Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Krivotvorenje novca kao osnova savremenog bankarstva
Ekonomska politika

Krivotvorenje novca kao osnova savremenog bankarstva

PDF Štampa El. pošta
Mladen Banjac   
ponedeljak, 16. novembar 2009.

Iako na prvi pogled deluje sasvim licemerno i obmanjivački, kao deo propagandnog rata sa ciljem da stvori iluziju kako banke stvaraju nekakvu novu vrednost (nema veze što uopšte ne plaćaju PDV), termin „bankarski proizvod“ koji se često može čuti u medijima, nehotice otkriva pravo stanje stvari. Banke zaista nešto proizvode, a to nešto je novac i to ne bilo koji, već tzv. žiralni, knjiški ili bankarski koji dominira u novčanoj masi. Svaki kredit koji podrazumeva bezgotovinski transfer novca, pa i oni za „podršku“ budžetu, znajte da banke same stvaraju i to doslovno iz vazduha. Isto važi i za gotovinske kredite, ako je ta gotovina inicijalno položena na neki tekući ili sličan prolazni račun, što ću pojasniti malo kasnije.

Žiralni novac koji banke same stvaraju „potezom pera“ ili u moderno doba tipkanjem po tastaturi, je specifičan po tome što nije fizički prenosiv i ne možete ga staviti u džep, novčanik ili koferče, jer nema supstancu (predstavlja puku evidenciju ili svedočanstvo o dugu na bankovnom računu), ali je zato jednako likvidan i tražen kao da se radi o novčanicama i kovanom novcu, jer ljudi naivno veruju da sredstva koja imaju na tekućem računu predstavljaju drugi naziv za gotovinu (njen ekvivalent ili ogledalo). Međutim, ništa nije dalje od istine. U realnosti, oni predstavljaju zasebne, različite vrste novca, koje stoje rame uz rame čineći zajedno M1 agregat – likvidnu novčanu, tj. dinarsku masu. Ovaj agregat je jedini bitan, ostali imaju samo statistički značaj, ali bankari više od svega vole ovakve trikove i terminološke pometnje da bi mogli neometano nastaviti sa svojim „biznisom“, ostavljajući laike i nesigurne u ubeđenju kako su bankarstvo i ekonomija nešto mnogo komplikovano.

Da bi kreirale ovu posebnu vrstu novca, potpuno nepoznatu široj javnosti, komercijalnim bankama nisu potrebne nikakve štamparske prese, već samo pravo na vođenje tekućih i drugih prolaznih računa pravnim i fizičkim licima, čijom zloupotrebom postižu isti efekat – kreiraju svež, dodatni novac u vidu kredita (duga), koji, da čitava stvar bude gora, obično završava u rukama krajnjih potrošača. Prolazni računi su oni računi sa kojih se vrše tekuća plaćanja, tj. uplate i isplate u svakodnevnim transakcijama. Upravo su oni ključ za razumevanje čitave podvale, one koja bankarima omogućava da koristeći svoje diskreciono „pravo“, sami stvaraju novac „iz vazduha“ svaki put kada zajme pare. Za bankare, stvaranje novca i davanje kredita su jedna te ista operacija, što ću detaljno objasniti u nastavku.

Postoje dve osnovne „tehnike“ kojima se banke služe kako bi kreirale (praktično krivotvorile) svež novac. Prva se zove „monetizacija aktive“. Sama reč aktiva ukazuje na neku imovinu ili potraživanje, ali ono što banke tretiraju kao svoju aktivu je puki ugovor o kreditu (vaš dug, tj. potpis da ćete pare vratiti u budućnosti), dok monetizacija označava ništa drugo do štampanje ili elektronsko emitovanje novca (kredita) iz vazduha. Klijent sav srećan dobije robu, dok pare obično ni ne vidi jer one „legnu“ na račun prodavca, a ni na kraj pameti mu nije da je upravo njegov potpis kreirao do tad nepostojeći novac (kredit), koji se svakodnevno pušta u opticaj kroz potrošnju što konstantno generiše inflaciju.

Ono što banke rade je suštinski identično štampanju novca od strane Centralne banke, samo što umesto državnih obeveznica (kao svedočanstva o dugu) koje potpisuje Vlada, komercijalne banke kao „pokriće“ uzimaju ugovor o kreditu zaključen između nje i klijenta i što Centralna banka može emitovati novčanice i kovani novac, dok obične banke „proizvode“ isključivo žiralni novac na tekućim i drugim prolaznim računima. U oba slučaja ceh ove gigantske prevare plaćaju privreda i stanovništvo. U slučaju kada državu zadužuje korumpirana Vlada kao agent bankara, račun se ispostavi i utera kroz poreze. Kada kredite uzimaju direktno fizička i pravna lica, reket se ubira kroz kamate na privatno emitovan, krivotvoren novac.

Drugi način je tzv. multiplikacija depozita koja se često poistovećuje sa frakcionim bankarstvom. Međutim, frakciono bankarstvo kao termin jednostavno znači da je privatnim bankama dopušteno da same stvaraju žiralni novac i da su u obavezi da drže izvesnu minimalnu rezervu u vidu novčanica i kovanog novca u odnosu na onaj koji same kreiraju, tj. krivotvore na bankovnim računima. Ovo je bitno, jer javnost i posledično klijenti banke misle da su to jedine vrste novca u opticaju, te kada dođu na šalter logično očekuju da budu isplaćeni ovakvim opipljivim novcem. Po uzoru na ono što su nekada radili zlatari krivotvoreći banknote, današnje banke iskustveno znaju koliko novčanica i kovanog novca moraju imati u rezervi da bi pred klijentima održale iluziju o likvidnosti. Ovo varira od zemlje do zemlje, zavisno od toga koliko se u jednom društvu koristi gotovina. Ako omanu u proceni, onda se međusobno ispomažu, pa jedna drugoj zajme gotovinu, što ne biste očekivali od onih koji su (kobajage) konkurenti. Ako ni to nije dovoljno, u pomoć može da im priskoči Centralna banka kao neka vrsta „poslednjeg utočišta“, jer samo ona ima mogućnost da štampa keš novac.

Kako u praksi funkcioniše ova „multiplikacija depozita“? Bilo kakva gotovinska uplata na vaš tekući račun ima za rezultat da banka sada poseduje fizičku gotovinu, plus u isto vreme se stanje na računu povećalo za recimo 1000 dinara kolika je bila uplata. E sad, iako te pare nisu oročene, banka uzima sebi za pravo da ih zajmi nekom drugom klijentu, ali pritom „zaboravi“ da izbriše stanje na vašem tekućem računu. Ne samo što je otuđila pare koje nije smela, ona u isto vreme radi nešto mnogo gore, efektivno kreira dupli ili dodatni novac zavisno od visine rezerve koju primenjuje. Da bi prikrila jedno kriminalno delo i prevaru, ona poseže za drugim. Ako je rezerva npr. 10%, banka zajmi 900 dinara u kešu, plus ostavlja nepromenjeno, tj. lažno stanje na tekućem računu za koji je ta gotovina inicijalno bila vezana. Znači, čim takne takvu gotovinu (bez obzira na iznos), banka automatski krivotvori i stvara dodatni (žiralni) novac, što proizizali iz same prirode tekućih i drugih prolaznih računa.

Kod oročenih računa gde su sredstva imobilisana, takoreći „umrtvljena“ i van opticaja, tako nešto nije moguće, pa ni ovi računi nisu toliko interesantni bankarima, jer ne dozvovoljavaju takve vrste zloupotreba. Dakle, kao i u slučaju „monetizacije aktive“ i ovde banka kreira svež žiralni novac „iz ničega“, s tom razlikom što sada vrši konverziju gotovinske uplate svog klijenta u bezgotovinska sredstva plaćanja (žiralni ili knjiški novac), tako što njegov keš zajmi nekom drugom klijentu, a stanje na tekućem računu ostavlja nepromenjenim. Posle kada takva gotovina uđe u opticaj i promeni ko zna koliko ruku, pa opet završi u toj ili nekoj drugoj banci, ceo postupak se ponavlja, a novčana masa u opticaju raste. Za banku je samo bitno da ima dovoljno keša da isplati tekuće klijente, tj. one koji trenutno imaju potrebu za gotovinom, što banke iskustveno znaju, tj. procenjuju. Sve druge klijente, kada bi istovremeno nagrnuli na šaltere zahtevajući keš novac, banka ne bi mogla isplatiti sve i da hoće. Ali to se krije od javnosti, te se zato i kaže da se bankarski sistem bazira „na poverenju“.

Pošto se sa njih vrše bezgotovinska plaćanja, ovi prolazni računi se u praksi ponašaju isto kao i opipljivi novac, tj. keš. Nikakve razlike sa aspekta likvidnosti tu nema. I jedno i drugo predstavlja medijum razmene, nešto oko čega se svi drugi „kolju“ i bore da bi razmenili svoju robu i usluge, dok bankari za to vreme krivotvore pare i sve mirno posmatraju, gledajući kako se reka novca u vidu kamate sliva svakog časa. Ili ako se ne sliva, jer su ti isti bankari sve živo zadužili, pa zatim obustavili ili pooštrili uslove kreditiranja namerno izazivajući nelikvidnost u društvu, onda banka ima pravo da vam zapleni imovinu. Pošteno, jel da? U izveštajima tzv. Narodne banke, konkretno u novčanim agregatima, možete videti da ovakav žiralni (privatno emitovan ili krivotvoren) novac čini glavninu likvidne dinarske mase, oko 65%. Da bi malo zamazali oči neupućenoj javnosti, bankari koriste izraz transferabilni depoziti, što je samo drugi naziv za prolazne račune.

Inače, postoji čitav niz termina koji se svesno koriste od strane bankara kao paravan za njihove kriminalne aktivnosti. Kreiranje „depozita“ je jedan od njih. Depozit se ne kreira, to je oksimoron. Depozit može samo da se položi u banku od strane njenih klijenata. Ono što banka kreira je žiralni novac na način kako je u tekstu opisano i koji se koristi kao svojevrsno oružje za porobljavanje bilo kog društva koje to dozvoli. Obzirom na količinu nesvesti, „zdravo za gotovo“ pristupa, neverovatne korupcije u medijima i obrazovnom sistemu, nije ni čudo što tako nešto prolazi već decenijama, a ponegde i vekovima. Metod je toliko efikasan i izrabljivački, da nijedna okupaciona vojska ne može ni da mu „primiriše“. Nadajmo se da će upotreba interneta i širenje informacija promeniti ovakvo stanje i osvestiti ljude. Najvažnije je dijagnostikovati problem, jer kako se boriti, ako ne znaš prvo ko ti je neprijatelj i kakvim prljavim trikovima i lažima se služi?

Šta je rešenje za izlazak iz ovakve situacije jednom za svagda? Srbiji je preko potrebna monetarna reforma, smena i izlazak pred lice pravde svih koji su u tome učestvovali, posebno guvernera i resornih ministara. U praksi, to bi značilo promenu dosadašnje uloge Centralne banke koja bi sada ujedno bila i komercijalna banka privatnim proizvođačima i firmama, za šta bi direktno odgovarala izabranoj Vladi. Sve to uz vrlo blage kamate kao vid obezbeđenja i podsticaja da se pare upotrebe u produktivne svrhe, pri čemu bi se ovako generisani prihodi koristili umesto poreza za popunu budžeta. Plus toga emitovala bi nekreditni novac za javne projekte tipa: putevi, mostovi, škole, bolnice, stanovi, vodovod, kanalizacija, odlaganje i reciklaža otpada, hidroelektrane, sistemi za navodnjavanje i sl. Ili varijanta da Skupština ovlasti Upravu za Trezor da radi to isto - emituje svež novac u produktivne svrhe i tako podmazuje trenutno izgladneli i nelikvidni privredni mehanizam. Uporedo sa tim, uvodi se 100% obavezna rezerva na depozite po viđenju (prolazne račune), što stavlja tačku na praksu krivotvorenja novca. Banke bi tada počele da rade ono što ljudi naivno veruju da sada rade – zajme postojeći novac, tj. štednju. Konkretno, za prikupljenu štednju banke bi izdavale certifikate o depozitu različite ročnosti i u skladu sa tim odobravale kredite. Sve mimo toga bi značilo trajno oduzimanje dozvole za rad i povlačenje krivične odgovornosti.

Najbolje od svega jeste što je ovakav sistem veoma lak za kontrolisanje od strane (prosvećene) javnosti, jer postoje jasni indikatori da li stvari teku u pravom smeru. U njemu je inflacija kao sistemska pojava nemoguća i tu nema vrdanja od strane monetarnih vlasti. Zaposlenost brzo raste do nivoa pune uposlenosti privrede u roku od najviše par godina, s tim da prvi efekti moraju biti jasno vidljivi u toku nekoliko meseci. Troškovi života drastično opadaju praćeni smanjenjem ili potpunim ukidanjem poreza, standard raste munjevito. Javni dug se sve više topi i nestaje zauvek. U društvu vlada blagostanje primereno znanju, inovacijama i prirodnim resursima kojima je Srbija hvala Bogu prebogata. Nikad više robovi uzurpatorima i parazitima koji društvu zajme njegov sopstveni novac ili ga još gore ne zajme, čime parališu privredu koja propada i davi se u nelikvidnosti, ni kriva ni dužna.

Korisna literatura i linkovi:

  1.  „Modern Money Mechanics“ u izdanju američkih Federalnih rezervi, strana 3, podnaslov „Who Creates Money?” gde bankari sasvim otvoreno i drsko priznaju ne samo kako krivotvore novac, već i odakle ta praksa potiče. http://www.bibliotecapleyades.net/archivos_pdf/money_mechanics.pdf

  2. „Novac i bankarstvo“, prof. dr. Jovo Jednak, strana 40-42, gde čovek isto tako mrtav-ladan iznosi i „objašnjava“ kako banke same stvaraju novac koji zajme. www.vps.ns.ac.yu/nastavnici/Materijal/mat310.ppt

  3. Udžbenik „Finansije“ iz 1996. u izdanju Financing Centra, na 2. godini fakulteta u Subotici, glavni i odgovorni urednik prof. dr. Vojin Bjelica, inače i sam bankar, gde se na strani 62, u podnaslovu „Stvaranje i poništavanje novca“ doslovce kaže: „Kreditna aktivnost banaka omogućuje da banka stvara novac na taj način što monetizuje svoju aktivu. Najčešći i najtipičniji slučaj kreiranja novca je kada banka odobrava kredit nekom od svojih komintenata.“ I još dodaje: „Sa gledišta funkcije kreiranja novca, nije bitno da li se kredit odobrava u knjigama ili u gotovom“. (alal vera profesore, zato nam je privreda tako jaka, a studenti i ekonomisti puni znanja, moja prim.)

  4. Tzv. kreditna multiplikacija gde predavač uopšte ne ističe niti pravi razliku između prolaznih i oročenih računa, dovodeći tako i sebe i studente u zabludu. Kod oročenih računa kreditna multiplikacija nije moguća, jer su takvi računi imobilisani, a novac umrtvljen i van opticaja. Sa druge strane, svako diranje inicijalno položene gotovine sa tzv. prolaznih računa, automatski znači krivotvorenje i stvaranje dodatnog novca, što raznorazni „stručnjaci“ nazivaju kreditnom multiplikacijom ili kreiranjem „depozita“. Autor ovog primera to uopšte ne primećuje i nonšarlantno iznosi kako se „ponuda novca povećala“ ili to kako se „depoziti ne menjaju“ iako je novac otuđen?! Što ne bi za promenu malo razmišljali, a ne napamet prepričavali bankarske podvale i mantre i tako trovali glupostima svaku narednu generaciju studenata? www.isspm.org/stat/files/1180532948.doc