Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Nazire li se kraj "litijumske groznice"
Ekonomska politika

Nazire li se kraj "litijumske groznice"

PDF Štampa El. pošta
Miroslav Jovanović   
sreda, 26. jun 2024.

Ko s đavolom tikve sadi

 o glavu mu se lupaju.

Leto je. Nesnosne vrućine. Ali debeli „sneg, paprati i šaš“ prekrivaju javno objavljenu odluku vlade iz januara 2022. da je na pitanje rudarenja litijuma u Jadru i Rio Tinta „stavljena tačka“. Narod se, bar delimično, tada umirio ali aktivisti su ipak imali i dalje uključen svoj radar zbog osnovanih sumnji. Mnoge stvari su se podvlačile ispod pažnje javnosti, ali sada navedeno pitanje litijuma vaskrsava i državne aktivnosti u pogledu rudarenja se ubrzavaju. Pokrivalice u vidu pažnje posvećene fudbalu i godišnjim odmorima idu u prilog lova u mutnom u vezi sa rudarenjem litijuma u Jadru pa izgleda da u ovakvim okolnostima pređašnja državna „tačka“ postaje samo zarez. 

Nedavni pad portugalske vlade zbog policijske istrage povodom korupcije povezane sa rudarenjem litijuma još više podgreva ozbiljne sumnje i oštre rasprave oko rudarenja i prerade litijuma u Srbiji. Radar broj 11 (od 23.5.2024. strane 40-42) je podrobnije pisao o velikim nedoumicama u vezi sa budućnošću automobila na baterije. Tome treba dodati potpunu razrokost ekonomske politike na Zapadu u pogledu „zelene agende“ i električnih automobila. Sa jedne strane politika se zalaže za prelazak na „zelenu ekonomiju“ i električne automobile, dok istovremeno Sjedinjene Američke Države (SAD) uvode carine na uvoz takvih automobila iz Kine u visini od 100%, a Evropska Unija (EU) uvodi iste carine po stopi od 48%. Kako će da se sprovede „zelena agenda“ kada se sprečava ili bitno otežava uvoz takvih automobila iz Kine, dok su domaći automobili zbog cene i tehnologije nekonkurentni na tržištu jer zaostaju za kineskim? Istovremeno se sprovodi politika štednje elektične energije (sijalice, kućni aparati, grejanje, javna rasveta) dok automobili na baterije troše veliku količinu struje.

Cena litijuma je tokom 2023. strmoglavo pala na međunarodnom trištu za više od 80% (na 13.200 dolara po toni). Razlog je povećana ponuda koja se pojavila na tržištu. Pojavilo se previše novih rudarskih projekata za kratko vreme, dok se tražnja za litijumom i automobilima na električne baterije vidno usporila. Zbog čega ovo previđaju ili od naroda kriju donosioci odluka i promoteri kopanja litijuma u državi Srbiji? Da li je u pitanju neobaveštenost, neznanje, loša namera, ucena ili korupcija?

Posle pomodnog talasa kupovine automobila na električni pogon, njihova prodaja se bitno usporila 2024. i pored raznih relativno izdašnih subvencija kupcima. Ford, General Motors i Rivian smanjuju radnu snagu i pauziraju planove povezane sa proizvodnjom električnih automobila. Vrlo je značajno i potpuno odustajanje Apple-a od proizvodnje automobila na električni pogon. Potajni plan koji je sprovođen tokom deset godina, a povezan sa diverzifikacijom Apple-a i proizvodnjom takvih vozila, je upravo napušten. Apple više ne smatra da takva vrsta proizvodnje ima unosnu budućnost.

The Economist je u svom uvodniku skrenuo pažnju i upozorio na izazov koji može da ima prevelika sklonost ka litijumu: „Pored svog obilja, natrijum ima i druge prednosti. Najbolje litijumske baterije koriste kobalt i nikl u svojim elektrodama. Nikla, kao ni litijuma, nema u velikoj količini. Iskopavanje na kopnu zagađuje životnu okolinu. Predlozi da se umesto toga uzima sa morskog dna izazivaju svađe. U međuvremenu, dobar deo svetskog kobalta se vadi iz malih rudnika u Demokratskoj Republici Kongo, gde je dečiji rad uobičajen, a uslovi rada užasni. Natrijumske baterije, naprotiv, mogu da koriste elektrode napravljene od gvožđa i mangana, kojih ima u izobilju i nisu u tolikoj meri kontroverzni. Pošto su hemijske komponente jeftine, povećanje proizvodnje bi trebalo da omogući da proizvedene baterije koštaju manje od njihovih litijumskih pandana” (The Economist, 26. 11. 2023).

Cena litijuma je tokom 2023. strmoglavo pala na međunarodnom trištu za više od 80% (na 13.200 dolara po toni). Razlog je povećana ponuda koja se pojavila na tržištu. Pojavilo se previše novih rudarskih projekata za kratko vreme, dok se tražnja za litijumom i automobilima na električne baterije vidno usporila. Zbog čega ovo previđaju ili od naroda kriju donosioci odluka i promoteri kopanja litijuma u državi Srbiji? Da li je u pitanju neobaveštenost, neznanje, loša namera, ucena ili korupcija?

Postojeći ili stari globalni „špil litijumskih karata“ povezanih sa rudarenjem litijuma je zamenjen novim „špilom“ zbog pronalaska novih i ogromnih rudnih ležišta litijuma u SAD 2023. Ta, veovatno najveća ležišta litijuma na svetu, nalaze se u Nevadi i Oregonu, a takođe i u Kaliforniji (Salton Sea). Zaštitnici zivotne okoline protestvuju zbog štetnog uticaja takvog rudarenja na okolinu i raznolikost lokalnih prirodnih vrsta. Lokalno indijansko starosedelačko stanovništvo protestvuje jer je oblast budućeg rudarenja, Thacker Pass u Nevadi, sveto mesto za njih jer se na njemu odigrao masakr Indijanaca. Lokalna zajednica nije bila konsultovana na odgovarajući način od strane državnog Biroa za upravljanje zemljištem. Istovremeno, rudarenje bi stvorilo nova specijalizovana lokalna radna mesta za muškarce koji bi došli u tu oblast i bojazan je da će doći do prodaje droge, nasilja, kriminala i napastvovanja na lokalne žene. Ipak, snaga i uticaj rudarskih kompanija je ogroman pa će lokalna zajednica videti ko je na kraju jači.  

Da li treba večno zagaditi okolinu u Srbiji zbog bedno niske ekonomske vajde zato da bi imućni Francuzi, Nemci, Belgijanci i drugi mogli da voze sebe i svoju decu u automobilima na baterije i u svojoj čistoj okolini?

Kada krene nova proizvodnja litijuma u SAD, njegova cena će očekivano globalno pasti tako da će marginalni proizvođači litijuma morati da stave katanac na svoju proizvodnju. Zbog svega navedenog svi koji se zalažu za rudarenje litijuma u Srbiji stoje na truloj ekonomskoj dasci. Sa jedne strane se zalažu da Srbija treba da se uključi u lanac proizvodnje litijuma koji završavaju u vozilima na električni pogon. Sa druge strane ne znaju ili kriju od javnosti da je rudarenje litijuma na samom početku tog lanca; da je to najmanje unosna karika u proizvodnji (rudna renta je ponižavajuće niska, a Srbija bi dobila godišnje od nje do 30 miliona dolara); da zastrašujuće zagađuje okolinu za hiljade godina unapred; i da će Srbija imati ekonomske vajde od takvog rudarenja kao što imaju zemlje u Africi od rudarenja dijamanata, zlata ili kobalta. Da li treba večno zagaditi okolinu u Srbiji zbog bedno niske ekonomske vajde zato da bi imućni Francuzi, Nemci, Belgijanci i drugi mogli da voze sebe i svoju decu u automobilima na baterije i u svojoj čistoj okolini?

Zanimiljivo je da Srbija bude u zelenom energetskom lancu EU i da se pridržava se visokih standarda rudarenja u EU. Međutim, ako je tako, zbog čega se litijum ne rudari u EU, a ima ga više nego u Srbiji, recimo u Nemačkoj, Češkoj ili Portugaliji? Zbog čega? Zbog toga što te zemlje vode ozbiljnu brigu o zaštiti svoje okoline. Neka se prvo tamo rudari litijum uz njihove visoke standarde. Ako to ima prođu, zašto da se potom ne rudari i u Srbiji? Ali ne, Srbiji se uvaljuje tako zagađujuća i nisko profitabilna aktivnost. Srbija je pogodna za eksperimente iako je pristupanje Srbije EU čardak ni na nebu, ni na zemlji. 

Zanimiljivo je da Srbija bude u zelenom energetskom lancu EU i da se pridržava se visokih standarda rudarenja u EU. Međutim, ako je tako, zbog čega se litijum ne rudari u EU, a ima ga više nego u Srbiji, recimo u Nemačkoj, Češkoj ili Portugaliji? Zbog čega? Zbog toga što te zemlje vode ozbiljnu brigu o zaštiti svoje okoline. 

Kada je firma Tesla podizala fabriku električnih automobila blizu Berlina i krčila deo šume, digla se velika buka zbog narušavanja prirode 2020. Na kraju, investitor je bio primoran između ostalog da „preseli šumske mrave, gmizavce i pet slepih miševa“. Ovo je primer kako se čuva okolina u Nemačkoj i obraća pažnja na javno mnjenje.  

Uticajni Financial Times jasno upozorava da više nema velikog opravdanja za nastavak ulaganja u proizvodnju baterija. Već sada postoje „signali da oštra konkurencija između proizvođača baterija počinje da im cedi margine profita. [...] Biće mali broj pobednika, mnogo gubitnika i mnogo krvi na podu” (21.8.2023). Očigledno je da je ovakav razvoj događaja nepoznat vlastima u Srbiji. Da li se neko u vlasti obaveštava o ovakvim saznanjima i trendovima? Vlast, umesto da sama ili preko nezavisnih savetnika preduzme studiju o štetama na okolinu, vodu, biljke, životinje i ljude, koje će da ima rudarenje i proizvodnja litijuma u Srbiji, vlast se oslanja na izvesnu studiju kontroverznog investitora Rio Tinta o navedenim efektima. Takva naručena privatna studija bezimenih autora ima vrednost obične reklame. Da li će ta firma koju bi zaštita okoline stajala brojne milijarde dolara (smanjenje profita) biti dosledna i iskrena u toj proceni? Da li se može verovati takvoj naručenoj studiji? Da li je ocena samog sebe u ovom i u svim drugim prilikama prikladna i prihvatljiva? Takvo obećanje je slično obećanju o dobrom ponašanju jarca koji je zaposlen kao čuvar kupusišta. 

Ozbiljna i odgovorna država bi trebalo da sam zahteva nezavisnu studiju o proceni efekata rudarenja litijuma i na ekonomiju i na okolinu od najuglednijih stručnjaka. Takva studija bi imala veliku težinu jer bi je pisali stručnjaci sa javno objavlenim imenom i prezimenom. Država bi morala da izbegne naslanjanje na naručene privatne studije bezimenih stručnaka ili „stručnjaka“. Ako se kriju imena autora takvih naručenih studija, pitanje je da li su rezultati tačni ili namešteni, a stručnjaci, ako su časni, ne bi smeli da kriju svoja imena. Srpska akademija nauka i u metnosti je samostalno okupila svoje najveće umove i jasno i javno je izašla sa stavom u maju 2022. protiv rudarenja litijuma u Srbiji. Zbog čega se vlast u Srbiji oglušava na tu studiju stručnjaka sa imenom i prezimenom? 

Tehnologija zasnovana na litijumu je  dobro poznata i prilično stara, preko 30 godina. Ono što je novo i što predstavlja budućnost je tehnologija zasnovana na grafenu i natrijumu (sodijumu). Švedski Northvolt je nedavno proizveo nove baterije bez litijuma koja su održive, jeftinije i koje ne zavise od retkih sirovina kao što su kobalt i nikl. 

Jalovište za vreme i posle rudarenja i proizvodnje litijuma u Jadru bi zagadilo okolinu i sledećih 4000 godina. To je opasnost za vodotokove koji vode ka Beogradu i mnogo niže. Jalovište može da bude i predmet napada terorista ili neprijatelja. Jalovište zahteva neprekidno održavanje, nadzor i kontrolu. Ko će da upravlja jalovištem, pa makar to bilo i po najvišim standardima? To je jako neprofitabilna upravljačka i ekonomska aktivnost

Vlast se u Srbiji glasno hvali da prihvata zapadne standarde koji uključuju i visoke standarde u tehnologiji. Evo odličnog primera koji Srbija treba da sledi iz SAD iz države Mejn. DŽon Maudlin je nedavno napisao: „Mejn je upravo odbila veliki rudnik litijuma, potpuno na privatnom zemljištu i na udaljenoj lokaciji, jer nisu želeli otvoreni rudnik koji je jedini način da rudnik bude isplativ. Očigledno želimo da budemo zeleni, ali samo sa metalima iz drugih zemalja. U redu je da razvijaju rudnike, ali ne u mom dvorištu.“

Veliki talas i globalni pritisak za stvaranje nove „zelene ekonomije” ima jednu vrlo čudnu stvar u svojoj pozadini. To je „glasno ćutanje” ogromnih globalnih korporacija koje proizvode tečna goriva. Ovo su ekonomski giganti koji zasnivaju svoju imovinu i moć na proizvodnji i prodaji tečnih goriva i gasa. Ako se život preusmeri na električna vozila, šta ostaje onima koji proizvode tečna goriva? Zbog čega već duže vreme ćute ti giganti? Da li i oni ulažu u proizvodnju baterija? Ili nemaju poverenja da će da zažive električna vozila u velikom obimu? Ili nešto rade što izmiče pažnji i vlastima i analitičarima? 

Jalovište za vreme i posle rudarenja i proizvodnje litijuma u Jadru bi zagadilo okolinu i sledećih 4000 godina. To je opasnost za vodotokove koji vode ka Beogradu i mnogo niže. Jalovište može da bude i predmet napada terorista ili neprijatelja. Jalovište zahteva neprekidno održavanje, nadzor i kontrolu. Ko će da upravlja jalovištem, pa makar to bilo i po najvišim standardima? To je jako neprofitabilna upravljačka i ekonomska aktivnost. U kresanju budžetskih sredstava, jalovište lako može biti prvo na spisku. Koji će dobri inženjeri i tehničari da idu na takva radna mesta čija je budućnost na klimavim nogama? A ako bude upravnik jalovišta bivši, recimo, gazda pečenjare, konobarica ili vozač, razlog je za veliku brigu. Najverovatnije je da bi takvo jalovište ostalo napušteno i zapušteno i da će ostati kao tempirana bomba koja preti najširoj prirodnoj okolini i ljudima.

Ne tako davno Tisa je bila zatrovana u januaru 2000. godine zbog curenja i provale otrovnih materija (cijanid) iz rudnika u Rumuniji (Baia Mare). To je bilo najveće prekogranično trovanje prirode u Evropi posle Černobila. Uz Rumuniju, i Mađarska i Srbija i drugi bili su ozbiljno pogođeni. Celokupno rudarenje zlata bilo je u rukama australijske firme Esmeralda Exploration i rumunske države. Bez obzira na visoke standarde, jalovište je loše održavano i došlo je do pucanja zaštite na jalovištu. Esmeralda se branila time da je do te ekološke katastrofe došlo zbog prevelike količine napadanog snega, a rumunska Vlada je objašnjavala da je do pomora ribe i drugih živih bića došlo zbog „niske temperature“. Dakle, sneg je bio kriv.  

 Zarada od litijuma bi bila jako mršava, a rizik od zagađenja ogroman. Bolja i veća zarada bi došla od proizvodnje izvoza hrane čija cena raste. 

Snažni i organizovani narodni protesti protiv rudarenja litijuma i zagađivanja okoline primorali su Vladu Srbije da reaguje i Premijer Ana Brnabić je da smiri bunu izjavila 20.1.2022. sledeće: „Prostorni plan je ukinut i više ne postoji. Samim tim poništeni su svi pravni akti koji su vezani za Rio Tinto, sve dozvole, rešenja, odluke i sve ostalo.“ Da li je to i sada istina ili ne? Sada ista osoba sa pozicije Predsednika Narodne skupštine vaskrsava raspravu o rudarenju litijuma. I ne samo ona. Da li će Đepeto da stvori nove pobornike rudarenja litijuma u Srbiji? Da li se sprema zakon koji bi progurao rudarenje litijuma kroz Skupštinu ili bi Vlada radije donela samo uredbu (dakle bez rasprave) o novom prostornom planu. Da li je to diktatura protiv volje naroda? Bojazan je da će se u mutnom napisati neki ugovor o rudarenju litijuma koji sadrži kaznene odredbe o otkazu ugovora. Ako dođe do otkaza takvog ugovora, omča oko vrata Srbije biće visoka kazna, pa će „opravdanje“ biti da je jeftinije nastaviti rudarenje nego platiti kaznu.

Narodu je potreban novac. On treba da se zaradi. Zarada od litijuma bi bila jako mršava, a rizik od zagađenja ogroman. Bolja i veća zarada bi došla od proizvodnje izvoza hrane čija cena raste. Ogromne mogućnosti za zaradu pruža izvoz visoko kvalitetne hrane u Kinu zbog sporazuma o slobodnoj trgovini. Da podsetimo, visoko platežna srednja klasa u Kini broji preko 600 miliona potrošača i ona se širi i po broju i po kupovnoj snazi. To tržište je bitno veće od celokupnog tržišta EU. 

Proizvodnja litijuma i retkih elemenata je snažno razvijena u Kini, ali to ima i svoju negativnu sranu koja se ogleda u velikom zagađenju okoline. U takvim oblastima je nemoguća proizvodnja hrane pa dobar deo svoje potrošnje hrane Kina uvozi. Ovde se nalazi velika šansa za izvoz hrane iz Srbije u Kinu. Ne postoju ta količina hrane koju Srbija može da proizvede, a da Srbiji naklonjena Kina ne može da plati i uveze bez ucena. Sporazum o slobodnoj trgovini između Kine i Srbije pruža ogromnu dugoročnu šansu Srbiji za izvoz u Kinu jer je svima odavno jasno da od pristupanja Srbije EU nema ništa i da je to najobičnija obmana. Ovo je ne samo zbog toga što je taj put u EU nemoguć zbog previsoke cene koju zahteva EU od Srbije, već i zbog toga što niko ne zna kako će da izgleda u dalekoj budućnosti i koliko će EU još da postoji. Dakle, od deportacije Srbije u mrzovoljnu EU neće biti ništa.

Da li zagađivati sopstvenu okolinu zbog toga da se imućni Nemci, Šveđani, Francuzi ili Amerikanci voze u električnim automobilima i da njihova deca dišu čist vazduh i piju čistu vodu? Ili učiniti nešto drugo, proizvoditi hranu i čuvati pitku vodu kao vrednu imovinu?

Šta da radi Srbija? Da li da prihvati rudarenje i preradu litijuma (uključujući i reciklažu starih baterija) koja zagađuje okolinu, stvara jalovišta koja ostaju takva milenijumima, gasi poljoprivrednu proizvodnju, truje vodotokove i, sa time povezan, nasilni izgon stanovništva sa vekovnih ognjišta, „više od onog što se planira“? Da li se izložiti opasnosti povezanoj sa mogućom korupcijom kao što je to nedavni slučaj u Portugaliji? Ili se izložiti zagađenju prirode i  vodotokova kao na Tisi? Slepe miševe i mrave ne spominjemo. Da li prihvatiti standarde sa Zapada o bezbednom odlaganju zagađujuće jalovine, a prepustiti izgradnju i upravljanje deponijama javašluku i nestručnim kadrovima kao što je bilo u termoelektrani u Obrenovcu (bivši upravnik pečenjare je upravljao elektranom i prelivao blatnjavi ugalj naftom). Da li zagađivati sopstvenu okolinu zbog toga da se imućni Nemci, Šveđani, Francuzi ili Amerikanci voze u električnim automobilima i da njihova deca dišu čist vazduh i piju čistu vodu? Ili učiniti nešto drugo, proizvoditi hranu i čuvati pitku vodu kao vrednu imovinu?

Srbiji se ne samo spremaju već se i isporučuju sa Zapada gorke pilule. Ne radi se tu samo o Kosovu i Metohiji koje može da postane presedan i za Vojvodinu; već se odnosi i na Republiku Srpsku; pa litijum; a nedavno imenovanje profesora Dragana Glamočića za savetnika Predsednika Srbije za pitanja poljoprivrede, nagoveštava mogućnost uvođenja genetski modifikovane hrane u Srbiju. Dakle, pamet u glavu jer nam se navedeno kriomice sprema. 

Borio sam se i to je dovoljno.

Pobeda je u Božijim rukama.

Đordano Bruno

(Radar)

 
Pošaljite komentar

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner