Pristupna beseda prilikom ustoličenja za Mitropolita crnogorsko-primorskog u Cetinjskom manastiru

Blagodarim Vaša svetosti, Vama i Svetom arhijerejskom saboru, koji ste našli za shodno da me izaberete u ovo dostojanstvo visoko i uzvišeno Mitropolita crnogorsko-primorskog.

Oprostite nam što ste od sinoć vidjeli ovdje dosta neprijatnosti, podjela. Vi dobro znate, Vaša svetosti i Preosvećeni vladika kruševački Davide, da su te podjele vještački izazvane, i mi smo činili sve da ih ne bude i da ih uklonimo, ali trebaće nam dosta vremena. Vašim dolaskom, Svetosti, a i podjelivši sa nama ovu zabrinutost od sinoć, pokazali ste veliku ljubav ne samo prema meni nego prema cijelom narodu Crne Gore. Sa vama su Vaša svetosti, koji nosite punoću vaseljenskog pravoslavlja u svojoj duši, došli predstavnici svetih Božijih crkava koji su došli na ovu našu radost, ali su bili spriječeni da dođu na Cetinje. Međutim, oni se danas mole u Hramu vaskrsenja Hristovoga pored groba našeg blaženopočivšega Mitropolita. I oni su s nama podijelili i ovu zabrinutost i uznijeli sa vama zajedno molitve za mir i za pomirenje, i za ljubav među braćom. I danas u ovim prilikama, oni će blagosloviti naš narod u prestonom gradu u Podgorici, a mi smo ovdje pored moštiju Svetoga Petra Cetinjskoga u ovoj svetinji oko koje se sadjenuo ovaj grad. Neću u ovom momentu pričati više o našim mukama, nego ću umesto svega zablagodariti Bogu.

Neću u ovom momentu pričati više o našim mukama, nego ću umesto svega zablagodariti Bogu

Blagodarim Bogu Živome, Jedinom i Istinitom, Tvorcu neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog, koji je u ovaj svijet poslao svoga Jedinorodnoga Sina, Gospoda i Spasitelja našeg Isusa Hrista, ovaploćenoga iz djevičanske krvi silom Duha Svetoga i rođenoga od Presvete Bogorodice Marije, koji dođe među nas kada se ispuni punoća vremena i poživje u ovome svijetu propovijedajući Jevanđelje Carstva Božijega i čineći bezbrojna čudesa u slavu svog Bespočetnoga Oca objavljujući Sveto Ime Njegovo cijelom rodu ljudskom. Pjevam Njegovo očovječenje razmišljajući neprestano o Njegovim riječima i djelima, klanjajući se Njegovom raspeću i smrti na Krstu i Grobu Njegovome živonosnome, slaveći Njegovo tridnevno vaskrsenje i pobjedu nad smrću. On nas je po svome čovjekoljublju učinio saučesnicima i pričasnicima Njegove pobjede nad smrću i slave Njegovog Vaskrsenja. Veličam Vaznesenje Njegovo na nebo kojim je proslavio ljudsku prirodu i udostojio je časti sjedenja sa desne strane Boga i Oca da bi, ispunivši sav božanski domostroj spasenja, na dan svoje Pedesetnice nisposlao Duha svoga Svetoga na svoje svete učenike i apostole i obukao ih u silu sa visine ustrojivši Crkvu svoju kao Tijelo Njegovo i zajednicu svetih u kojoj On obitava sa bespočetnim Ocem svojim i oživotvorava je Duhom Svetim.

Jedna sveta, saborna i apostolska Crkva je trajna Pedesetnica u kojoj učestvujemo. U njoj se osvećujemo i spašavamo. Ona je živo prisustvo i svjedočenje Carstva Božijega koje je došlo u sili. Ona je tijelo Hristovo i Bogočovečanski organizam. Ona se otkriva kao nova tvar koja  preobražava cijelu tvorevinu i ovaj svijet napajajući ga vodom koja teče u život vječni. Tajna Crkve utemeljena je na božanskom domostroju, na cjelokupnom Hristovom djelu spasenja roda ljudskoga. On se u vremenu i prostoru, ovdje i sada, poistovjećuje sa Svetom Evharistijom na kojoj se hranimo Svetim Tajnama Tijela i Krvi Hristove da bismo živjeli novim životom. Crkva po svome biću i damaru nije od ovoga svijeta, ali ga ona preporađa, obnavlja i osvećuje. Ne saobražava se ovome svijetu nego mu ikonomijski snishodi da ga iznutra prosvijetli, obogati i saobrazi Carstvu nebeskome. U bogočovječanskoj zajednici Crkve prevazilazimo  naša prirodna ljudska ograničenja, nacionalne podjele i međuljudske razdore dostižući jedinstvo u Hristu, punoću zajedništva i sabornosti.

Mitropolija crnogorsko-primorska, u početku nazvana Eparhija zetska, od njenog osnivača Svetog Save i njenog prvog episkopa Ilariona do dana današnjeg, prevršivši osam vijekova svoga postojanja ima više nego jasan istorijski i kanonsko-pravni kontinuitet. Meni je pripala ta čast da budem njen 56-ti po redu arhijerej, a 41-vi od kad je njeno sjedište premješteno u Cetinjski manastir. Ova Mitropolija je bila i ostala jedan od najjačih stubova u velikoj oduhovljenoj građevini Srpske Pravoslavne Crkve kroz cijelu njenu istoriju. Zablistala je svetošću naših arhijereja, podvižnika i mučenika, ljepotom njenih svetinja i neprekidnog umjetničkog stvaranja. Njegovanje srpske ćirilične pismenosti i književnosti u ovoj Mitropoliji može se pratiti kao zlatna nit od Ilovačke krmčije, vranjinskih povelja, Goričkog zbornika, preko Obodske, a kasnije i Božidareve štamparije, Cetinjskog ljetopisa pa sve do Svetog Petra i Njegoša čija se pjesnička riječ kod nas često uzima kao mjera vrijednosti i ljepote govora i književnog stvaralaštva. Ovdje se ponajviše pričalo o svecima i junacima koji su živote polagali za bližnje svoje i o događajima koji imaju moralni i duhovni smisao. Sa sjetom se pamtila žrtva Svetog Jovana Vladimira, pjevalo se o Svetom knezu Lazaru, pripovjedalo o Svetom Savi i Svetom Vasiliju, o Svetom Petru i Voždu Karađorđu, a svaka dobijena bitka za slobodu proslavljena je kao novi lijek kosovskijeh rana. Njegoš je produbio kosovsku misao, nastavili su je njegovi nasljednici i kralj Nikola. Mitropolit Amfilohije izronio je iz tame našeg vremena kao mitski junak Kosovac Jovane, pjesnik Vidovdana i obnovljenog Kosovskog Zavjeta.

Primajući danas ovaj sveti presto sa pobožnim strahom i trepetom, ali i ohrabren svijetlim primjerima mojih predšestvenika i Vašom ljubavlju, Vaša Svetosti, i cijelog ovog svetog sabora spreman sam da se prihvatim ove uzvišene dužnosti pjevajući zajedno sa Davidom: ”Gotovo je srce moje Bože, gotovo je srce moje, pjevaću Te i slaviti”

Osvrćući se danas na protekle dvije decenije moje arhipastirske službe želim da se najsrdačnije zahvalim sveštenstvu, monaštvu, predsjednicima i članovima crkvenih odbora, ktitorima, dobrotvorima, kulturnim djelatnicima i cijelom vjernom narodu obnovljene Eparhije budimljansko-nikšićke na iskrenoj i plodonosnoj saradnji, preduzimljivosti i izuzetnoj odanosti Crkvi Božijoj, na veličanstvenim litijama i svetosavskim akademijama, na svemu što su zajedno sa mnom učinili da ta drevna i mnogostradalna svetosavska Eparhija zablista novim sjajem.

Vaistinu naša arhijerejska služba koje nas je Gospod udostojio da je vršimo u Domu Njegovom, Crkvi, je živo učešće u tajni Hristove prvosvešteničke službe ne po našoj vrlini i pameti, nego po Božijem daru, milosti i čovjekoljublju. Ne zaboravljamo, međutim, da je ova sveta služba prepuna teškoća, da nas u ovome svijetu neće zaobići čaša gorčine po Njegoševom iskustvu: čašu meda još niko ne popi, štio je čašom žuči ne zagrčii… Znamo da ne možemo biti zajedničari svetih apostola ni dostojni Hristovi sveštenoslužitelji ako nijesmo spremni piti čašu koju je On ispio i krstiti se krštenjem kojim se On krstio. Ako je Gospod i Spasitelj Isus Hristos u ovome svijetu primio hule, klevete, izdaju, krsno raspeće, žuč i trnovi vijenac onda mi od ovog svijeta i vijeka ne očekujemo ni slave ni utjehe. Zato ću kao arhipastir povjerenog mi naroda  slijediti Hristovu riječ: Nijesam došao da mi služe nego da služim, sa spremnošću da se žrtvujem za njega koji je život svoj položio za mnoge, za spasenje cijelog roda ljudskog.

Imam pred sobom svijetle primjere žrtvovanja za Hrista i za Crkvu u posljednjem vijeku od strane mitropolita crnogorsko-primorskih. Mitropolit Gavrilo, potonji Patrijarh srpski, nosio je Hristove lance u okupatorskim logorima u oba svjetska rata. Sveštenomučenik Joanikije Lipovac glavu svoju položi za vjeru, bi mučki ubijen bez suda i presude po svršetku rata 1945. godine; do dan danas ne zna mu se groba ni mramora. Naslijedi ga Mitropolit Arsenije Bradvarević, veliki stradalnik za pravdu Božiju nepravedno osuđeni na jedanaest godina zatvora u montiranom procesu ovdje na Cetinju samo da bi bio uklonjen sa vladičanske stolice i protjeran iz Crne Gore. Čuvar zapretanog ognja vjere, kako je sam govorio Mitropolit Danilo Dajković, bio je dosljedni zastupnik Njegoševog amaneta i Njegoševe kapele na Lovćenu; bi raspet zajedno sa kapelom i Njegošem, ali sačuva obraz Crne Gore. Svježa su nam sjećanja na blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija i na njegovo monumentalno djelo. Veličinu njegove ličnosti i djela ne možemo sagledati ako zaboravimo koliko je uvreda, hula, psovki, blaćenja, kleveta i spletki Hrista radi podnio od jednog dijela svoje zabludjele pastve i dobro organizovanih parapatriotskih grupa. To dugogodišnje kamenovanje podnosio je sa tugom zbog pomračenja neprijatelja Crkve, ali i sa radošću što strada za svoga Gospoda kako reče pjesnik svaki kamen njemu jedan Hristu manje… Blagodaran sam blaženopočivšem Mitropolitu kao sin dobrom, mudrom i punom ljubavi ocu na svemu što je učinio za mene lično, a posebno za Crkvu Božiju. Znam da mu se mogu odužiti samo ako stvaralački i istrajno nastavim njegovo veliko djelo.

Svoju mitropolitsku službu počeću sa blagom jevanđelskom riječju objedinjavajući povjereni mi narod oko prestola Božijeg da bih ga nahranio nebeskim hljebom učeći sve kako se treba vladati u Domu Božijem koji je Crkva Božija, stub i tvrđava istine. Jevanđelje Hristovo će biti temelj svega što ću raditi i graditi znajući da sam došao da gradim ne običnu građevinu nego živu Crkvu Božiju kojoj je Hristos krajeugaoni kamen. Vršeći svoju svetu službu arhijerej stoji vidljivo ispred svog naroda pred licem Božijim prinoseći od svih i za sve, kroz Hrista, darove Bogu živome. Arhijereju je od Boga dato da vrši službu pomirenja da se izmirimo sa svojom savješću i jedni sa drugima da bismo se i sa Bogom mogli izmiriti; da se sjedinimo sa Bogom i svojim bližnjima. U tom svetom jedinstvu je naša snaga, spasenje i obesmrćenje.

Kao najvećoj i najprijatnijoj dužnosti posvetiću se verskom obrazovanju i vaspitanju dece i omladine

Arhijerej objedinjava sve službe u Crkvi da svaka od njih u tom čudesnom saglasju i sadejstvu unapređuje život vjernih. On objedinjuje vjerne sa njihovim raznovrsnim darovima, znanjima i iskustvima. Zajednica koju gradi nije bilo koja pa ni najbolja društvena organizacija u kojoj protokom vremena čovjeku postaje tijesno, nego zajednica u Hristu Duhom Svetim izgrađenih i ukrašenih ličnosti. Usklađujući službe i darove sveštenstva i naroda budno pazi da sve što preduzima i radi u ime Gospodnje bude na izgrađivanje Crkve i utvrđivanje njenog jedinstva. On ima dar od desnice Višnjega da produžava djelo Hristovo kao Njegov saradnik i saslužitelj znajući da je glavni djelatelj te jedinstvene službe Gospod Isus Hristos. Rasponi njegovog duha i stvaralačkog podviga kreću se od osjećaja ljudske nemoći i smirenog saznanja da se bez Boga ne može ništa dobro učiniti do radosnog svetopavlovskog usklika sve mogu i Hristu Isusu koji mi moć daje.

Crnu Goru muče i iscrpljuju stare i nove podjele od vladike Danila Petrovića pa do dana današnjega. Spolja gledano reklo bi se da su to sukobi između pripadnika dva ideološka pogleda na prošlost i budućnost Crne Gore. Da je samo to, kamo sreće, lako bismo te podjele prevazišli. Prošlost bismo prepustili istoričarima i naučnim skupovima, a o budućnosti bismo vodili dijalog kako bi se za svakog putem pravde i zakona obezbijedilo što više slobode, mira, pravde, znanja i rada. Različita mišljenja, ako su mišljenja, neće biti problem ukoliko imamo međusobnog poštovanja. U tom slučaju biće nam izazov da jedni druge bolje upoznamo i da proširimo svoje vidike. Razmjenjujmo zato draga braćo i sestre u našim raspravama ne mržnju i pakost nego razložne misli i dobru volju i osjetićemo blizinu bratskoga mira koji nam je potreban više od hljeba. Ako zajednički potražimo dobro mir će nam biti još bliže. Kao arhipastir služiću bratskom pomirenju u Crnoj Gori liječeći stare i nove rane na biću povjerenog mi naroda. Tražiću dobro Božije u dušama vjernih kojega, uvjeren sam, ima u izobilju da bi ono zasijalo na slavu Crkve Božije. Kao i do sada dijeliću i zlo i dobro sa svojim narodom, radost i žalost. Pomagati siromašne, tješiti žalosne, hrabriti uplašene, tražiti izgubljene i zaboravljene, noseći krst svoga naroda da bi me Gospod svojim  Živonosnim Krstom snažio i krijepio u ovoj uzvišenoj službi.

Kao najvećoj i najprijatnijoj dužnosti posvetiću se vjerskom obrazovanju i vaspitanju djece i omladine od kojih se očekuje da donesu sreću i radost svojim roditeljima i cijelom društvu. Mladići i djevojke naučeni hrišćanskim vrlinama, radu i odgovornosti, osposobljeni za život i stvaranje na vrijeme će zasnovati porodice, biće dobri supružnici i roditelji, zasnovaće porodične zajednice ljubavi utemeljene na Božijem blagoslovu. Ljudi slobodni od grijeha i sebičnosti spremni na žrtvu i ljubav prema bližnjem mogu izgrađivati porodicu, Crkvu i državu.

Radujem se narodu mome, koji nosi svoj krst i koji je pokazao toliku ljubav i odanost svojoj Crkvi, svojim svetinjama, ćivotima svetih iz roda našega, i celoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenom jedinstvu

Po nasljeđu iz perioda teokratskog uređenja Crne Gore i danas mnogi očekuju od Mitropolita crnogorsko-primorskog da se bavi ne samo crkvenim nego i pojedinim državnim poslovima. Mi međutim dosljedno poštujemo načelo odvojenosti Crkve i države da bi svaka od njih neometano radile svoj posao što je najbolja pretpostavka za njihovu dobru saradnju uz puno međusobno uvažavanje, a radi dobra, sreće i napretka jednog te istog naroda, vjernika i građana Crne Gore, kojem obje služe.

Služba koju vršim ima dosta dodirnih tačaka sa državom na kulturnom, prosvjetnom i socijalnom planu, na brizi za očuvanje zdravlja ljudi i životne sredine, za unapređenje vjerskih sloboda i cjelokupnog pravnog poretka. U svemu rečenom želim, zajedno sa svim sveštenstvom, da dam maksimalni doprinos radi unapređenja kvaliteta života cijelog naroda Crne Gore pod zajedničkim nam, ne baš uvijek vedrim nebom. Poštujući državu i njene institucije nijesmo i nećemo se baviti stranačkom politikom niti se poistovjećivati sa bilo kojom partijom. Jedna je i nedjeljiva Crkva kojoj služim, pa je zato za mene jedan i nedjeljiv pravoslavni narod koji mi je Bogom povjeren bez obzira kako se ko izjašnjava ili politički opredjeljuje. Zato ću uvijek pozivati sve političare, a danas molim i preklinjem, da dobro naroda i države, dobro svih nas, odrede kao zajednički cilj i da se u interesu naroda koji im daje povjerenje dogovaraju i rješavaju nagomilane probleme u Crnoj Gori.

Vaša Svetosti, hvala Vam na Vašoj ljubavi, na Vašem dolasku. Radujem se ovom početku moje arhijerejske službe u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, iako sam i ranije ovdje služio kao vikarni episkop, prije pune dvadeset i dvije godine sam ovdje primio episkopsku hirotoniju od svetopočivšeg Patrijarha srpskoga Pavla. Radujem se saradnji sa mojim sveštenstvom, zajedničkim molitvama, službama, nošenju zajedničkih briga i teškoća, radujem se narodu mome, koji nosi svoj krst i koji je pokazao toliku ljubav i odanost svojoj Crkvi, svojim svetinjama, ćivotima svetih iz roda našega, i cijeloj Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenom jedinstvu. Radujem se djeci, radujem se svima vama, radujem se ovoj svetoj službi kojom me je Gospod udostojio preko Vas, Vaša Svetosti, i Svetog arhijerejskog sabora. Svima blagodarim, Bogu blagodiram i na sve prizivam Božiji blagoslov. 

Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista, ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha da bude sa svima vama. Amin, Bože daj.

(Mitropolija crnogorsko-primorska — Sputnjik)