Ekonomska politika

Decenijska kriza

PDF Štampa El. pošta
Branko Pavlović   
sreda, 04. mart 2009.

Ovim tekstom pokušaću da objasnim zašto će kriza u svetu biti dugotrajna i gde je mesto Srbije u svemu tome.

Izlazak iz finansijski velike i strukturno duboke krize moguć je samo na dva načina – iznalaženjem novih tehnologija ili ratom. Novih tehnologija očigledno nema na vidiku. Da ih je neko sakrio u fioci, sad bi već započeo njihovu realizaciju. Mnogo manja kriza krajem osamdesetih i početkom devedesetih rešena je zahvaljujući novim IT tehnologijama (setite se, primera radi, ko je pre 20 godina imao mobilni telefon, računar itd.). Naučnicima je danas potrebno vreme da stvore osnovu za nove tehnologije. Vreme je potrebno i inženjerskim istraživačima i tek onda industrijskim inženjerima da sve uobliče u proizvode za prodaju. Taj proces iziskuje period od najmanje 10 godina.

U današnje vreme rat ne predstavlja opciju za izlazak iz krize. Razlog se krije pre svega u tome što SAD ne mogu da smisle nijedan rat koji bi im doneo zaradu. Jedini rat koji bi za njih bio poželjan je rat između Pakistana i Indije, budući da bi, kao posledica tog sukoba, usledilo vraćanje finansijskih usluga u Njujork (i London), što bi dovelo do naglog povećanja prihoda, zaposlenosti i ukupne tražnje na tržištu SAD. Geopolitički, ovaj rat je poželjan jer bi lako mogao da preraste u nuklearni sukob, za koji ne bi bilo moguće okriviti SAD, pri čemu bi bilo legalizovano korišćenje atomskog naoružanja. Vodeće strukture u SAD (i Izraelu) sigurno bi sa oduševljenjem dočekale takvu priliku zato što im otvara čitav niz vojnih mogućnosti u srednjoj Aziji i na Bliskom istoku, gde su sve varijante konvencionalnog ratovanja iscrpljene. Međutim, prepreka ovom sukobu je previše samosvesna politička struktura u Indiji.

Izglednost decenijske krize postavlja ključno pitanje: šta raditi do pojave novih tehnologija? Rešenja su opet dva – popraviti svoje konkurentske sposobnosti ili svaliti krizu na druge. I oba ova rešenja razvijene zemlje će i te kako primenjivati. Prednost će imati ona zemlja koja sprovede sveobuhvatnije strukturne promene.

U najboljoj poziciji koncepcijski gledano su SAD, iz više razloga. Prvo, njihovo političko vođstvo je nesporno. Drugo, imaju mogućnost prikupljanja ogromnog kapitala na svetskom finansijskom tržištu. Treće, poseduju unutrašnje finansijske rezerve, koje se pre svega zasnivaju na boljem upravljanju zdravstvenim sistemom, smanjenju troškova za vojsku i pravednijem oporezivanju najbogatijih. Četvrto, imaju veliki obim stvarno potrebnih infrastrukturnih radova koje može da finansira država na dobrobit svih. Peto, svi konkurenti moraju da dogovaraju svoj nastup na tržištu SAD sa SAD. Šesto, o protekcionizmu SAD svi drugi mogu samo da gunđaju i trpe. Ovaj koncept može zaista bitno da ublaži krizu u SAD, da je periodično čak i izvuče iz recesije. Međutim, dugoročno, nivo dostignut u 2007. godini bez novih tehnologija čak ni SAD ne mogu da prevaziđu u narednih desetak godina.

Postoji samo jedno „ali“. Kako neko u SAD uzima 1.000 milijardi dolara godišnje od najbogatijih i preraspodeljuje ih racionalnije i pravednije? Drugim rečima, kako to SAD postaju socijalistička zemlja? Na prvi pogled čini se da je odgovor lak. Mada nije nemoguće zamisliti milionske mase potpuno osiromašenih građana SAD (sad ih već ima oko 50 miliona), teško uzdrman srednji sloj i odlučno političko rukovodstvo na vrhu državne piramide koji zajedno „lome kičmu“ najbogatijima. Pitanje racionalne alokacije kapitala, naročito u uslovima višegodišnjeg državnog upravljanja investicijama, ostavićemo po strani. Samo treba napomenuti da su se na tom pitanju u svetu slomili i komunizam i neoliberalni koncept.

Posle SAD u najboljoj poziciji su azijske zemlje, pre svih Kina, Japan i Južna Koreja, slede Brazil, Argentina, Rusija, čak i Venecuela itd. Za nas je naročito zanimljivo šta će biti u EU. Za sada se unutar EU gomilaju problemi bez koncepta koji bi nagovestio pravac ublažavanja krize. Prvi udar krize finansijski sektor je preživeo, ali već u drugom talasu situacija postaje neizvesna (osim za najveće banke). U realnom sektoru je sveukupni pad neminovan. Pored nedostatka ideja glavni problemi EU su u protekcionizmu država članica koji se zakonito pretvara u radikalni nacionalizam, a to se u Evropi uvek završavalo fašizmom ili nacizmom. Francuzi štite reno ili pežo, Italijani fijat, Nemci opel. Uslov je uvek da se zadrže radna mesta u tim zemljama. Nevolja je u tome što je EU nastala na ideji relativno zatvorenog tržišta za druge, ali jedinstvenog tržišta za članice zajednice. Sve navedene automobilske kuće oko 80 odsto proizvodnje plasiraju na tržište EU. Zato se ne sme dozvoliti da oni propadnu, to će uzdrmati temelje EU, pri čemu je sledeći korak nestanak zajedničkog tržišta. Takav položaj prisiljava i konkurentnije proizvođače automobila da zatraže pogodnosti od svojih država da ne bi izgubile tržište same EU. Ako je protekcionizam postoji u automobilskoj industriji, zašto ne bi bio prisutan i u drugim oblastima? Danas se već protekcionizam u finansijskom sektoru za najrazvijenije zemlje podrazumeva. Ali ne i za druge.

Sve to nužno vodi poskupljenju ili obaranju kvaliteta, srastanju državnog i privrednog establišmenta država članica, diskriminaciji zaposlenih po nacionalnoj pripadnosti, a to znači skupljoj radnoj snazi od tržišno moguće i smanjuje konkurentnu sposobnost u odnosu na proizvođače izvan EU. Tako smanjena sposobnost da se izdrži tržišna utakmica uvlači celu EU u novi ciklus neophodnog protekcionizma.

Na primeru Saaba, koga DŽeneral motors neće da spasava, valja uočiti da Švedska nema nameru da krene stopama protekcionizma (ili makar to danas tvrdi) i odbija da pomogne Saabu, rizikujući gubitak 4.000 radnih mesta direktno i još oko 15.000 od kooperanata. Međutim, problem može da poprimi nesagledive razmere ukoliko Kina kupi Saab zato što time dobija i tehnološka znanja u proizvodnji najkvalitetnijih automobila, koja ne bi mogla da dostigne za 10 godina. Sa tim znanjima kineski automobili bi potisnuli sve druge proizvođače u svetu. Drugim rečima, Saab bi po svim tržišnim kriterijumima morao da bankrotira, ali je to toliko rizično za druge proizvođače da će se verovatno naći neko rešenje unutar EU. Protekcionizmu se ne pribegava iz pukog neznanja, već zato što se na taj način kupuje vreme do novih tehnologija i pokušava teret krize prevaliti na druge.

EU ima probleme na relaciji starih država članica i zemalja nekadašnjeg istočnog bloka koje su već sada bankrotirale. Takođe, problem je i sa zemljama koje su ostvarivale ključne prihode od turizma i onim državama čiji su građani više trošili u drugim zemljama kao turisti nego što se od turizma prihodovalo. O Mađarskoj, Bugarskoj, Letoniji ne vredi trošiti reči, ali o sudbini Grčke, Italije, Španije i Češke zbog pada prihoda od turizma se nedopustivo malo govori. Kada dođe septembar, videće se da će recesija u tim zemljama biti znatno uvećana zbog izostanka ovih prihoda. Međutim, Nemačka će uštedeti time što njeni građani ove godine neće ni približno potrošiti za turizam izvan Nemačke kao u 2008. godini. U teritorijalnom sporu između Hrvatske i Slovenije, gde su Hrvati gotovo izvesno u pravu, zanemaruje se činjenica, koje su Slovenci veoma svesni, da će zbog smanjenog prihoda od turizma Hrvatska izvesno krajem ove godine bankrotirati. Odnosno, potcenjuje se lukavost Slovenaca da fingiraju kooperativnost u pregovorima do trenutka kada će stabilnost Hrvatske biti oslabljena i njena pregovaračka pozicija kompromitovana.

Političke posledice unutar EU će već u ovoj godini biti dramatične. Grčka će izvesno skliznuti u haos iz koga oni tradicionalno izlaze vojnom diktaturom. Italija će pokušati sa nekom vrstom mekanog fašizma (ma koliko to kontradiktorno zvučalo), ali sa verovatnoćom da trajno prisutni problemi bogatog severa i siromašnog juga buknu i ugroze opstanak države. Španija je već sada na nivou nezaposlenosti kakav je u Srbiji. Šta će se tamo događati u društvenim raslojavanjima kada izostane dosadašnji prihod od turizma teško je predvideti. Malo je verovatno da će oni posegnuti za fašizmom, ali su ozbiljna previranja gotovo izvesna. Smanjenje prihoda od turizma u Pragu dovešće ionako tešku situaciju u Češkoj do bankrotstva. Veoma ozbiljna, ali ipak kontrolisana, previranja do kraja ove godine u Nemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji su takođe gotovo izvesna.

Ozbiljni ekonomski problemi EU su njen manji problem. Mnogo teži problemi su politički, pri čemu će sa trajanjem krize i sam opstanak EU biti doveden u pitanje. Investitori će se preseliti u SAD, Aziju i Južnu Ameriku, što će samo doliti ulje na vatru u loncu u kome se EU već krčka.

U takvom okruženju Srbije svi promašaji naše ekonomske politike u proteklih osam godina sada nam stižu na naplatu. Ti promašaji su veliki i duboki. Veliki broj građana Srbije uopšte nema svest o tome da je sadašnje stanje nerealno dobro i da u narednih dvadesetak godina boljeg neće ni biti. Naravno, ovo danas je loše, ali je mnogo bolje od druge polovine ove godine i neuporedivo bolje od sledeće i narednih godina.

U situaciji kada je bankrotstvo neizbežno moral građana i političke prilike u Srbiji su još gori. Kada nestane i religije koja se zove „ubrzano pristupanje EU“, Srbija će se suočiti sa izborom: nestajanje ili temeljna izgradnja moderne nacionalne države. Za početak bi bilo kakva država bila napredak (ovo što danas imamo je neka vrsta neslane šale), pri čemu centralno pitanje mora biti ekonomski razvoj. Na postojećim osnovama ne samo da razvoj nije moguć nego je propadanje neizbežno. Kriza nam donosi čistilište. Tek nakon toga moguća je izgradnja. Uslov je da shvatimo da smo za svoju sudbinu sami odgovorni.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner