonomske krize, a to je gotovo uvek presudan faktor – ne može se predvideti matematičkom tačnošću, čak i kada tako nešto određeni „proroci kriza“ stalno i iznova pokušavaju. Neki od najubedljivijih ekonomskih pokazatelja ukazuju na godinu 2010, drugi već na kraj 2007. Ali ako i sam dobro razumem znakove, koje nam trenutno svetska ekonomija posvuda ostavlja, onda ona mora krahirati, i to sa velikom žestinom.

2.1. Plodovi globalizacije

Već preko dve decenije, ispod onoga što je vidljivo na površini svetske ekonomije, dešavaju se masovna pomeranja. U jednom treutku moraju se osloboditi sve ove nagomilane zategnuti, kao kod nekog cunamija, da iskoristimo ovaj jasni primer. I onda kao kod jednog takvog cunamija, njegovo pražnjenje će pogoditi one osobe, koji sa njim uopšte nisu računali, i koji su samo nekoliko minuta pre toga smatrali da se nalaze u najvećoj bezbednosti. Ako sam postavio svoju analizu na dobar način, bolje je da se pripremite za krizu, koja će nas zadesiti pre nego kasnije. Trenutno je pet do dvanaest.

Posebno pogođen će biti srednji sloj u zapadnim industrijskim nacijama.

Oni, koji još uvek imaju stalno radno mesto u velikim preduzećima ili organizacijama uživali su do sada plodove globalizacije. Poslednje dve decenije su im donele jedan do sada neviđen životni standard. Doduše, sve više ljudi u Evropi i Japanu biva izbačeno iz socijalne strukture, ipak, generalno ljudima ide mnogo bolje, ako se situacija uporedi sa onom koja je vladala još pre dvadeset ili trideset godina. Materijalno gledajući, industrijski radnik u Nemačkoj u šezdesetim godinama je lošije stajao nego većina današnjih primalaca socijalne pomoći. Recimo, koje domaćinstvo je 1980. godine posedovalo dva auta? Ko je mogao sebi da priušti odmor u nekom udaljenom egzotičnom letovalištu? Mobilni telefoni, faks-aparati i internet bili su u to vreme nepoznati. Baš u to vreme osamdesetih su se i pojavili prvi kućni kompjuteri na tržištu. A sada kada se vozim kroz Nemačku, mogu da vidim velika naselja za stanovanje, sa novim i velikim (iako ne uvek sa posebnim ukusom) porodičnim kućama, koja su izrasla tek u poslednjih petnaestak godina na rubovima gradova ili zelenim površinama.

Osećamo već nekoliko godina, da je ovaj, takoreći automatski napredak iza nas. Ono o čemu priča samo nekolicina ljudi u zapadnim industrijskim zemljama jeste mogućnost sloma svetske ekonomije i mogućnost da globalni nivo blagostanja, posebno onoj na Zapadu, prođe jedno osetljivo i dugotrajno nazadovanje. Šta više, pred tim sistematski zatvaramo oči, tako da je ovaj slom sa svakom godinom sve verovatniji. U današnjoj jako prepletenoj svetskoj privredi on bio imao dramatične posledice, koje bi neposredno pogodile svakog pojedinca.

2.2. Moguće tačke sloma

Neumitno povećavanje visine nadnica i plata pripadaju prošlosti, što u međuvremenu i sami osećamo. Možete li zamisliti:

• da se inflacija opet popne na dvocifrene iznose?

• da štedni ulozi i životna osiguranja (još uvek omiljeni način štednje novca kod Nemaca) radikalno izgube na vrednosti u toku nekolikogodina?

• da uspete da dobijete američke dolare, britanske funte ili japanske jene samo još putem državne dozvole ili dodele?

• da litar običnog benzina košta tri, četiri ili per evra?

• da troškovi grejanja i energenata eksplodiraju?

• da pri iznamljivanju stana platite između 20 do 30 evra po kvadratnom metru?

• da uopšte više ne bude zajedničke valute evra, nego da se opet vrate posebne nacionalne monete?

• da vaši omiljeni rakovi, koji uglavnom potiču iz Perua ili Tajlanda, ne budu više mogli da se nađu u obližnjim supermarketima, jer će se ponuda morati jače koncentrisati na evropske robe (umesto rakova, ovo može isto tako da se primeni na ostrige, patlidžane, kineski tekstil, vina iz Južne Afrike ili ostale robe)?

• da državni službe u mnogim područjima (nega bolesnih, isplata penzija, škole i visoko obrazovanje) bude ograničena u do sada još neviđenom obimu?

i da,

• uprkos svemu tome, sve manje ljudi u Evropi uspe da pronađe posao?

Ako ovo ne možete da zamislite, onda najverovatnije niste uzeli u obzir neke važne procese, koji mogu u velikoj meri da promene vaše životne planove. Krizu američkih hipotekarskih kredita, kojoj su kao žrtva pali i Industrijska kreditna banka iz Dizeldorfa, kao i Zaksen LB Banka, predvideo sam u prvom izdanju ove knjige iz leta 2006. godine, što sam tamo detaljno opisao. Nijedan nosilac odgovornosti iz politike ili ekonomije tada nije želeo da se pozabavi ovom temom, iako je situacija tada, po mome mišljenju, bila jasna. Promena vremena na kreditnom tržištu, koju sam predvideo, u međuvremenu se desila. U prvom izdanju sam pisao: „Iznenada će psihologija finansijskih tržišta početi da se urušava, i to na duže staze. Tamo gde su samo pre neko vreme krediti bili deljeni šakom i kapom, sada u prvom redu stoji očuvanje postojećeg. Tamo gde je pre jedan kredit zamenjivao drugi i tako omogućio jedan gigantski kreditni mehur, tu sada krediti više ne bivaju produženi, što opet na nekom drugom mestu iznova izaziva nestašicu novca i tako dovodi do sve brže napetosti ukupnog kreditnog obima.“ Sada samo mora da se desi još jedan potres, da bi izbila velika kriza.

Centralne banke i vlade, koje su ovaj put bile u stanju da savladaju makar neposredne posledice krize nekretnina – kao i uvek, tako što su uključile mašine za štampanje novca – biće u tome slučaju nemoćne. Mogućih tačaka sloma ima dovoljno: labilni kineski bankarski sistem, nezdravo američko (i u jednoj manjoj meri evropsko) potrošačko društvo, prezasićenost tržišta dolarima ili tržišta sirovina.

2.3. Profitabilni hedž-fondovi

Ne želim da se igram sa strahovima. Uvek je bilo previše proroka katastrofa. Nekada su prorokovali tačno, najčešće ipak pogrešno. Štaviše, postoji jedna jednostavna strategija da se bude uspešan prorok katastrofa: treba samo da pričate toliko dugo o nekoj krizi, dok ne budete imali „sreće“ i dok jedna takva zaista ne i ne nastupi. Ovaj moment istine treba onda da koristite u svakoj mogućoj prilici i pri svakom predavanju, na primer sledećim rečima: „Kao što znate, još u svome tekstu iz 2002. godine upozorio sam o depresiji, jer sam tačno znao, da će ona nastupiti.“ Poznajem određene publiciste, koji primenjuju ovaj recept – i uvek postoji publika za njih. Uljudnost mi ne dozvoljava da njihova imena ovde spominjem.

Ali ipak, kriza će doći. Ovo je moje jedino upozorenje. Nadam se da će vas ova moja analiza uveriti u to i da ćete te znakove tumačiti vašim sopstvenim razumom. Ne želim da širim paniku. Naprotiv: ko je spreman, neće zapasti u nemir, koji uvek dodatno pogoršava nesreću. Sopstvenim racionalnim ponašanjem kriza može biti možda čak i ublažena. Ipak, nemam iluzija: većina ljudi biće u potpunosti nespremna kada se ova nesreća sruči na njih.

Ako čak i Voren Bafet postaje skeptičan, koji je investiranjem u dugoročne kreditne aranžmane stekao drugo najveće bogatstvo u Sjedinjenim Državama, odmah nakon Bila Gejtsa, treba ozbiljno da se zamislite. Bafeta sigurno ne možete ubrojati u proroke katastrofa. Od godine 2003. on je zaista u to uveren da je SAD blizu toga da svoju budućnost stavi na kocku, te da je krajnje vreme da se zaustavi američki trgovinski deficit. Na glavnom godišnjem samitu svoga koncerna Berkšir Hartavej (Berkshire Hartaway), 5. maja 2007. godine, Bafet je govorio o izazovima koji stoje pred njegovim naslednikom na mestu šefa Investicionog odelenja, koji je trebalo tek da se izabere: „Tražim takvu osobu, koja je genski programirana u tome pravcu, da rizike otkrije, čak takvu, za koju do sada uopšte nismo znali da postoji.“ Trebalo bi bar da nas začudi, da je verovatno najbolji investitor svih vremena postao tako defanzivan.

2.4. Rizik od društvene izolacije

Predvideti jednu krizu jako je teško. Preko dve decenije svet nije doživeo nikakvu veliku deflaciju niti depresiju. Američka zvezda takvih prognoza Robert Prehter, koji je uspešno predvideo rast berzanskih indeksa osamdesetih i devedesetih godina, prognozirao je 2002. godine depresiju za godinu 2003. Njegova predviđanja nisu se do danas ispunila. Američko-indijski ekonomista Ravi Batra (Ravi Batra) pre toga je prognozirao veliku depresiju za 1990. godinu i onda još jednu za 2000. godinu. Oba puta bilo je drugačije. Paradoksalno, mnoge njegove ekonomske analize održale su se do danas – ekonomske neravnoteže su se u onoj meri zaoštrile, koju je Batra držao za nemoguću. S obzirom na dimenzije toga zaoštravanja, trebalo bi, po njegovim shvatanjima, već odavno da je došlo do jedne velike krize.

Jedva da ćete među ekonomistima da pronađete nekoga, koji bi se usudio da prognozira ekonomska nazadovanja. Kompletna predviđanja instituta za istraživanja ekonomije u najboljem slučaju polaze od jednog dolazećeg laganog zastoja, nikako od jedne bolne depresije. Čak i kada svetska ekonomija kašljuca, mogućnost jednog ozbiljnog oboljenja biva stalno negirana.

Ovo nije nikakvo čudo: ekonomski instituti su plaćeni državnim ili novcem udruženja – tu se naravno jako isplati optimizam po potrebi. O mogućnosti duge krize jedan socijalno situiran i prilagođen član ekonomske branše iz toga razloga i ne govori. A ako neko to i učini, rizikuje društvenu izolaciju. Ako se ove prognoze i pokažu tačnim, teško da njihovi davaoci mogu da računaju sa tim da će naknadno biti rehabilitovani. Donosiocima loših vesti se obično retko zahvaljuje.

Ova knjiga pred vama pisana je za one ljude, koji žele da koriste svoj ljudski zdrav razum i koji još uvek nisu dozvolili da budu u potpunosti uspavani ili zbunjeni varljivim horskim povicima iz sveta politike i iz finansijske branše. Moje podatke možete proveriti. Svi su oni dostupni u javnosti – većina od njih čak sa jednim kratkim klikom na internetu. Vladine institucije i međunarodne organizacije nastoje da jedni druge prestignu u tome, da nas preplave sa informacijama. Možda je tu kod njih prisutna nada da mi onda od drveća nećemo videti šumu.

(Iz knjige „Slom dolazi – nova svetska ekonomska kriza i šta vi sada možete da učinite“, koju je objavila izdavačka kuća „Romanov“ iz Banja Luke)

 1. Maks Ote je doktorirao u Prinstonu i profesor je na Visokoj školu u Vormsu, Nemačka. Rukovodi Institutom za razvoj poseda, koji je sam osnovao. Napisao je do sada osam knjiga i bio je stalni konsultant u emisiji „Kretanja na berzi“ na nemačkom kanalu 3sat. [^]