Ekonomska politika | |||
Glavom šećera kroz lihvarski zid |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 24. april 2014. | |
...Sad, valjda, ima opet nekog te mu pomaže da trguje s glavom šećera ... Siročad Radanova potucaju se po najmu; a žena mu nekako ubrzo presvisla od teška jada ... Eto, moj Pajo, kako može čovek da strada! ... Milovan Glišić, Glava šećera, 1875.
Posle godina i godina podstanarskog života, Petar i Jelena odlučuju da podignu kredit i kupe stan. Početkom 2008. procenili su da su uslovi za tako nešto sazreli, da su kamate koliko-toliko razumne, a kada već plaćaju kiriju, bolje da taj novac plaćaju banci, i da deci nakon 30 godina ostave nekretninu. Logično, zar ne? Po tadašnjem kursu od 82 dinara za jedan evro, ona i on su ukupno imali primanja mesečno 1.700 evra, naravno u dinarima. Ljubazna službenica banke im je izračunala da bi rata kredita iznosila 450 evra mesečno, naravno u dinarima, što je za njih u tom trenutku bilo prihvatljivo. I nakon mesec dana uselili su se u „svoj“ stan na Čukarici od 68 kvadrata. Ali trideset godina u Srbiji je mnogo dugo vreme. Predugo, reklo bi se.
No, nisu se oni žalili. Redovno su plaćali rate, a plaćaju ih i dalje, mada otežano. Navikli su da se trude i da trpe. Međutim, uvođenje tzv. „solidarnog poreza“ na plate iznad 60 hiljada dinara ih je zaista obespokojilo. Kako se niko nije setio da banku solidarno oporezuje, pa da rata ne bude 450 evra, nego 20% manje, pa da dobro bude i njima i državi; ali se setio da od doktorske i profesorske plate otfikari tih 20%, a da banku ostavi netaknutu? Da li je iko pre nego ih je „solidarno oporezovao“ odbio od njihovih primanja dug prema banci? Ne. U dom Petrovića uvukla se zebnja.
Sve je očiglednije da stanovništvo Srbije sve teže može da izvršava svoje obaveze prema raznim poveriocima kao što su banke, država, javna preduzeća (telekom, EPS, Infostan itd.), a čije su usluge izuzetno skupe, i ni na kraj pameti im ne pada da razmisle o snižavanju cena svojih usluga. Setimo se samo napumpanih decembarskih računa za struju, za koje je nadležno ministarstvo i priznalo da su napumpani, ali nikome nije palo na pamet da oteto vrati građanima. Ne pada im na pamet iz tri razloga. Prvi je taj što su te banke i javna preduzeća finansijeri stranaka, i sponzori različitih aktivnosti, počev od sporta pa do političkih kampanja i medija, a čiji apetiti sve više rastu, kako je novca na tržištu sve manje, između ostalog, i zbog toga što strane banke svake godine iz zemlje iznose pozamašne svote novca. Drugi je taj što su ta javna preduzeća sa jedne strane takođe u kandžama banaka i njihovih preskupih usluga, a sa druge strane vođena su od strane političkih i stranačkih faktora koji su takođe uvezani u bankarsko-zelenaške aktivnosti. I treći razlog je taj što je država napravila čitavu pravno izvršnu infrastrukturu, kako bi se banke i drugi poverioci osećali kao bubrezi u loju. Banke ne snose nikakvu odgovornost za finansijsko stanje u državi. Njima je profit jedino važan, a u tome ih ne može niko kontrolisati. Niti može, niti hoće. Kao deo ovog trećeg razloga relaksiranosti banaka i javnih preduzeća naročito se izdvaja formiranje i legalizacija takozvanih „privatnih uterivača dugova“, odnosno agencija za naplatu potraživanja. Jedan ekonomista mi je nedavno rekao da se u Srbiji ne isplati ni u šta ulagati, osim u pogrebno preduzeće, starački dom ili agenciju za naplatu potraživanja. Prva dva biznisa, zato što smo mi stara nacija (a i „mora se“), a ovaj treći jer ga država zdušno podupire, pošto su materijalne mogućnosti stanovništva sve slabije, i zato što zamenjuje neefikasno sudstvo. Možda još uvek ne masovno, ali u Srbiji je već počela zaplena imovine, pa čak i blokada bankovnih i tekućih računa od strane ovih agencija. Povremeno dolazi i do zaplena nekretnina, što je naročito bolno. Kako s vremenom raste broj nezaposlenih, i opada platežna moć stanovništva, treba očekivati radikalizaciju aktivnosti ovih prinudnih uterivača dugova, koji imaju pravo i da zaračunavaju kamate po svom nahođenju, a što se ne bi smelo. Kako će se sve to odraziti na stanovništvo, kao i na ukupnu bezbednosnu atmosferu ostaje da se vidi. U nemaštini, ljudima može svašta pasti na pamet. Kad vam neko oduzima kuću, to baš i nije najprijatniji događaj u životu, tako da se ni reakcije beskućnika ne mogu predvideti. Dugovi nastali po bilo kom osnovu moraju da se plate, i to je jasno. Jasno je takođe da pitanje dugovanja postaje veliki problem. Međutim, loše je to što se kod nas rešavanjem tog problema niko ne bavi. Štite se samo određeni poverioci, ali to nije sistem. Sistem bi bio kada bi pojedinac takođe mogao da se zaštiti kao što to mogu banke i gorepomenute povlaštene firme.
Nekada su ljudi sa radošću dočekivali poštare, jer su nosili pisma i razglednice dragih osoba izdaleka. Ponekad su nosili i tužne vesti, ali i to je život. Danas kad vidite poštara u ulici sa sigurnošću znate da ništa dobro ne nosi, osim povremeno penzije, a videćemo i dokle će to trajati. Danas kad vidite poštara znate da će vam u sanduče spustiti kilo koverata sa raznoraznim računima, i verovatno poneki sudski poziv za neko staro dugovanje, koje ste namirili ili možda niste, i za koje vam tamo neka agencija za naplatu redovno zaračunava zatezne i druge kamate. I eto tako mi, deca odrastala u doba socijalizma, bivali smo tužni kada smo na času srpskog jezika radili čuvenu Glišićevu pripovetku „Glava šećera“, kao ilustraciju ružnih davnih vremena mrskog kapitalizma, u kojima je bezobzirno uništavan mali porodični čovek, za račun birokratizovanog zelenaškog sistema. Učili smo to uz ono obavezno: „Bilo ne povratilo se“! Međutim, povratilo se. Doboš će se sve češće oglašavati ispred srpskih kuća, sve će više dece biti uplakano, sve će više porodica biti unesrećeno, a i poneki Radan će dopasti robije. A sve to zato što kod nas ekstraprofiteri, i banke koje posluju po pravilima lihvarske internacionale, moraju biti zaštićeni, i u tom cilju država ne žali nikakva sredstava ni napore. A mali čovek? On će biti sve manji, dok se ne izgubi na tamo nekom lihvarskom horizontu. Čovek nije ni bitan. Bitan je profit, i to ne naš. |